MOJ PUTNI DNEVNIK

Hrvoje Jurić: ‘Nakon 5 sati penjanja, umora i tjeskobe, morali smo odustati od uspona na Biokovo‘

Putujući na električnom biciklu Jurić želi ucrtati novu, najdulju biciklističku rutu u RH koja će paralelno pratiti Via Adriaticu
 Privatna arhiva/Hrvoje Jurić

Hrvoje Jurić, čovjek koji je biciklom obišao svijet, ima novi projekt kojim će ucrtati novu, najdulju biciklističku rutu u Hrvatskoj, koja će, gdje to bude moguće, paralelno pratiti Via Adriaticu, prvu hrvatsku long distance trail stazu. Via Adriatica duga je 1100 kilometara i obuhvaća planinski put od Prevlake do Savudrije. Ta ruta je odabrana upravo zbog velikog broja prekrasnih vrhova koji se nižu jedan za drugim, a dobar dio njih savršen je vidikovac s kojeg se može vidjeti i more.

Jurić planira voziti svoj električni bicikl šezdeset dana, što bliže ruti Via Adriatice, krećući se po lokalnim cestama i makadamima. Usput će, kaže, ispenjati i nekoliko vrhova na ruti poznate trail staze, koju je ranije ucrtao njegov kolega i prijatelj Srećko Vukov.

image
Katja Gavrić

Za Jutarnji, Hrvoje Jurić u svom putnom dnevniku s Via Adriatice opisuje dogodovštine sa svog novog biciklističkog pothvata:

Nakon vrlo zanimljivog iskustva dijeljenja sobe s puhovima, podno Svetog Ilije na Pelješcu, Ena i ja smo se uputili dalje s ucrtavanjem i istraživanjem ovog pomalo nepravedno zapostavljenog dijela Hrvatske. Put nas je vodio prema Pločama, preko požarne ceste na sjevernom dijelu Pelješca. Nedavno probijena cesta od Lovišta do Trpnja, s prekrasnim pogledom na brojne uvale prema kojima, ako se opustite i zagledate, možete krivo skrenuti. To znači da vas čeka popriličan uspon nazad, na cestu prema Trpnju.

image
Privatna arhiva/Hrvoje Jurić

Dolaskom pred trajekt, koji vozi četiri puta dnevno, sreo sam mladog i žgoljavog momka na biciklu. Dalo se primijetiti da nije odavde, pa sam mu prišao. Pomalo stidljiv i suzdržan, kaže da je iz Urugvaja, ali je u Barceloni kupio ovaj bicikl i krenuo prema Grčkoj. Bez ikakvog iskustva, bez opreme. Na stražnjem dijelu bicikla stajala mu je plastična kašeta u kojoj je držao nešto odjeće, a vozio je u papučama. Ne tako davno, slično sam i ja izgledao. Nije htio prihvatiti novac za gablec, kao ni da zajedno ručamo, ali uspio sam ga nagovoriti da sa sobom ponese nešto kave (ovisnik je o kavi, kaže) i smokve koje sam u Trpnju trampio za slavonske, vakumirane. Osmijeh od uha do uha, kod obojice.

Kako sam napisao, ovaj dio Hrvatske i meni je slabo poznat. Baćinska jezera nekada, u staroj Jugi, bila su omiljeno turističko okupljalište gdje su se održavali i koncerti poznatih izvođača. Od kulturnih i umjetničkih događanja, do pop-pjevača, a o turistima da ne pričam. Kupalište, staza za šetnju, ogroman motel, čista i netaknuta priroda - sve na jednome mjestu. Neko vrijeme u ovoj oazi mira uglavnom su uživali lokalci, ali kroz par godina unazad ipak se nešto pomaknulo.

image
Privatna arhiva/Hrvoje Jurić

Ovaj prirodni fenomen sastoji se od sedam jezera, od kojih su šest povezani i svi su kriptodepresijski, što znači da je dno ispod, a površina iznad razine mora. Najpoznatije i najveće takvo jezero je Bajkalsko, a kod nas Vransko. Osim toga, jezero je stanište mnogim močvarnim biljkama i ribama (24 vrste, od kojih 9 spada u endemičke).

Oko jezera je napravljeno 10 kilometara makadamske ceste, a osim biciklom (ili pješke) jezera je moguće obići i s paddle surf uslugom. Najjednostavnije rečeno - surf daska s veslom. Na taj način može se zaći u brojne skrivene uvale i mjesta za odmor. Postoji još jedna opcija za obilazak, a to je u staroj neretvanskoj lađi. Ena i ja nismo isprobali niti jednu opciju, bili smo zahvalni na tome što možemo kampirati i odmoriti, a svu pažnju (možda nepravedno...) smo usmjerili na Biokovo.

image
Privatna arhiva/Hrvoje Jurić

Dok sam slagao šator i spremao se za polazak, prema nama je prišla obitelj koja je kampirala nedaleko od nas. Mladi par s trogodišnjom djevojčicom biciklima su došli iz Njemačke i trenutno su na putu za Istanbul. Samo su me pitali kamo idem(o) i to je bilo dovoljno da sjednemo i popijemo kavu. Ja nisam baš najbolja osoba za stvaranje obitelji. Davno sam shvatio da sam presebičan da bih na ovaj svijet donio novi život i trudio se od njega napraviti čovjeka. Je li to strah od svega što bi ga okruživalo ili zaista samo sebična odluka, još ne mogu točno razlučiti.

Gledajući njih, sve je izgledalo tako jednostavno i divno. Doduše, kad ste na putu, 'pravi život' je na čekanju. Režije, susjedi, rodbina, kredit, šef. Ništa od toga nema pristup vama i živite u nekom svom paralelnom svemiru. I to je dobar, zapravo prijeko potreban ispušni ventil, ali mali broj ljudi se odluči na njega. Zašto, ne bih znao, ali šteta. Po njih. Tako i ova obitelj. Putuje, uživa, gura kad ne ide, ali imaju svoj film i u njemu su samo oni kojima oni dopuste. Kao Ena i ja. I mi imamo neki svoj film i trudimo se biti sami u njemu.

image
Privatna arhiva/Hrvoje Jurić

Moj strah prema Biokovu je bio opravdan. Ne zbog brojnih medijskih natpisa o ljudima koji se izgube ili stradaju. Prema svakoj planini osjećam određeno strahopoštovanje, ali Biokovo, kao i Velebit, u meni bude najveće strahopoštovanje koje mogu imati prema nekome. Tako masivno i samozatajno, pristupačno s nekoliko strana, a opet vrlo opasno. Gledajući prema vrhovima, barem ovima koji se mogu vidjeti s ceste, imam osjećaj kao da su tu. Mnogi se očito i zaigraju, pa s tim osjećajem i krenu gore. Nažalost.

Ena i ja smo ostavili bicikl u planinarskom domu Velobrdskih ledara i rano ujutro krenuli prema svetom Iliji, drugom najvišem vrhu Biokova. Dva puta sam pregledao ruksak u koji sam stavio 8 litara vode jer je put do Ilije dug (10 kilometara) i visinska razlika je više od 1300 metara. Nažalost, rano ujutro, dok smo se pripremali, u kuhinji doma je bila gužva i, još uvijek ne znam kako, svu hranu sam ostavio u domu. Shvatio sam to tek kad sam došao gotovo pred sam vrh. Pet sati penjanja, umor i tjeskoba koja se u meni stvorila onog trena kad sam shvatio što sam napravio. I što sad?

U ruksaku sam imao dovoljno vode za spust, Eninu hranu, čokoladu i Imunosal tablete. Korak do vrha. Gledao sam ga i znao sam da neću moći sve. Ako krenem prema vrhu, definitivno neću imati snage spustiti se i dolje. A morao sam se nekako spustiti. Zvati HGSS zbog ovakvih stvari, osim što bi mi bilo neugodno, nepotrebno bi potrošili ionako tanak budžet. Sjeo sam, otpio koji gutljaj čaja, pogledao na sat najbržu rutu prema dolje i zaključio - idemo nazad.

image
Privatna arhiva/Hrvoje Jurić

Svatko bi u ovakvim trenucima postupio onako kako misli da je najbolje. Netko bi otišao naprijed, netko ne bi došao ni do ovog dijela. Kroz godine naučio sam slušati svoje tijelo i prepoznati znakove koje mi šalje. Ovdje nema zezanja, pogotovo na ovako surovoj planini. Penjati i spuštati se više od 10 sati, bez hrane, također nije mudro, bez obzira na to koji razlog bio. Isto to sam napisao i u objavi na društvenim mrežama. Nije sramota odustati od vrha. Sama činjenica da ste tu je već velika stvar, a oni koji su dovoljno psihički jaki znaju da 'odustajanje' nije i konačno zbogom. Ali moglo bi biti, ako se ne pazite.

image
Privatna arhiva/Hrvoje Jurić

Ena i ja smo se spustili u Bast, odmorili desetak minuta, a po nas je došla Nina, trail angel za hodače Via Adriatica Traila i odvezla nas na hamburger. Ne znam koliko je zaista bio ukusan, ali prvi obrok nakon 11 sati i s toliko napora u nogama, bio je najbolji hamburger koji sam ikada kušao.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
29. listopad 2020 05:24