StoryEditor
CUKRENI DEMON

Imati najslađeg psa na svijetu i nije najbolja ideja: Život sa Žuži gorkoslatki je pakao

Ljudi zbog nje prelaze ulicu, uzimaju je bez pitanja, maze. Treba ti pola sata da prijeđeš 100 metara pločnika
 Tomislav Novak

Dajte ljudi, bježite odavde, urla tip u prašnjavoj zaštitarskoj uniformi dok trči po ulici punoj krša. Nedjelja je, 22. ožujka, 6.30 ujutro, lagano sipi snijeg, a Zagreb je upravo kresnuo gadan potres.

- Svi odmah u aute! Na otvoreno, u parkove. Dolazi novi udar!

Izlijećemo u vežu, žena, kći i ja, nijemi, u pidžamama i potpunom šoku, bez mobitela, novčanika i jakni pa autom izlazimo na zeleni val.

A tamo Mogadishu, ulice zatrpane komadima fasada. Nismo stigli ni do prvog semafora, kad me mala pita:

- Tata, a pas?

image
Tomislav Novak

Žena i ja se pogledamo, između nas prostruji tihi "Isuseee", pa s utegom krivnje od 10 tona na ramenima okrećem auto i ulijećem natrag u stan. A tamo usred staklenog krša, među napuklim zidovima poslušno i mirno sjedi naša nova kujica, tri mjeseca stara kokerica.

Sretna njuškica, razmahani repić, pogled bez osude, samo zahvalnost što smo opet zajedno. Takav vam je moj pas.

Štetočina, Sotona s anđeoskim licem. Što rođena mater ne bi oprostila, mala Žuži ni ne primjećuje. I nitko, kažem vam, ne voli čisto, nevino i naivno kao ona. Sretan sam što je imamo.

Ali hej, i Rosemary je u početku mislila da je beba dobra ideja.

image
Tomislav Novak

Iste sekunde kad smo je u studenome odnijeli iz legla, staru tek pet tjedana, drhtavih šapa i još poluslijepu, jasne su mi bile dvije stvari. Prvo, ovo je uvjerljivo najljepši pas kojeg sam vidio. I drugo, izludjet će me.

Kokeri su naime zajebana pasmina.

Tvrdoglavi k`o magarci, dišpetni, lukavi, uporni, ali strahovito mazni i vjerni do smrti. Ako ću jednom po onoj staroj kletvi, sirotinja uboga, završiti pod mostom pokriven samo novinama u kojima sam radio, i ako će itko ostati uz mene, to će onda biti ona.

Život sa Žuži je gorkoslatki pakao.

image
Tomislav Novak

Odabrala ju je sedmogodišnja kći, nakon što je pogledala "Damu i Skitnicu" (dao Bog da te nikad ne odmrznuli Walte), a odabrala joj je i ime.

Žuži je pas za naslovnice žurnala, i tko zna po čijim je već sve Instagramima završila. Proći ulicom s njom bio je u početku pravi pakao. Ljudi zbog nje prelaze ulicu, zastaju, uzimaju je bez pitanja, maze... Treba ti pola sata da pločnikom prođeš sto metara.
Jednom, sjećam se, bilo je to u Ilici, čujem vriskove, okrenem se, a horda djevojaka iz Zare s rukama punim vrećica sjurilo se prema meni.

- Jaooo, što je slatka, kokodaču, vade se mobiteli, pozira se.

#fashionistapuppy.

A Žuži, taj cukreni demon, privatno žderačica papuča, tenisica, rola toalet papira i kuglica s bora, gumenih igračaka i raznih crkotina po livadama pretvara se u Botticellijevu Veneru, gospodski sjedne, spusti kilometarske uši niz vrat, i pogleda ih velikim umilnim očima.

"I’m ready for my closeup mr. DeMille."

image
Tomislav Novak

Svjedočim pravom pantydropper prizoru, posvuda jednorozi koji prde dugu, Žuži je celeb. Ono što nitko ne zna je da je zapravo nemoguća za šetnju. Vuče ko sivonja, već su dvije uzice nastradale, zakopava njušku u svaki ptičji leš u gradu, a zbog velike nužde obavezno čučne nasred zebre, najčešće kad je već crveno. A kad je meni frka, a vani lije pandemijska kiša, inzistira na najmanje 30 minuta traženja lokacije za pišanje.

Da bi gospođica capicom u blato? Nema boga. Ali zato usred toplinskog vala, na +35 nađe jedinu blatnu rupetinu usred Cmroka i uvalja se cijela u nju. Što više smrdi, to se ona slađe banja.

Ovakve horor priče o kokerima čuo sam i prije, a "znaš da je jedan pojeo živu bebu" najluđa je među njima. Oni su tzv. pištoljski psi. To vam je ono kad neki britanski lord hohštapler okine puškom u nebo, a šljuka kojoj je presudio padne u grmlje. Tu nastupa Žuži, odjuri po ptičurinu i donese je gospodaru.

image
Tomislav Novak

Ma kakav pedigre, kakvi agilty tečajevi, Žuži je strvinarka, lovac na golubove i vrapce, u parku će oglodati sve, od raspadnute grane do plastičnih vreća. Jednom sam je tako promatrao dok je pokušala sažvakati metalni stup od ljuljačke.

Ali kad jede kući, to je onda druga priča, pretvara se u Ivana Violića. Tad se na pari kuha mlado pileće meso, domaća jaja za sjaj dlake, lubenica za osvježenje, eko mrkvica za vid, sladoled za gušt. U stanju je pet dana odbijati hranu i gladovati ako joj se u kekse ne doda kefir, zbog njenih tankoćutnih crijeva, razumije se.

I još nešto, upozorenje za gospodu i pustolove na kraju. Kokeri, dok su štenci, ta anđeoska #puppylove bića, šumske vile iz dječjih slikovnica, noću satima hrču kao pijani drvosječe iz ličkih pilana. Nešto od toga sam i snimao, prodat ću to hroptanje, grgljanje i škrgutanje u Hollywood, poslužit će u filmovima o egzorcizmu.

image
Tomislav Novak

Shvatili ste na kraju, ovaj tekst je prevara. Ne mrzim ja svog psa, nego sebe. Zato što ga bezgranično obožavam.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. kolovoz 2020 11:02