StoryEditor
ŽIVOT U MAGLI

INTIMNA PRIČA SILVIJE I MILOŠA 'Oboje smo rođeni slabovidni, ali unatoč svemu, školovali smo se i pronašli put. Oboje radimo, a sad smo i zaljubljeni'

 Damjan Tadić / CROPIX

- Ja ne znam za bolje. Ne znam kako bi mi bilo da bolje vidim, da vidim kao i svi drugi - govori nam 24-godišnja Silvija Klisović, slabovidna Šibenčanka koja odnedavno živi s dečkom u Zagrebu. Njezin dečko Miloš Trifunović također je slabovidan. Njoj je vid procijenjen na samo 8, a njemu na 10 posto.

No, oni su sa svojim hendikepom naučili živjeti. I trude se normalno uklopiti u zajednicu. Dobro im ide. Oboje rade, Silvija još studira, Miloš je završio PMF, oboje matematičari... Izlaze van, zajedno pospremaju stan, obavljaju svakodnevne poslove i aktivnosti.

Nikad neće voziti

Ipak, imaju i neka ograničenja. Primjerice, nikada neće moći sjesti za volan. Za vozački ispit nužno je imati vid od barem 30 posto. Često da bi pročitali deklaraciju na hrani ili šamponu moraju koristiti povećalo.

- To vam izgleda kao čaša od jogurta - objašnjavaju mi.

Osim toga, imaju i elektronsko povećalo koje im skenira tekst te ga potom oni na kompjutoru mogu povećavati. Često im treba i pojačano svjetlo. Kad čitaju, knjigu ili novine drže vrlo blizu očiju. Kad čekaju tramvaj da bi uspjeli vidjeti na semaforu kad točno stiže, moraju se primaknuti vrlo blizu. Ali naučili su.

Silvija i Miloš slabovidni su od rođenja.

- Još su me kao djevojčicu odveli u Vinogradsku na testiranje, nakon čega su liječnici ustanovili da imam trajno oštećenje vida, da moram nositi naočale i da nije riječ samo o dioptriji. Išla sam u Centar ‘Vinko Bek’ kod tete Goge i zapravo učila živjeti s time - prisjeća se Silvija.

- Često su me zbog toga zafrkavali u školi i nisam se uvijek dobro nosila s time. Kao dijete nisam bila svjesna koliko zapravo vidim ili ne vidim. Knjigu i bilježnicu držala sam jako blizu, ploči sam morala prići vrlo blizu, na samo metar udaljenosti ili bliže, pa su me zvali Ćoro, Sljepić i sličnim nadimcima, nakon čega bih ja došla kući i plakala roditeljima. Danas znam da nisam to trebala uzimati toliko srcu. Znam da ti ljudi koji su okrutni i rugaju se tuđem hendikepu nisu vrijedni da svoje suze trošim na njih - iskrena je Silvija.

Filter Instagrama 

- Ali da, rugali su mi se. Bilo je šala na moj račun i nisam se uvijek dobro nosila s tim - dodaje. Danas se nekad i sama šali na svoj račun.

Pitamo ih mogu li opisati kako i koliko oni vide.

- Kao da ste nam prošli kroz filter Instagrama, kao da ste mi zamagljeni, kako biste vi rekli, zablurani - objašnjavaju.

- Na metar udaljenosti vas mogu vidjeti bez prištića, bez dlačica, zaglađene kože... - kaže Silvija.

Ona je nakon osnovne, prilično traumatične škole upisala srednju Ekonomsku kako bi imala neko zvanje. Potom je htjela upisati matematiku na PMF-u. I opet dobila savjet da ne upisuje. I to upravo od svog budućeg dečka, Miloša Trifunovića.

- Na kraju sam studirala informatiku, a sad upisala Tehničko veleučilište u Zagrebu. I pronašla sam posao. Radim kao programerka u jednoj tvrtki - objašnjava nam Silvija.

Ljubavna iskrica

U srednjoj školi joj je bilo lakše nego u osnovnoj. Nastavu je pratila ispred ploče, molila profesore da izgovaraju na glas što pišu, a ako bi nešto i propustila, prišla bi bliže i čučnula ispred ploče i zapisivala. Suprotno njezinu iskustvu, Miloš ne pamti ružne stvari iz djetinjstva. Svi su, kaže, bili prema njemu susretljivi i puni razumijevanja.

- Morali su voditi računa o tome da svi imamo iste uvjete za edukaciju i obrazovanje - govori Miloš.

A kako su se zaljubili?

- Miloš mi je poslao poruku i pitao jesam li upisala PMF? - prisjeća se Silvija, a on dodaje kako ju je kasnije pozvao na piće, kada je bio u blizini njezina rodnog Šibenika. - Iznenadila sam se kad je nazvao, ali dogovorili smo piće. Ja sam došla na Murter. Iako je dogovor bio u 9 ujutro, on je shvatio 9 navečer pa mi je stigao u zaflekanoj majici od paste za zube - smije se simpatična Silvija. I tako je krenulo...

Inače, slabovidne osobe do 2011. godine nisu imale svoju udrugu. Danas je imaju. Zove se Vid i zahvaljujući njoj uspjeli su se izboriti za svoja prava. Centar “Vinko Bek”, pak, ovom slabovidnom paru mnogo je pomogao pa će i oni svakako na humanitarni koncert 2Cellosa za pomoć korisnicima koji će se 23. prosinca održati u zagrebačkoj dvorani “Vatroslav Lisinski”. Vrijednu humanitarnu akciju “Pokaži ljubav – gledaj srcem” organizira Rotary Klub Zagreb 1242 u suradnji sa Zagrebačkom filharmonijom te uz potporu Hrvatske radiotelevizije.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. rujan 2020 20:57