Tomislav Marković danas slavi prvi rođendan svojeg novog života. Dojučerašnjem hrvatskom gimnastičkom reprezentativcu prije točno godinu dana na treningu u improviziranoj dvorani Šećeranskog doma u Osijeku srce je prestalo kucati.
Srušio se na pod dvorane u kojoj su u tom trenutku na svu sreću bili njegovi treneri Vladimir Mađarević i Boris Čulin, koji su se vrlo brzo pribrali od početnog šoka i krenuli s reanimacijom mladića kojeg obojica smatraju članom svojih obitelji. Ubrzo je stigla Hitna pomoć i Tomislav je preživio.
- Liječnica mi je rekla da u svijetu slučaj poput mojeg rijetki prežive, a čak i onima koji prežive ostanu trajne posljedice poput oštećenja na mozgu. Ja sam praktički ostao isti, što je na neki način čudo - rekao nam je Tomislav, s kojim smo razgovarali dan uoči godišnjice koja je potpuno promijenila njegov život.
- Nismo ništa planirali, ali tko zna, možda supruga napravi neku tortu - odgovara nam na pitanje hoće li proslaviti današnji dan.
- Slavim ga već godinu dana. Svaki dan sam zahvalan Bogu što sam živ, što imam priliku ostvarivati neke ciljeve, što mogu biti sa svojom djecom i suprugom, puno optimističnije gledam na život i događaje oko sebe. Iskreno, 29. ožujka čak mi je draži od 31. siječnja, mojeg pravog rođendana. Današnji dan gledam kao priliku za još nešto obaviti na ovom svijetu - ističe Tomislav.
Tomislav u danima kad je osvajao medalje
Tanka linija
Prije dva mjeseca napunio je 32 godine. Prije točnu godinu dana tanka linija dijelila ga je između života i smrti. Njegovo srce vrhunskog sportaša, gimnastičara s velikim rezultatima na svjetskoj razini jednostavno je zatajilo i prestalo kucati. Oživljavali su ga punih 27 minuta. Dijagnosticirana mu je defibrilacijska kardiomiopatija. Kada se probudio, nije ni znao što mu se dogodilo. Prva dva dana, koja su bila iznimno važna za njegov oporavak, ta se informacija od njega skrivala.
- Prvo na što sam pomislio i što sam pitao bilo je hoću li moći nastaviti trenirati. Na žalost, odgovor je bio negativan - i danas tužno govori Tomislav.
Od tog dana ne trenira i više nikada neće. Parter je izgubio jednog od najboljih vježbača današnjice, a dvorane u Parizu, Dohi, Tokiju, Londonu više neće ugostiti čovjeka koji je svojim artizmom oduševljavao publiku diljem svijeta. U Šećeranski dom, inače privremeni dom njegova kluba GD Osijek Žito, koji gradi novu veliku dvoranu, otišao je samo nekoliko puta. Kaže da mu to budi ružna sjećanja, a i ne osjeća se korisnim ako ne može odraditi trening ili barem pomoći kolegama.
- Na žalost, što se tiče aktivne gimnastike, to je kraj. Maltene ne smijem nositi težu vrećicu iz samoposluge, a kamoli imati neki veći fizički napor. Želim ostati u gimnastici, to je moja ljubav, to znam raditi, ali problem je u tome što ne smijem ništa teže fizički raditi, ne smijem čak ni podići dijete, a to trenerski rad zahtijeva. Tu su i stresovi koji mi također nisu preporučljivi. Bojim se da se u tom dijelu neću moći vidjeti, a valjda ću u dogovoru s ljudima u klubu naći neko rješenje. Tamo je moja druga obitelj s kojom sam proživio mnoge prekrasne trenutke.
Teško oštećenje
Koliko je njegovo stanje ozbiljno potvrđuje i nedavna odluka liječničkog povjerenstva za utvrđivanje invaliditeta. Utvrđeno mu je tjelesno oštećenje od 40 posto.
- Iskreno, ne znam ni koja mi prava to donosi, ali nije mi to trenutno ni posebno bitno. Još sam na bolovanju i znam da moje srce nikada neće biti zdravo kakvo je nekada bilo, ali sada mu treba dati još vremena da se stabilizira, oporavi od tog šoka. Svakih šest mjeseci imam kontrole u Zagrebu, a ispod mišića u lijevom pektoralisu ugrađen mi je ICD uređaj koji sve bilježi. Ako bi se ponovno dogodila jaka aritmija ili zatajenje srca, uređaj automatski daje srcu elektrošok i ne dopušta mu da prestane raditi. Mogu pasti u nesvijest, ali ću ostati živ i s tim uređajem mi se ne može dogoditi to što mi se tada dogodilo.
Tomislav je ostao bez sporta u naponu snage, no dobio je novu priliku, koja mu je otkrila i neke druge životne radosti. Prije svega one obiteljske. Dok je trenirao znao je, naime, i dulje od 200 dana godišnje izbivati od kuće. Danas je sa suprugom Tanjom i kćerima Lanom (11) i Petrom (6) svaki dan.
- Svi zajedno uživamo u svakom novom danu, a meni je novo radno mjesto domaćica - smije se ovaj krasan mladi čovjek.
- Da, ispada da sam ja ostao bez sporta, ali su moje kćeri dobile tatu. To je život, na koji danas gledam potpuno drugačije. Sve ono što sam nekada mislio da mi nedostaje danas je nebitno. Presretan sam što sam živ, što moja djeca nisu ostala bez oca u tako ranoj dobi. Lijepo nam je zajedno.
Budim se u 7, pripremim doručak, ispratim Lanu u školu, odvezem Petru u vrtić, odem na kavu, vratim se kući i pripremim ručak, odem po Petru u vrtić, Lana dođe iz škole, ručamo, pišu se zadaće, družimo se, razgovaramo... Supruga je nedavno otvorila svoj frizerski salon pa je dosta time okupirana, ali svaki slobodni trenutak koristimo da budemo zajedno.
Tomislav nakon oporavka, na prošlogodišnjem Adventu u Zagrebu
Život bez stresa
Naš junak nastoji maksimalno živjeti bez stresa. Izbjegava odlaske na skupove koji bi mu to mogli donijeti pa je tako odbio neke pozive koje inače ne bi, poput onoga da se u ime Predsjednice RH obrati skupu od 200 ljudi ili da na seminaru o bolestima srca govori o svom iskustvu. “Ne leže mi takvi javni nastupi i znam da bi mi to izazvalo stres”, pojašnjava.
Međutim, neke situacije ne može izbjeći pa tako ni vijesti o čak pet smrtnih slučajeva mladih sportaša unatrag mjesec dana sa zajedničkim nazivnikom - srce. On ni danas ne zna zašto se to njemu dogodilo. Uzrok može biti i nasljednog karaktera, ali i stečen uslijed velikih napora, no ističe da se takve tragedije mogu znatno smanjiti i u velikom broju spriječiti.
- U gimnastici imamo liječničke preglede jednom godišnje, što je nedovoljno i neadekvatno. Na njima se, primjerice, ne radi UZV srca, a da sam napravio barem jedan, do toga ne bi došlo. Čim sam izašao iz bolnice apelirao sam na sve sportaše da idu na detaljnije preglede, da traže UZV srca, jer je to mišić koji najviše trpi u sportu.
Tomislav na bazenu s kćerima
Mislim da definitivno treba osvijestiti neke institucije, promijeniti Zakon o sportu i sustav sistematskog pregleda, da se uključi i UZV srca koji mora biti redovna pretraga jer se time može bolje vidjeti kako srce radi i pod opterećenjem i u stanju mirovanja. EKG nije dovoljan. Tolike smrti mladih ljudi nemaju smisla. Imao sam sreću što su uz mene bili Vladimir i Boris, moji anđeli čuvari kojima se nikada neću moći zahvaliti što su mi pružili novi život. Međutim, mnogi nisu bili te sreće.