U vrijeme održavanja Svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji prošlog ljeta, druga najtraženija vijest nakon sporta bio je Tham Luang. Ostatku svijeta uglavnom nepoznata pećina na sjeveru Tajlanda umalo je postala grobnicom skupine malih nogometaša i njihova trenera koji su danima bili zarobljeni u njezinim labirintima.
Niti godinu poslije, nakon uspjele akcije spašavanja kakva dotad nikad nije viđena, tajlandska je špilja postala prava atrakcija. Točnije, bit će pretvorena u muzej posvećen akciji spašavanja dvanaestorice dječaka i njihova trenera koji su nakon mukotrpnih pokušaja izvučeni na površinu, iscrpljeni ali živi.
Veprovi zaglavljeni u podzemlju
Zaglavljeni u podzemlju ostali su članovi nogometne momčadi Veprovi kobnog 23. lipnja prošle godine dok su istraživali kompleks pećina u sjevernoj pokrajini Chuiang Rai nakon treninga. Kiša je poplavila tunele u špilji i više nisu mogli izaći. Spasilačke ekipe među kojima su se našli i britanski ronioci pronašli su unesrećene gladne, šćućurene u mraku na blatnom nasipu, u djelomično poplavljenoj špilji nekoliko kilometara unutar kompleksa. Pronalazak Veprova rezultat je složenog plana koji je pokvarila tek tragična pogibija jednog bivšeg tajlandskog marinca koji je smrtno stradao u špilji u pokušaju polaganja spremnika s kisikom duž rute za izvlačenje dječaka iz potopljenog špiljskog kompleksa.
U akciji spašavanja sudjelovalo je više od 90 ronilaca iz cijelog svijeta, među njima i Ivan Karadžić koji je upravo zbog akcije u Tajlandu ušao u uži izbor za osobu godine magazina Time. Ovih dana nakratko je boravio u Dubrovniku, na simpoziju na temu spasilačkih akcija od kojim mu je ona tajlandska zasad najveći doseg. Ivanu, po ocu Srbinu, a po majci Dancu, to nije bilo prvo sudjelovanje u akciji spašavanja: i ranije je bio u sličnim situacijama gdje je sudjelovao u izvlačenju unesrećenih u pomorskim nesrećama.
- S kolegama sam djelovao u nevladinoj organizaciji koja je surađivala s nacionalnim timom za spašavanje na moru i pružala pomoć u nesrećama na moru. Nažalost, ljudi ponekad otiđu na ronjenje i plovidbu te ih zahvati nevrijeme ili nepredviđeni događaj te dođe do stradavanja. U ovakvim situacijama djelovao sam s kolegama i za zadaću imao izvlačenje utopljenika i obavještavanje obitelji o smrtnom slučaju. Ovaj posao me dodatno mentalno osnažio i dosta sam sličnih situacija u karijeri imao te prikupio dosta iskustva - govori Ivan, te dodaje detalje akcije u Tajlandu: “Za vrijeme trajanja akcije spašavanja prošli smo detaljne pripreme u kojima smo proučili teren i pripremili opremu. Institucijama u Tajlandu sam je događaj bio poprilično iznenađenje jer se rijetko događaju nesreće takvih razmjera, no velikom brzinom su stavili sve svoje službe na raspolaganje i odradili dobar posao - kaže Ivan. Prisjeća se i problema koje je imao tijekom akcije na terenu.
- Problem je bila prvenstveno sama konfiguracija terena, a ozbiljnu poteškoću predstavljali su nam i vremenski uvjeti jer nismo mogli znati hoće li razina vode u špilji i dalje rasti te hoće li doći do potresa. Nadalje, kada sam prvi put zaronio u špilju bila je potpuna tama i nije se ništa vidjelo te smo koristili uže kako bismo mogli pratiti put i orijentirati se dok smo ronili. U jednom momentu, odmah nakon početka akcije spašavanja, napravio sam nekoliko pogrešaka i izgubio konop te sam na taj način izgubio i kontakt s kolegama. Na moju sreću nisam otišao predaleko, bio sam na udaljenosti od 25 metara od početka špilje na dubini od oko 3 do 4 metra, pa mi je trebalo samo par minuta da pronađem ponovo konop i nastavim put. Iako je trajalo samo nekoliko minuta, bilo je jako stresno za mene - priznaje Karadžić koji, istina, nije bio među spasiocima koji su prvi pronašli unesrećene dječake i trenera, već se kasnije priključio u proces.
Superljudi koji su izdržali nemoguće
- Kolege su ih pronašle potpuno iscrpljene, izgladnjele i oboljele jer su dječaci bili 8 do 10 dana u lošim higijenskim uvjetima s ograničenom količinom hrane i vode. Sve nas je zadivila njihova mentalna svježina kada su ugledali prve ronioce koji su uspjeli doći do njih. Za mene su oni superljudi koji su uspjeli izdržati nemoguće jer u potpunom mraku s ograničenim količinama potrepština provesti toliko vremena nije lagano ni s mentalne strane. Neki od dječaka su imali rane na sebi koje su bile pred infekcijom s obzirom na teške uvjete u dubini špilje - kaže Ivan kojemu je Tajland drugi dom.
- Kad je priča izašla u medije, bio sam s prijateljima u pripremama za ronjenje u špilju i istraživanje. Sjedali smo u sobi za pripremu i pripremali opremu kada je u našoj pozadini na televiziji izašla vijest o nesreći. Za mene je u tom trenutku potpuno prirodna reakcija bila odmah se aktivirati i krenuti u pomoć unesrećenima. Nije nas nikakva institucija zvala i obavijestila o događaju jer smatram kako ronjenje u špilje nije uopće dovoljno zastupljeno kako bi postojao tim za spašavanje u ovakvim situacijama, a također jako teško da je šira javnost u Tajlandu mogla znati da postoje ronioci naše vrste. Također, vlasti na Tajlandu ostale su zatečene događajem te je bilo potrebno brzo reagirati. Nesreća je okupila široki spektar ljudi koji su došli i ponudili pomoć - prisjeća se naš sugovornik koji se ronjenjem počeo baviti još kao mladić:
- Oduvijek sam bio jako zainteresiran za tu vrstu zanimanja. Potaknut željom i voljom za učenjem i istraživanjem, 2006. godine otišao sam u Tajland na odmor gdje sam i prošao tečaj za ronjenje. Kad sam prvi put ozbiljno zaronio u morske dubine počeo sam otkrivati svijet za kakvog nisam mislio da do tada postoji. Svidjelo mi se to što sam zaronio i potpuno zaboravio na stvarnost. S vremenom sam nastavljao s višim razinama treninga i obrazovanja pa sam tako 2007. godine postao instruktor za SCUBA ronjenje i dobio posao u Tajlandu te sam radio kao SCUBA instruktor dugi vremenski period. Kako me od malena privlačilo ronjenje, jednostavno sam se zarazio profesijom i svakog dana želio napredovati sve više i više - uvjeren je Karadžić koji je nakon stečenog iskustva, počeo obučavati druge zainteresirane za ronjenje, a paralelno i sebe spoznajući nove zanimljive stvari o ronjenju.
Suradnja različitih zemalja
Već deset godina Ivan je tehničar za ronjenje, a od tada mu se posao svodio na istraživanje manjih špilja i starih olupina brodova.
- Posebno zanimljivo je bilo istraživati olupine brodova iz Drugog svjetskog rata kojih je u Tajlandu stotine. 2016. godine postao sam ovlašteni ronioc za špilje i to je bio idući nivo u mojoj karijeri koji je najzahtjevniji i najopasniji. Ovaj posao zahtjeva izuzetno dobru fizičku pripremu i educiranost jer zaron na velike dubine može biti pogibeljan ako sudionik nije dobro upućen - ističe Karadžić.
- Akcija spašavanja na Tajlandu definitivno mi je promijenila život i drago mi je što sam u njoj sudjelovao. Ne želim ispasti neki heroj jer sam ipak bio samo jedna karika u lancu koja je sudjelovala u spašavanju. Tu je bilo mnogo dobrih ljudi iz svih krajeva svijeta koji pričaju različite jezike i dolaze iz različitih kultura, te je bilo potrebno ostvariti kvalitetnu suradnju u kratkom vremenskom roku što nas je sve ujedinilo u kolektiv koji je odradio zadatak na nivou i sve dječake i trenera izvukao žive iz špilje. Naučio sam mnogo o suradnji između zemalja i različitih tehnologija u svijetu, a ono najvažnije od svega, naučio sam da ništa nije nemoguće ako stvarno nešto želiš. Odmah sam znao da je to izazov za mene i znao sam da kad se okružim pravim ljudima da je sve moguće - zaključuje Ivan.
