"Kad se najedem, a to ne želim, to je odvratan osjećaj nemoći. S druge strane, osjećaj moći je kad odem spavati gladna. Još me sram toga", ispričala nam je Tena Sakar Vukić (36), koja svojom otvorenošću pomaže ukloniti stigmu sa psihičkih bolesti, a svakodnevno na tu temu educira preko 270 tisuća pratitelja na Tik Toku, You Tubeu i Instagramu. Tena je i glumica koju mnogi pamte po ulozi koju mnogi pamte po ulozi Lare Šoljan u seriji ‘Zabranjena ljubav‘.
Iako je javno priznala da boluje od bipolarnog poremećaja od 19. godine te je bila više puta hospitalizirana zbog faza manije i depresije, o poremećaju hranjenja je dosad šutjela.
-Teško je sebi priznati da imaš problem. On se naslanjao na bipolarni poremećaj, koji je sad kod mene u remisiji, ali je krenuo prije njega. I dan danas mi se povlači, ali sam počela raditi na tome. Poremećaj hranjenja me koči i zbog njega živim u grču, iskrena je.
Prvi put je pomislila da želi kontrolirati svoju prehranu u trećem razredu srednje škole. Mislila je, kaže, ‘Super što se baviš trčanjem jer ćeš sve što pojedeš potrošiti.‘ Tada nije ni shvaćala dubinu te misli. Smatra da je već tad trebala potražiti stručnu pomoć jer je problem tad bio minimalan i intervencije bi bile minimalne.
Eskaliralo je na način da su se takve misli nesvjesno pretvorile u poremećaj hranjenja.
Pola godine je patila od klasične anoreksije. Obitelj je primijetila kad je na visinu od 177 centimetara pala na 48 kilograma. Tada je jako smanjila obroke i pojačavala je vježbanje. U to vrijeme je bila u reprezentaciji Hrvatske u orijentacijskom trčanju.
U okolini nije bilo prijedloga da potraži psihološku pomoć nego bi joj dobronamjerno rekli da ‘počne jesti‘.
- Tako sam i napravila i na van je sve izgledalo bolje, ali opsesija i želja za kontrolom je ostala. Kao da vas netko korigira palicom i govori - to je neispravno. Govore ti ‘nemoj to raditi‘. Ti niti ne želiš to raditi, ali iznutra patiš. Ti ne želiš biti mršav, kostur, stvar je u kontroli...
Nije nikada povraćala, priča nam, jer je odlučila da si to neće dozvoliti. Radije je istrčavala sve kalorije. Onda se naljutila na sebe jer obožava trčanje, a patološkim razmišljanjem kao da si je oduzimala tu ljubav.
- Na jednom obiteljskom ručku sam rekla da patim i jedan član obitelji mi je rekao da ne razumije kako nakon tako fine hrane nisam zadovoljna. Okolina je još prilično neosvještena o poremećaju, priča nam Tena koja je kasnije dobila dijagnozu nespecificiranog poremećaja hranjenja.
Silne emocije i grižnja savjesti su bile izuzetno jake i konstantno su održavale njene obrasce ponašanja. Nije se radilo samo o preskakanju obroka nego o savršenoj kontroli nad sobom, što je, objašnjava, veći ultimatum od biti mršav.
- Savršena kontrola je bila da imam kontrolu nad svakim svojim postupkom. Uspješnost bi se odražavala prvenstveno kroz to koliko sam jela, kako sam jela, jesam li uspjela gladna otići spavati. Zadovoljstvo bi bilo kad bih imala kontrolu nad sobom i hranjenjem, priča nam Tena.
Sve je to godinama gurala pod tepih, zataškavala... U sebi bi na razumskoj razini bila svjesna da mora jesti i bilo joj je jasno da se ljudi ne dijele na debele i mršave, ali se duboko u sebi borila sa svojim mislima. I jako je patila.
- Hrpa mojih prijateljica i poznanica trkačica pati. To je neprekidno vaganje ili izbjegavanje vage. Pa komentari trenera ‘imaš veliku guzu‘. Ja nikome ne zamjeram, ali to može potaknuti poremećaje prehrane. Mnogi oko mene pate, ali nije eskaliralo i nije vidljivo. A u njima je velika, kompleksna i duboka bol. Veliki je pol kad poremećaj prehrane nije izražen na van, govori nam.
Vaga joj je nekad prijatelj, a nekad neprijatelj. Nekad su je niske brojke znale izbezumiti od sreće, a nekad bi ju slomile.
- Znala sam ako ovo ne iznesem van, ja se neću toga uspjeti riješiti nikad. Svatko mora znati da možda i neće do kraja riješiti svoj problem, ali je bitno probati. Jer to boli, utječe na obitelj, djecu, prijateljske odnose. Vi ste pravilno, neispravni, iskrena je.
Zadnjih godina njezina ‘prejedanja‘ su minimalna, pojede tek 300-400 kalorija navečer, što je po struci subjektivno prejedanje. Zato je i odgađala pomoć jer je mislila da nije tako strašno. No, iznutra je bila jako loše.
Stručnu pomoć je potražila 2019. godine kod dr. Hrvoja Handla u Jankomiru. Psihijatrijska bolnica Sveti Ivan ima program H(rana) koji se bavi poremećajima prehrane.
- Doktor me pitao da mu kažem stvarno kakve emocije imam prema hrani, kolika mi je njena važnost izražena od 1 do 10. Rekla sam mu da mi je razumski 2-3, ali on mi je rekao da ga ne zanima razumski nego emotivno. Onda sam rekla 9 od 10. Tada sam shvatila da imam problem. Pomogao mi je jer sam osvijestila taj problem. To su problemi tjeskobe, anksioznosti... Nakon toga pomoć nalazim u psihoterapiji.
Kad god je u stresnijem razdoblju, Teni se javlja jači osjećaj potrebe za kontrolom hrane.
- Upoznala sam ljude koji imaju anoreksiju, bulimiju i ortoreksiju, ali i puno njih koji nemaju dijagnozu, a užasno pate. Imaju ponekad kilu-dvije više, to su minimalne oscilacije, ali i oni jako pate. Nikad ne žele to izreći na glas. Jasno je, nitko ne želi imati poremećaj, iskrena je.
Bavila se manekenstvom i glumom. Za manekenstvo je s bokovima od 89 centimetara bila predebela. Trebala je imati 87.
Nikada ne broji kalorije. Taj negativni dio je skroz izbacila. Danas teži intuitivnom jedenju koliko može. I sluša svoje tijelo. Još se bori, ali redovito odlazi na psihoterapiju.
Kaže da joj je izuzetno teško o svemu javno govoriti jer je svojevrsni poraz priznati svoje slabosti, ali smatra da je tema važna.
- Mnoge djevojke su sad na početku svojih poremećaja. Samo ako jedna djevojka ili dječak pomisle da ne žele patiti i potraže pomoć, može se puno napraviti. Za početak to može biti razgovor s psihologom, ne mora biti ništa drugo. Ima rješenja, nije savršeno, ali može se pomoći. U svakoj obitelji se može dogoditi poremećaj prehrane, bitno je to osvijestiti na vrijeme i ne sramiti se toga. To nije osobni poraz, zaključuje Tena.