Ne blefira, ne folira - tako će najčešće sam sebe opisati Andrija Jarak, ali i sami gledatelji. Vjerojatno ga upravo iz tih razloga ljudi toliko uvažavaju, pa kad ga vide na terenu, osjećaju mu se bliskim i javljaju kao da je riječ o kućnom prijatelju. I sada je Jarak, koji je posljednjih 15 godina dio redakcije Informativnog programa Nove TV, jedno od njezinih zaštitnih lica na terenu, među ljudima.
Korona, karantena, potres, gospodarska kriza koja se već osjeti... Kad zbrojite sve katastrofične događaje tijekom svoje 30-godišnje novinarske karijere i ovo što se događa danas, do kakvog zaključka dolazite?
- Kad kažete koliko godina radim, onda kažem da to nije moguće. Nemam taj osjećaj. Ali jest. Vrijeme zaista leti i kad je prošlo, ne znam. Ovo vrijeme je sigurno najizazovnije u kojem smo živjeli. Borba s malim nevidljivim organizmom koji živi na granici života i smrti, a hvata se na ljude, nešto je što nitko nije mogao niti zamisliti.
Najteže je distancirati se od ljudi, razmišljati o tome da nekome nije najmudrije pružiti ruku jednostavno nije normalno. I pitanje je kad će se vratiti sve u normalu. Najopasnije je kad protivnika i opasnost ne vidite, a znate da je tu.
Savjesni premijer
Iza nas je Domovinski rat, Dubrovnik je tada bio posebno pogođen, pa i odsječen od ostatka Hrvatske (to me, eto, malo podsjeća i na stanje danas). Možete li usporediti, povući paralelu kako ste tada kao novinar radili, a kako danas?
- Istina je da ima sličnosti - psihoza i strah. Ograničeno kretanje. Ali rat je sto puta gori. Za vrijeme rata sam bio branitelj. Dubrovnik je ranjen jako, ne ponovilo se. I danas kad se toga sjetim, ‘flashevi’ se pojave u ušima i pred očima i osjećam strašan nemir.
Nastojim ne misliti o tome jer je Hrvatska dokaz da se iz najvećih tragedija rađaju najljepše stvari. Dubrovnik, Vukovar, Zadar, Knin i Osijek točke su koje su najviše stradale, a u koje i danas kad dođem osjećam ponos i ljepotu. I neku snagu. Ta će snaga odagnati i koronu, samo moramo biti strpljivi. To je najteže, ali mora se i može se.
Kada je kriza zbog korone počela i u Hrvatskoj, vjerujem da ste dobro promišljali kako dalje s poslom s obzirom na to da i vi pripadate u rizičnu skupinu zbog kardioloških problema, što svakako nije lagana odluka?
- Opet mi sad zvone ona tri desetljeća s početka. Staž je to koji me je između ostalog naučio da u ovom poslu nema puno razmišljanja o sebi. Sve je skoncentrirano na temu, teren, sugovornika i, najvažnije, publiku.
No, ovo jest specifična situacija u kojoj morate misliti na razmak među ljudima i prije javljanja odrediti neke pripreme. Na dan potresa javljali smo se s najvažnijih točaka u Zagrebu i u javljanju uživo premijer Plenković upozorio me da ne stojimo baš kako bismo trebali, pa smo se malo pomaknuli. Nadam se da nije prenio to dragoj i poštovanoj dr. Markotić, koja tako divno skrbi o svemu. Ne bih volio biti taj koji krši propise. Uvijek se sjetim nje i odmah radim razmak.
Što je prevagnulo u odluci da budete na terenu? Što vam je rekla obitelj?
- Prevagnuli su srce, instinkt i znatiželja. I jedna jedina misao - nemate priču ako niste na terenu. Ja se baš tamo i baš tako osjećam najbolje i u naponu snage. Teren je nukleus ovog posla. Ljudi u svojim dnevnim boravcima žele osjetiti atmosferu, Richtere neke situacije. Za studio uvijek ima vremena. Teren je sada i možda, isti, više nikada. Obitelj se naviknula na moj ritam života, postao je lagano i njezin. I ovom zgodom moram svojoj obitelji zahvaliti na svemu, a ponajprije na podršci, razumijevanju i strpljenju.
Uslijedio je potres u Zagrebu, a vi ste već nakon nekoliko sati bili na terenu. Kako vam je izgledao taj dan, od neugodnog buđenja nadalje? Što vam je prolazilo glavom toga dana... osim da morate paziti na istu da vam nešto ne padne s krova?
- Uh, uh, uh. Sada sam shvatio da sam i prije spominjao Richtere… Valjda je ostalo u podsvijesti. Kakva nedjelja, kakav strah i kakva nemoć. Priznajem, ne znam kad sam se tako uplašio. Izjurili smo van, ne znaš kud bi, što bi, odmah su krenuli pozivi prijatelja, zoveš okolo kako su ljudi, pitaš treba li pomoći. Kad evo i drugog, pa trećeg…
Jako ružno iskustvo. A za par sati, kako kažete, na poslu sam i više se ne bojim. Samo osjetim nemoć nad prirodom i ogromnu tugu za 15-godišnjom djevojčicom koja je žrtva ovog potresa. Nikome nije teže nego njezinoj obitelji. Sve drugo će se popraviti ako smo na broju.
Uigrani tim
Kako ste sada organizirani na poslu?
- Nova TV je odlično uigrana ekipa koju ni ova krizna situacija ne može iznenaditi. Radi se u timovima, sve je prilagođeno novonastaloj situaciji. Gledatelji nas opet prepoznaju kao one kojima vrijedi vjerovati. Ja sam odradio blagdanski vikend i u ritmu korone nastavljamo dalje.
Koji je segment što se tiče sadašnjeg rada informativaca na televiziji najkompliciraniji?
- Kad sve stane kao što je stalo sada, komplicirano se čini sve. Ja se ne sjećam situacije u kojoj je nešto zaustavilo sve. I za vrijeme rata bilo je kazališnih predstava, pa ste mogli doći izvijestiti o tome, a ako je, ne daj Bože, pala granata baš tada tamo, a vi preživjeli, imali ste dva u jedan. Hoću reći, sada je sve samo korona i nije lako raditi, ali tim na duge staze kvalitetan poput našeg to može - što se i svakodnevno vidi.
Sin Ivan i kći Lucija sa psom Sushijem
Čestitam svim kolegama koji u nemogućim uvjetima rade sjajan posao. A kad korona završi svoj nastup i vratimo se gorućim pitanjima, ‘41., ‘45. i tadašnjem folkloru, onda će opet biti kao da ovoga nije niti bilo. Šalim se. Nadam se da će zaista biti mjesta u društvu samo za goruća pitanja.
Koje preventivne mjere poduzimate kada radite?
- Maska, dezinficijens, razmak - to si ponavljam kao pjesmicu dok izlazim iz doma na teren.
Kako ste se organizirali doma? Jeste li od onih posebno opreznih, zlatna sredina, malo opušteniji...?
- Svi smo na broju, pa nam je čudno. Trebalo nam je vremena da se naviknemo na to. Mislim da ne treba paničariti, treba biti oprezniji nego prije, ali ne tako da izgubite sebe.
Što vam osobno, a što vašima doma u ovoj situaciji najteže pada?
- Druženje s prijateljima, društvom u dvorištu po ovom lijepom vremenu valjalo bi da može, ali sve ćemo nadoknaditi. Anamarija je u jeku korone imala sedamnaesti rođendan, nedostajalo je društvo, ali sam joj obećao da će dvaput slaviti punoljetnost.
Prošli ste kojekakvih teških situacija u svojoj karijeri. Koja vam je bila najteža, najstresnija?
- Bilo ih je jako puno. Previše. Na svim krajevima regije i Europe. Najteži su bili Kornati, paški slučaj nevine dječice bačene s balkona, prometna nesreća kod Novske u kojoj su dvije osobe poginule. Sve je to stres u kojem nemate puno reći, a morate pričati. Morate u svaki dnevni boravak donijeti informaciju kojoj će ljudi vjerovati, ali istovremeno i neku utjehu i toplinu. Jer sve je to život, a samo se iskrenost cijeni. Ja drugačije ne znam - samo iskreno.
U teškim trenucima smijeh, humor je uvijek dobrodošla terapija. Ima li ga sada na terenu, među kolegama, među konkurencijom?
- Ova je situacija sve nas dovela u istu poziciju - kada u nemogućim uvjetima radimo kao jedan, potpuno svjesni kompleksnosti situacije. Svi smo primili jedan štap i funkcioniramo zajedno. Ponosan sam na svoju redakciju, ali i druge kolege i nadam se da će nakon ere korone i publika biti jednako uz nas.
Kada smo već kod konkurencije, jeste li sada solidarniji međusobno, kolegijalniji, posebno zato što ima dosta napada na novinare?
- Nikad međusobno na terenu nisam osjetio tu vrstu konkurencije koja bi bila nezdrava. Konkurenciju čine termini, formati i posao sam po sebi. Ja ću se potruditi napraviti najbolje što mogu, kolege s druge televizije također će dati sve od sebe i u zadanim mogućnostima svi smo posao napravili, a o ukusima publike se ionako ne raspravlja. Napadi na bilo koga, pa tako i na novinare meni su nešto posebno odbojno. Napadaju kukavice, kompleksaši i životno neostvareni ljudi.
Dirljivi momenti
Jeste li vi imali neko slično loše iskustvo?
- Nikada.
Što vas je tijekom ovih već mjesec dana posebno dirnulo?
- Bila je dirljiva situacija na dan potresa, dok sam čekao javljanje s generalom Tihomirom Kundidom. Ljudi su prolazili i pokazivali svoju osobnu iskaznicu i pitali mogu li proći do svojih domova. To sam doživio kao dokaz poštovanja prema pripadnicima HV-a.
Ovakve izvanredne situacije izvanserijski su dokaz koliko jednom narodu znači vojska, a mi možemo biti ponosni jer je naša uistinu vrhunski organizirana. Neka uvijek budu spremni, ali neka nikad nemaju takvog posla - to im od srca želim.
I za kraj, kako se relaksirate, opuštate od sveg ovog stresa?
- Antistres je udobnost doma, šačica dragih ljudi koji su sada dohvatljivi telefonom i pas Sushi kojem se neizmjerno veselim.