StoryEditor
MOJA NAJTEŽA BORBA

Ispovijest uglednog zagrebačkog poduzetnika: ‘Vodio sam tvrtku mrtav pijan, ničega se ne sjećam‘

Za Jutarnji je napisao hrabru i otvorenu ispovijest o svojoj borbi s alkoholizmom koji mu je umalo uništio život
 Davor Pongracic/Cropix

Zagrepčanin Danijel Č. (44) ugledni je poslovni čovjek i predavač. Bio je CEO i CTO u više regionalnih kompanija, surađivao s tvrtkama poput Hewlett-Packard, Microsoft, Konica Minolta, Open Text i drugima. Radio je i u japanskoj multinacionalnoj kompaniji, a za Jutarnji je napisao hrabru otvorenu ispovijest o svojoj borbi s alkoholizmom koji mu je umalo uništio život:

Prije šest godina imao sam dobar posao, bio suvlasnik u tvrtki i brinuo se o tome da stvari funkcioniraju. Funkcionirale su odlično. Osim što sam bio alkoholičar.

Moj stres je progresivno rastao i da bih se smirio, počeo sam piti nakon posla. Ne radi toga da uživam u okusu, nego da dođem opušten kući.

Uglavnom se radilo o dva, tri viskija koji su bili dovoljan sedativ da mogu normalno funkcionirati, ali da mi briga nije na prvome mjestu. Ljudi oko mene nisu primjećivali, rekao bih, ništa neuobičajeno.

Na poslu je iz dana u dan bilo sve zahtjevnije, više se nije radilo o "normalnom", zdravom stresu koji potiče, nego je postao priličan teret. Dio uzroka koji su ga stvarali nije se mogao riješiti jednostavno ili uopće.

Onda sam počeo piti i prije posla kako bih se smirio prije nego što sam uopće počeo raditi taj dan. Postalo mi je normalno da prije posla popijem 2-3 dl viskija da smirim stres i mogu raditi. Naime, funkcionirao sam bez nekakvih vidljivih problema. Sam po sebi sam skriboman i o svemu vodim bilješke pa se nije događalo da nešto ne odradim, zaboravim i tome slično. Količine alkohola rapidno su se povećavale, ali bio sam potpuno funkcionalan. Vjerojatno radi "dobrog" izbora pića. Vino i pivo uspavaju čovjeka, viski djeluje kao nekakav stimulans.

Pazio sam što pijem. Nisam pio jeftina pića, nego sam pio kvalitetni viski od kojega čovjek, realno, ne smrdi po alkoholu. Unatoč tome, znao sam ponekad koristiti žvakaće, recimo kad nisam bio sam u uredu ili sam morao s nekim putovati.

Ne mogu reći da sam alkoholiziranje vidio u djetinjstvu. Alkohola je u mojoj kući bilo, ali nitko ga nije konzumirao u količinama koje bi graničile ili mogle biti deklarirane alkoholizmom. Sjećam se da mi je kao klincu netko od starijih bratića ponudio pivo, ali sam s gađenjem odbio. Nitko u okolini nije konzumirao alkohol, pa nisam ni ja.

Prvo pijanstvo doživio sam u gimnaziji dok sam tijekom zimskih praznika radio u kafiću. Pio sam viljamovku. Sa mnom je na šanku bilo muško društvo iz razreda pa je to više bilo radi nekakvog tinejdžerskog dokazivanja nego zbog želje za pijenjem alkohola. Sjećam se da sam bio bolestan dva dana od toga i da poslije dugo nisam pokušavao piti. Tijekom studija alkohol uopće nisam konzumirao, nego je to došlo poslije u životu.

image
Davor Pongracic/Cropix

Kad sam se preselio iz Čakovca u Zagreb, radio sam na mjestu sistemskog inženjera za sustave upravljanja dokumentima. Povremeno smo znali otići u obližnji kafić i popiti, ali to nije bilo više od jednom u nekoliko tjedana, niti se radilo o većim količinama. Nakon dvije godine promijenio sam radno mjesto i prešao u tvrtku koja je tada imala možda 14-15 ljudi i bila vrlo perspektivna. Projekti koji su se radili bili su interesantni pa je to bio razlog prelaska. Tamo se na početku nije pilo pretjerano, nego smo četvrtkom poslije posla znali otići u lokalni restorančić s lijepom terasom pa tamo popiti, kako ljudi to vole tepati, i koju više. Tada sam uglavnom birao tamna piva jer su mi odgovarala okusom.

Kod kuće sam znao popiti, ali tu se radilo, doslovno, o decilitru vina uz cigaru i glazbu. Tu se radilo više o nekakvom ceremonijalnom užitku: polumrak, klasična glazba, malo crnog vina i cigara. Otprilike u to vrijeme zaključio sam da umjesto crnog vina mogu popiti i čašicu dobrog viskija, ali je gotovo uvijek stalo na tome, nije odlazilo u pijenje, niti je bilo svakodnevno.

Istodobno se tvrtka širila i došli smo do 40-50 ljudi, ali tu su već počela i pijanstva. Nakon posla sjeli bismo na terasu i uz razgovor "pijuckali". Gotovo bez izuzetka je to "pijuckanje" završavalo onime što pijanci (ne alkoholičari) zovi supijanim stanjem. I postajalo je sve češće. Uglavnom sam i dalje konzumirao tamna piva. Jedna od "prednosti" je bilo to što smo na etaži ispod tvrtke imali trgovinu pa se svako malo netko zaletio po novu dozu alkohola. Sve te ljude poznajem i danas i neki od njih imaju ozbiljnih problema s alkoholom, koje ne tretiraju.

Alkohol me primarno uvijek smirivao i gurao stres od mene. Doslovno ništa više od toga. Koristio sam ga kao sedativ. Gledajući unatrag, možda sam jednostavno trebao to rješavati sa psihologom ili psihijatrom, ali alkohol je u poremećenom sustavu vrijednosti u kojem živimo mnogo prihvatljiviji od psihijatrijskog liječenja te ga, štoviše, nitko ne dovodi u vezu s nastajanjem kronične bolesti. Iako, alkoholizam je kronična bolest. Društvo nam je takvo da čak i za one koje svi znamo da piju uvijek nađemo izgovore tipa "on si voli popiti", "pivo je tekući kruh" i tome slično. Štoviše, nisi muško ako ne piješ, a umjesto bolešću, alkoholizam je ljudima "porok".

image
Davor Pongracic/Cropix

Znao sam biti agresivan, ali primarno verbalno, nikako fizički. Sjećam se kako bih bio pun samopouzdanja što sam uspio odraditi jedan projekt u Splitu bez da se sjećam kako sam doputovao do tamo, u kojem sam hotelu spavao, kako izgledaju ljudi s kojima sam radio... Zahvaljujući zapisivanju svega sve je prošlo bez ikakvih problema. Drugim riječima, to je bila faza kad sam stalno bio pod utjecajem alkohola i kad sam već osvijestio problem, ali nisam znao kako ga riješiti. Doslovno sam svako jutro, uz brijanje, razmišljao o tome i bio svjestan da ću umrijeti od alkohola, ali nisam znao što učiniti.

Supruga nije primjećivala da previše pijem. Pripisivala je te rijetke trenutke kad sam bio vidno pijan tome da su "dečki malo popili". Uspješno sam skrivao to od nje toliko da je bila šokirana kad sam joj rekao da sam krenuo na liječenje.

Preokret se zbio u ljeto 2014. godine. Bili smo na godišnjem odmoru u Dubrovniku kod roditelja bivše supruge. Punica je uočila da sa mnom nešto nije u redu. Primijetila je da viski iz bara prebrzo nestaje, shvatila je da sam ja kriv (a ne miševi ili tajni duhovi u kući). Razgovarala je sa svojom mlađom kćeri, mojom šogoricom, i zamolila je da priča sa mnom. Supruzi nisu ništa rekli jer je bila u relativno visokom stupnju trudnoće.

Te večeri je supruga imala godišnjicu mature, a njezina sestra s mužem me odvela van. U glavu su mi rekli da nešto nije u redu i da im se čini da previše pijem.

Nastojao sam to okrenuti na zafrkanciju, ali nisu se dali. Nisu rekli grubo, rekli su iskreno i brinući se. Nastojali su ići u smjeru da mi objasne da imam problem i da mi to stave do znanja. Poricao baš i nisam jer ne bi bilo smisla.

U bolnicu sam došao svjestan da imam problem, ali sam htio i rodbinu skinuti s vrata. Alkoholičaru je jedina briga - alkohol i kako doći do doze koja mu treba. S druge strane je bila ideja - idem ja to odraditi da svi vide da mogu pa kad izađem, mogu nastaviti po starom. Iskreno, posljednja stvar koja me zanimala bilo je izlječenje.

Terapija je zapravo bila dosta zgodna. Ide se u bolnicu svaki dan ujutro do 14 sati. Popodne bih išao na posao. Postoji raspored od dana do dana, ali neke su stvari svakodnevne. Svakodnevno se čita knjiga na temu alkoholizma i problema vezanih uz njega, a zatim smo zajedno analizirali pročitano. Uobičajeno je da svaki dan netko od pacijenata bude dežuran i vodi brigu o ostalima, što smo radili u kojoj terapiji i slično.

image
Davor Pongracic/Cropix

Liječnici koji su nas vodili, bili su primarno psihijatri, psiholozi i socijalni radnici. Tu je osobito važno spomenuti i tzv. pomoćno osoblje koje jako vodi brigu o svima. Na samom početku to su neprijatelji najgore vrste, ali tijekom liječenja čovjek shvati da im je cilj i fokus pomoći čovjeku koji je u problemima.

Također, svaki dan smo imali i higijenske preglede kad su nas doslovno pregledavali: jesu li nokti uredni, jesmo li čisti, muškarce jesu li obrijani... Uz to smo dobivali i najstrašniji lijek koji alkoholičar može zamisliti: Esperal. Kolokvijalni naziv je "antabus". On apsolutno onemogućava bilo kakvu konzumaciju alkohola. Smrt za alkoholičare.

Terapije su bile raznih vrsta, doslovno od crtanja do rasprava. Najgora se sastojala od tri teksta.

Prvi tekst se zove "Moj alkoholizam". U njemu alkoholičar opisuje samog sebe i mora to pročitati pred ostalima.

Drugi tekst ima naziv "Moj život s alkoholičarom" pa član obitelji opisuje svoje viđenje i gdje alkoholičar taj tekst prvi put vidi i čita na glas pred drugima. Primjerice, dijete napiše kako mu je živjeti s ocem/majkom koji je alkoholičar.

Treći tekst je "Moje liječenje" u kojem se opisuje iskustvo liječenja i planovi što ćemo i kako dalje nakon izlaska iz bolnice.
Drugi tekst, "Moj život s alkoholičarom", nerijetko je zastrašujući, ljudi su znali plakati i tresti se.

Naime, čovjek koji pije, dođe potpuno k sebi nakon, recimo, tjedan dana kad se pročisti, a taj tekst čita naknadno.

Nakon tjedan dana apstinencije čovjeku se razbistri glava. Počinje shvaćati u kakvoj je stvarno situaciji i što doista čini njegov život. I kreće to promijeniti. Ne mogu zamisliti da moja kći ima oca koji je alkoholičar. Najtužniji prizor, osim djece u ratu, djeca su alkoholičara. Gore od tog zanemarivanja i nevoljenja ne postoji. Shvatio sam da imam obitelj od koje sam se godinama skrivao.

image
Davor Pongracic/Cropix

Prvih noći imao sam fizičku apstinencijsku krizu. Prvih nekoliko dana sam spavao na podu jer sam se toliko znojio da sam se presvlačio svakih sat vremena zato što sam bio potpuno mokar. Majice i pidžame u kojima sam spavao mogle su se doslovno cijediti kako je organizam reagirao na neunošenje alkohola. Nervoze nije bilo jer sam paralelno s početkom terapije počeo dobivati i antidepresive.

Supruzi sam rekao da se liječim 15-ak dana kasnije kad se vratila u Zagreb. Isti sam dan otišao k roditeljima i rekao kako stvari stoje. Javio sam roditeljima svoje supruge. Rekao sam bliskim prijateljima i kolegama za koje sam smatrao da trebaju znati. I danas iskreno zahvaljujem svima na podršci. Nisam osjećao sramotu zbog toga. Mislim da su znali svi, osim bake. Nju nisam htio time uznemiravati.

Čim sam počeo terapiju, prestao sam piti jer to jednostavno nije moguće. Naime, odmah na početku terapije počinje se uzimati Esperal i ako ga netko odbije uzeti, jednostavno dobije otpusno pismo i liječenje se prekida. Kod uzimanja Esperala ljudi ga se toliko boje da gotovo nitko niti ne pokušava popiti alkohol na njega.

Porivu za pićem othrvao sam se vrlo jednostavno. U tom razdoblju imao sam oko 150 kilograma i bio sam svjestan toga da ako popijem alkohol, postoje vrlo visoke šanse da umrem, što je prilično jaka kočnica. Nagon za samoodržanje je prevelik. Esperal se nastavlja piti nakon izlaska iz bolnice i pije ga se godinama. Sjećam se trenutka kad sam prolazio pokraj police s viskijem (tada sam se liječio već godinu dana). Bio sam potpuno svjestan da bih kupio bocu da nisam popio lijekove ujutro. Takva žudnja trajala je oko dvije godine, ali cijelo to vrijeme se uzima lijek. On istodobno ima dva efekta: prvi je da JA neću popiti, a drugi je da supružnik, partner ili roditelj ZNA da nećeš popiti. Taj lijek se obavezno uzima uz nadzor člana obitelji. U prvoj godini jednom sam morao provesti tri tjedna sam. Tada sam s liječnicima iz bolnice dogovorio da ću svako jutro doći k njima da oni vide da sam popio lijekove. To je bio jedini način da budem siguran.

Obiteljska terapija počinje nakon otpusta iz bolnice. Održavala se dva puta tjedno sa supružnikom, partnerom, prijateljem, roditeljem ili djetetom. Netko od ljudi koji rade na odjelu vodi terapiju. Pričali smo što nam se mijenja u životu, kakve su promjene, iskusniji su savjetovali manje iskusne. U cijelu terapiju uključeni su i socijalni radnici. Takva terapija je vrlo korisna jer sam, primjerice, saznao dosta o opasnostima recidiva koji je gotovo uobičajen. Nakon nekog vremena jednostavno vam i bolnici kažu: "Gotovo je. Moraš dalje u život". Mislim da sam tamo bio godinu i pol nakon čega sam se uključio u rad Kluba liječenih alkoholičara u Utrini.

Bez podrške, rekao bih, čovjek ne može uspjeti. Mislim da je taj dio društvene komponente najznačajniji. Još uvijek postoji stigma oko toga, iako, realno, ja sam veći frajer jer sam prestao nego onaj koji pije, nije li tako? Moja kći nema oca pijanca, ali mene neki stigmatiziraju. No, normalno je da neki drugi otac svojeg sina ne poljubi prije spavanja jer je u petak došao pijan s posla.

image
Davor Pongracic/Cropix

Od početka liječenja počeo sam se bojati alkohola. I danas ga se bojim. Riječ je o kroničnoj bolesti. Čovjek počne izbjegavati neka druženja, ali ta druženja su ionako postojala samo radi pijenja. Ništa kvalitetno zapravo ne propuštam. Počeo sam drugačije gledati na druženja, ljepša su mi, bistriji sam, elokventniji. Sve je zapravo ugodnije. Kad sam pio, mrzio sam ići na tržnicu. Danas to radim sa zadovoljstvom i uz smijeh. Nisam mrzovoljan.

Neki od onih s kojima sam pio napustili su me i uopće ne razgovaraju sa mnom ili me izbjegavaju. Nažalost, to su ljudi koji i dalje piju. Iz moje ondašnje najuže poslovne sredine znam barem desetak njih koji spadaju u kategoriju teških alkoholičara. Čovjek koji mi je bio najbolji prijatelj ne razgovara sa mnom. Vlastiti vjenčani kum nije mi se javio već godinama. Znam i zašto.

Nakon svega sam dotaknuo dno. Dno ne mora biti loše. To je ono kad moraš početi iz početka. Dakle, s pozicije direktora ja sam otišao iz tvrtke i započeo svoju. Prvi pokušaj je propao, drugi je uspješniji. Vlasnik sam male konzultantske tvrtke koja se bavi upravljanjem procesima i projektima. Međutim, u startu je čovjek potpuno "gol", ne zna što i kako, bez novca (a ima malo dijete). Imao sam strašan osjećaj nemoći i bespomoćnosti dok nisam stao na noge i shvatio da mogu.

U trijeznom stanju je puno teže uhvatiti se u koštac sa životom nego pod alkoholom, ali istodobno stvari počnu funkcionirati. Problemi se rješavaju odmah, a ne kad bih popio pa to pustio za sutra, prekosutra ili već za nekada. Najbanalniji primjer je doslovno bacanje smeća pa do onih kompleksnijih kad moraš s korisnikom pregovarati mailom oko sustava. Problem neće nestati.

Kći nam se jednom razboljela. I ništa. U auto i na hitnu pedijatriju. Bolest bilo koje vrste ustvari je jedini problem nakon takvog iskustva. Sve ostalo je smetnja.

Prihvaćenost alkoholizma u našem društvu je zastrašujuća. Iako postoje mehanizmi relativno uspješnog liječenja, ljude se stigmatizira - jer se liječe. Ali je normalno vidjeti tri muška roditelja u kafiću u nedjelju prijepodne kako piju pivo dok je trojici klinaca sa strane dosadno. Jesu li djeca to zaslužila?

image
Davor Pongracic/Cropix

Teško mi je razmišljati što ću reći kćeri kada bude u dobi da proba alkohol. Mislim da ću joj razumno objasniti kamo to vodi. Ima jedna krasna knjiga, "Uhvaćena duga". Dat ću joj da je pročita. Kada bi je ljudi mogli pročitati prije šesnaeste godine i shvatiti, mislim da bi pijenje alkohola nestalo u dvije generacije. Knjiga opisuje iskustva alkoholičara kroz niz kratkih priča i sadržajem je naturalistički brutalna. Napisali su je ljudi svih mogućih vrsta: obrazovani, neobrazovani, intelektualci, dimnjačari, liječnici, željezničari, knjižničarke, učiteljica...

Doslovno bih mogao reći da sam prošao užas kroz taj alkoholizam, ali danas sam sretan. Mogu reći da imam normalan život, vodim svoju malu tvrtku.

Bih li mogao opet pokleknuti? Naravno da bih. To je kronična bolest. Ali, hoću li pokleknuti? Ne vjerujem.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. rujan 2020 23:11