Kada je prije četiri godine odlučila početi trčati jedva je istrčala kilometar i pol. Ispustila sam dušu i bacila se na pod, kazala nam je Mladenka Buić, medicinska sestra iz Opće bolnice Pula koja je nedavno optrčala mađarski Balaton. Da, nevjerojatno, ali istinito. Danas joj je to smiješno. Jer samo četiri godina kasnije 40-godišnjakinja Mladenka istrčala je nevjerojatnih 211 kilometara u 28 sati i 36 minuta u konkurenciji 70 žena, a u cilj je stigla kao 15. i time postala prva Hrvatica koja je završila tu zahtjevnu utrku. No, Mladenki, koju kolege zovu Mady, to nije bio nikakav problem. Jer kada si ona nešto stavi u glavu, jedino cilj joj je pred očima.
- Prvih 30 kilometara mi je zapravo bilo najteže jer sam tražila svoj ritam. To je staza koja prolazi uz jezero, ali i gradove i mjesta na putu. Podloga je raznolika. Čak smo trčali i kroz vinski podrum. Uglavnom, kada sam uhvatila svoj ritam jednostavno sam počela uživati u toj utrci. Ništa mi nije bilo teško. Tek pred kraj sam počela osjećati tetivu, ali ništa strašno. Kada sam došla na cilj, bila sam presretna jer sam uspjela to ostvariti. Sjela sam u travu i uživala. Gledala druge trkače kako ulaze u cilj i jednostavno uživala, priča nam ova medicinska sestra koja se posvetila ultramaratonima. I samo nakon jednog dana pauze, opet je obula tenisice i išla trčati. Jednostavno nije mogla izdržati. Trčanje, naravno, obožava, i to po bilo kakvoj podlozi. Tu ima svega - od trčanja po planinama do onog cestovnog. Bitno da se trči. A to je, ističe Mady, očito u njenom tijelu oduvijek. A posebno je zanima trčanje na duge staze.
- Nikad se prije nisam bavila sportom. A trčati sam počela sasvim slučajno. I sada bez toga jednostavno ne mogu. Trčim i vježbam svaki dan osim petka kada je dan odmora. Preko tjedna trčim kraće staze, a vikendom onda idem na one duže. Dižem se u pet ujutro i prije posla si otrčim desetak kilometara. Nekad me zezaju i da bih mogla otrčati i do posla, veli nam medicinska sestra koja živi 10-ak kilometara udaljena od Pule u malom mjestu Marčana. Baš zbog toga, uvijek nasmijana stiže na svoje radno mjesto koje obožava.
- Da, s osmijehom na licu sam svaki dan na poslu. To je kod mene sasvim uobičajeno. A i jako volim svoj posao. Kolege su mi isto tako velika pomoć i podrška. Dosta nas već trči, pa čak i naša ravnateljica bolnice Irena Hrstić, tako da smo si svi međusobna potpora. Kada sam trčala ultramaraton na Balatonu,svi su me hrabrili i slali mi poruke. Samo bih pogledala pametni sat i vidjela nečije ime, i to mi je bilo dosta. Znala sam što mi imaju za poručiti, i imala sam više snage da dovršim utrku, govori nam ova ultramaratonka i majka kćeri Viktorije. A dok je trčala, nije razmišljala o tome kada će doći kraj.
- Ne, ne razmišljaš o tome jer si si nešto drugo stavio u glavu. Uz tjelesnu pripremu za takvu utrku, bitno je i da si jak u glavi. Jako puno trkača je odustalo. Ja sam gledala prirodu uz koju trčim, jezero koje je kao more pa sam si zamišljala da trčim uz pulski Lungomare, gledaš trkače koji prolaze uz tebe, ljude, gradove, priča nam Mladenka svoj doživljaj najduže utrke koju je ikada istrčala. No, to će biti zapravo „mala beba” u usporedni s utrkom Ultra Trail du Mont Blanc u rujnu. To je prestižna utrka od 168 kilometara, ali mnogo zahtjevnija jer je visinska razlika 9,5 tisuća metara. Jedina je žena iz Hrvatske koja je prošla ždrijeb za tu utrku, i to iz prve.
- Naravno, pripreme su već počele. To je kombinacija trčanja po ravnom trenu, ali i na planini. S time da dosta nas trkača na takvim utrkama ne trči cijeli dio, kada govorimo o planinama. Tu se dosta i hoda. Ali moraš sve to izdržati. Ono što sam shvatila na utrci na Balatonu, da zapravo cijelim putem moraš puno jesti i piti. U Mađarskoj je bilo 45 okrjepnih stanica i na svakoj sam stala i stalno sam nešto jela. Na nekih 7 do 10 kilometara popiješ oko litru vode. To je sve bitno kako bi ti dalo snagu da izdržiš te napore, govori nam glavna medicinska sestra Služba za internu medicinu u pulskoj bolnici. A jedne tenisice Mladenka potroši jako brzo. Veli da izdrže 600 do 700 kilometara.
- Doma imam 30-ak tenisica i sve su mi jako drage jer me podsjećaju na razne utrke koje sam s njima odradila. I i svake tenisice su za poseban teren. To je jako bitno, ističe dalje. Kada se baviš ovakvim sportom, jako je bitno i da se ne bojiš prirode ili noći jer se utrke odvijaju na raznim terenima po cijele dane i noći.