Prošlo je točno deset mjeseci od razornog potresa. Prvo smo čekali statičara, pa smo čekali crvenu naljepnicu, a potom i alternativni smještaj. Ništa od toga nismo dobili. Onda smo čekali da se izglasa Zakon o obnovi Zagreba. Pa opet ništa. A cijelo to vrijeme molili smo sve gradske i državne službe da nam donesu kontejnere. Njih smo dobili nakon višemjesečnih moljakanja. Ali ne one stambene, već građevinske. Bez sanitarnog čvora, bez tuša, bez namještaja. Kutijicu. Kutijicu koja bi trebala biti naš novi dom? Sad skupljamo bezbroj dokumenata koji su potrebni za obnovu i čekamo najavljeni minus sedam ispod nule, koji sutra najavljuju prognostičari. Da, život u Zagrebu je uistinu lijep i obećavajuć, priča nam pomalo ogorčeno mlada majka, 28-godišnja medicinska sestra Mateja Šušković s Medvedskog brega.
U istom tonu, pomalo cinično, svoju situaciju opisuju i drugi stanovnici iz epicentra zagrebačkog potresa - Markuševečkog Popovca i Čučerja - samo nekoliko kilometara od Markova trga, sjedišta najviših državnih institucija. Institucija koje su, strahuju stanari porušenih zagrebačkih kuća, na njih posve zaboravili. S četiri obitelji proveli smo dva dana na terenu kako bismo otkrili kako žive danas, točno 300 dana od zastrašujućeg potresa u Zagrebu.
Prošla je godina za Mateju i Ivana Šuškovića, opravdano je reći, bila katastrofalna. U stan na katu Ivanove obiteljske kuće u Čučerju uselili su se prije nepune dvije godine. Za uređenje su digli veliki kredit, namještaj su radili po mjeri, htjeli su urediti svoje obiteljsko gnijezdo, zasnovati obitelj. U nekoliko sekundi sve je nestalo. Sada mjesečno plaćaju 2200 kuna kredita za ruševinu. Ogorčeni su. Unatoč svemu, dogodilo im se nešto fenomenalno. Dogodila im se Mia.
Mia je beba koja je imala posljednje krštenje u sada razrušenoj čučerskoj crkvi. Potres se dogodio samo sedam dana kasnije. I to je posljednja normalna stvar koju je ove godine proživjela mlada obitelj s Medvedskog brega. Mateja je na porodiljskom dopustu i trenutačno žive od plaće njezina supruga Ivana (33) koji radi kao inženjer sigurnosti zaštite na radu.
“Stalno nešto čekamo, novi zakon, hoće li se netko javiti iz Grada, hoće li što država dati, hoćemo li rušiti kuću... Umorni smo od praznih obećanja. Selili smo se nekoliko puta, prvo u stan koji nam je našla suprugova tvrtka, poslije smo sami unajmili jedan stan, ali nismo mogli to financijski izdržati. Tri mjeseca smo tražili neko rješenje. Stan, makar kontejner. Svi su nas odbijali, govorili su nam da nemamo pravo, da ima ljudi kojima je pomoć potrebnija. Prvi statičar nam je dao žutu naljepnicu, ali naša je kuća bila neuseljiva. To se moglo vidjeti prostim okom. Rekli su nam da je za to potreban detaljan pregled i da moramo čekati. Koliko čekati? Svi nosivi zidovi su nam popucali, jedan se čak i pomaknuo za tri centimetra, na svakom spoju se kroz kuću može vidjeti vani. Postoji mogućnost urušavanje cijele kuće zbog težine krova”, objašnjava Šušković.
Nisu im to htjeli priznati. Stoga su sami angažirali statičara, i to jednog poznatog, platili su projektni plan, kažu, 6000 kuna. Tek kad su vidjeli potpis, priznali su da njihova kuća nije za život.
“I onda smo dobili dva kontejnera, ova građevinska. I to ne od države, već uz pomoć predsjednika gradske četvrti. Oni se nalaze kod moje mame malo niže niz ulicu jer ih ovdje nemamo gdje postaviti. Nema prostora na parceli. Opet bi se nešto urušilo na njega. Spojili su nam struju i rekli nam da to sami uredimo”, prepričava rezignirano Mateja tijek događaja posljednjih nekoliko mjeseci.
U kontejnerima borave kada se trese. A trenutačno su u kući našli jednu sobicu, za koju im je statičar rekao da je sigurna, i tu im je sve - i kuhinja i dnevni boravak, i spavaća i dječja soba. Pa su malo u sobici, malo u kontejneru. Kad zatrese, nose madrace u kontejner, kad se smiri, vrate se u ruševnu kuću...
“Ma to vam je takav stres i očaj, ja ne vidim kako ćemo dalje. Evo, kod nas ovdje u kvartu nakon potresa je umrlo 12 ili 13 ljudi. Ljudi su se predali. Nemojte me krivo shvatiti, gledam Petrinju i vidim Zagreb prije 10 mjeseci. Ja sam na porodiljskom dopustu, muž radi. Plaćamo kredit. Mi smo skupili pomoć za Petrinju, poslali smo jedan veliki paket za mamu i bebu. Odvojili smo koliko smo mogli. Boli me to što smo zaboravljeni, deset mjeseci je prošlo, ništa se nije pokrenulo. Ništa. Nadam se da Baniju neće zadesiti ista sudbina... Molim za njih.
Svejedno sada, kao i svi drugi, skupljaju dokumentaciju za pokretanje procesa obnove, ali nisu previše optimistični.
“Gdje će naša Mia provesti svoj drugi ili treći rođendan...? Tko zna što nas sve čeka?” rezignirana je Mateja jer na njezina pitanja nitko nema odgovor.
Mia za svoj prvi rođendan nije imala veliku obiteljsku feštu, kakvu je mladi par priželjkivao. Nije bilo prijatelja, širokog kruga obitelji, velike torte u novoj kući.
“Koliko god nam je ova prošla 2020. bila užasna jer - ostali smo bez svega, ujedno je i najbolja godina u mom životu. Držala sam svoju Miju u rukama i mislila se, ti si moje čudo. Zbog nje je ovaj svijet za mene bolje mjesto”, priča nam s puno nade u bolja vremena Mateja Šušković te nas provodi po svojoj razrušenoj kući. Već izvana vidljivo je da je to napuštena građevina u kojoj život nije moguć, a opasnost vreba sa svih strana. Svako novo podrhtavanje može značiti novi odron, urušavanje...
Čučerje danas, deset mjeseci nakon potresa, i dalje je jedno od najpogođenijih zagrebačkih naselja. U toj zagrebačkoj četvrti je tristotinjak jako oštećenih kuća, pedesetak obitelji još uvijek živi u kontejnerima. Prekrasan, zeleni krajolik naseljavaju skromni ljudi. Nisu živjeli raskošno niti prije potresa. A sada oskudijevaju u svemu, hrani, higijenskim potrepštinama, a ponajviše novcu. Iza njih je razdoblje kojeg se ne žele sjećati.
U tom razdoblju zbrojila se šteta koja prema nekim procjena iznosi 42 milijarde kuna, premijer Andrej Planković i njegova Vlada osnovala je Fond za obnovu na čijem je čelu Damir Vanđelić, zagrebački gradonačelnik Milan Bandić svih ovih mjeseci uvjerava kako su svi koji se našli u teškoj situaciji na sigurnom i zbrinuti, dok ministar prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine Darko Horvat priča kako građanima ipak ne treba čak 90 dokumenata kako bi pokrenuli obnovu, vež znatno manje. U to vrijeme njegov resor koji prima te zahtjeve radi od 9 do 14 sati.
Samo par minuta vožnje dalje, po zavojitim čučerskim brezima, stižemo do obitelji Zgombić. I oni su u potresu ostali bez kuće. Teško im je. Tri generacije šesteročlane obitelji i dalje žive u kontejnerima. Također građevinskim, bez sanitarnog čvora, bez tuša, bez namještaja.
U Prigorskoj ulici dočekuju nas radovi. Ne, ne gradi se nova kuća. Ne, nitko nije došao u posjet već mjesecima. Nema vijesti o obnovi njihove porušene kuće, ni od Grada, ni od države. Ne, ama baš ništa se nije dogodilo ni nakon dugoiščekivanog Zakona o obnovi Zagreba koji je donesen 11. rujna. Puna četiri mjeseca prošlo je otad. Nitko nije odnio ni jedan crijep s krova ili odvezao odronule komade zidova koji svakim novim potresom i dalje padaju.
Radove na vlastitoj kući organizirala je Kruna Zgombić, snažna žena koja je nakon smrti supruga postala mater familias. Sa sinom Francom baca cigle s prozora. Ne čuju nas. Oblak prašine diže se sa svakim novim praskom. Čekamo da završe s radovima. Vani je minus četiri, ali gospođa Kruna uskoro stiže s potfrknutim rukavima. Bez jakne. Mačak Puffy joj se mota oko nogu. On je, kaže, prvi glasnik novog potresa.
“Niste mislili valjda da smo krenuli u obnovu?” cinično dobacuje smijući se. S njom živi i 29-godišnja kći Marcela sa zetom Robertom. Iza mladih roditelja sramežljivo se skrivaju Alexandra, Rossana i Robert. Trojčeki imaju dvije i pol godine. I svaki po jednu dudu varalicu koju utješno sišu. Ona im je, priča mama Marcela, najslađi prijatelj u ovim stresnim danima.
“Nije nas nitko posjetio već mjesecima. Nema političara niti građevinara. Od statičara koji nam je 22. ožujka zalijepio crvenu naljepnicu nije nitko došao. Pomoć od Grada ne stiže, nikakve informacije o obnovi nemamo. Mi imamo troje male djece ovdje. Nisu kontejneri stalno rješenje. A jedva smo i njih dobili. Gotovo svaki dan sam slala molbe Gradskom poglavarstvu da nam se dodijeli socijalni stan. Odbili su nas. Kažu da nisu Caritas. Poslije smo htjeli unajmiti stambene kontejnere, ali rekli su nam da takvih nema. Dva i pol mjeseca nakon potresa, zahvaljujući našoj Zvjezdani Žuglić, predsjednici Mjesnog odbora Čučerje, dobili smo kontejnere. Makar ove građevinske. Ali mjesecima nismo imali sanitarni čvor. Mjesecima smo se išli tuširati u kuću i molili Boga da se ne strese. Za Božić smo konačno dobili još jedan kontejner u koji smo smjestili kuhinjicu. Sada imamo i toalet. Eto, tome se mi veselimo. Jest da je sve blatno i vlažno, ali smo svi zajedno”, priča nam slastičarka, koja više od tri desetljeća radi u Studentskom centru u Savskoj ulici.
Njezina plaća opterećena je kreditima, i ona je svjesna da ne može sama ništa. Ako država ne pomogne, zauvijek je izgubila svoj dom. Zabrinuta je oko obnove, predugo sve to traje, kaže. Nema financija kojima bi to sve mogla pokrenuti. Kuća je dobila rješenje da je ruševina. Nema nosive grede, sve je popucalo i opasno je uopće ulaziti unutra.
Glava je boli od silne papirologije koju mora prirediti za pokretanje postupka obnove. Iskreno kaže kako pola toga ne razumije, a ni ne zna gdje ih tražiti.
“Gdje god odem ljudi se podrugljivo podsmjehuju. Na katastru su bezobrazni, šalju me od šaltera do šaltera, ne žele razgovarati sa mnom. Evo, slušajte vi sada što sve ja moram prikupiti. Za početak, ovdje, trebam dokaz da je podnositelj zahtjeva ovlaštena osoba za podnošenje zahtjeva. Gdje se uopće izdaje ta potvrda? Dalje, odobrenje za izgradnju, odobrenje za građenje, građevinska dozvola pa građevna dozvola. Ja ne razumijem ni razliku između tih dokumenata. I to nije sve: rješenje o uvjetima građenja, potvrda glavnog projekta, građevinska dozvola, pa domovnice, krsne listove, potvrde prebivališta svih nas... Sve te potvrde idu za tri obrasca, znači triput ih moram vaditi, za mnoge od njih trebaju biljezi. Za to sve treba novca!” nervozna je Kruna Zgombić dok lista obrasce koje treba popuniti... O tome ovisi njezina budućnost, ne samo nje, nego njezine djece i troje slatkih unučića o kojima se također brine.
“Kažu svi, djeca ne znaju za stres, oni se ničega ne boje. Ali vjerujte mi da nije tako. Ovaj zadnji potres što je bio u Petrinji i kod nas se jako osjetio. Djeca su počela vrištati, zajedno s mačkom, jedva smo ih umirili. Potom su dobili herpes, za koji pedijatrica kaže da je od stresa. Mali su oni, ali osjete sve i procesuiraju to na svoj način”, brine se mlada majka. Marcela Zgombić se uskoro vraća s porodiljnog dopusta. Radi u Hrvatskoj vojsci, u vojarni u Petrinji, koja je također porušena nedavnim potresom. Ne samo što je izgubila kuću nego joj se i radno mjesto srušilo. Ne zna gdje će se vratiti. Ipak, sretna je što su joj kolege pritekli u pomoć. Pronašli su im stan u kojem će moći prezimiti. Tako će Marcela sa svojim slatkim trojčekima ipak hladne mjesece provesti na toplome. Dok će mama čuvati grunt.
Iz Slanovca krećemo prema Markuševečkom Popovcu, malom naselju pod Sljemenom. Dok se vozimo po glavnoj ulici, vidljivo je da smo stigli u epicentar zagrebačkog potresa. Naselje duhova. Svaka druga kuća ovdje je za rušenje. Većina ih je privremeno ili trajno neuseljiva. Pokraj svake je barem jedan kontejner. Kako doznajemo od predsjednika gradske četvrti Podsljeme, Krešimira Kompesaka, tu je barem 100 crvenih i 300-tinjak žutih naljepnica. Podijelili su četrdesetak kontejnera.
Većina mladih obitelji pobjegla je. Uselili su se kod obitelji, smjestili su se u stanovima u najmu uz potporu države. Ostali su samo najranjiviji stanovnici. Oni koji su morali. Skrećemo u Budeke. Nismo prva novinarska ekipa koja je tu stigla, potvrdit će nam uskoro gospođa Ruža.
“Ne bum vam ja doživela da ponovo zajdem u svoju sobicu, da mi bude toplo i lijepo”, priča nam 83-godišnja gospođa Ružica Budek dok nam kuha kavu u kontejneru, četiri metra udaljenom od njezine potpuno srušene kuće u Budekima. Njezin obiteljski dom, ili ono što je od njega ostalo, nalazi se tek nekoliko kilometara od Banskih dvora, koji su, strahuje gospođa Ruža, zaboravili na nju i njezine susjede.
Sjedimo na kauču, istom onom po kojemu su padale cigle 22. ožujka, i koje bi joj, da nije bila dovoljno brza i trezvena to jutro, sigurno, kaže, i okončale život. Njoj i njezinoj unučici. Sve je, kaže gospođa Ružica, bilo zatrpano. “Cijeli pregradni zid se srušio. Da sam jednu sekundu dulje ostala ležati, bila bih mrtva. I moja unučica isto. Do nje smo jedva došli”, nerado se prisjeća.
Uz tešku muku, kaže, dobila je kontejner. I to tek četiri mjeseca nakon potresa. I opet ne stambeni, već građevinski. Gole stijenke. Vanjski toalet montirali su joj odmah pokraj kontejnera.
“Jutros je toliko smrzlo da ga nisam mogla otvoriti. Bilo me je strah da ne razbijem vrata. Ali znate, svaka im čast, dođu svakog petka počistiti”, skromna je Ružica Budek.
Iz porušene kuće izvukla je taj jedan trošni stari kauč i mali stol, na kojemu može pojesti ručak, ali joj više služi kao oltar. Na njemu je velika slika Svete obitelji, naslonjena na stijenku kontejnera, sličice sv. Ante i Djevice Marije te barem četiri raspela. Tu su i fotografije njezine obitelji, njezinih troje djece, 6 unuka i 4 praunuka. Sve to ima baka Ruža. I kaže da je bogata žena. A kuća?
“Ah, da. Srušena je, vidite i sami. Već deset mjeseci čekamo da se nešto dogodi. Da dođe neka pomoć. Pa jel moguće da su svi zaboravili na nas?” pita se ona dok je steže grlo. Ne želi plakati. Gore joj je ipak bilo, kako priča, kad je izgubila sina od teške bolesti. Naš razgovor u kontejneru veličine 10-ak četvornih metara ispresijecan je tužnom turskom sevdalinkom. Naričući zvukovi nostalgičnog saza čuju se s televizije. Na programu je neka turska serija. “Ma ne gledam vam ja to, samo da je nešto upaljeno”, smije se gospođa Ruža, kako je zovu njezini susjedi.
“Slušam Radio Sljeme, to mi je važno, da čujem hoće li biti kakvih novosti oko obnove. Malo pogledam televiziju, malo se prošetam. Do trgovine ne mogu, daleko mi je, al’ se malo spustim tu niz brijeg, samo da ne ležim baš cijeli dan. Moj sin, koji je tu živio sa mnom u vrijeme potresa, dobio je pravo na najam stana te je sa svojim kćerima tamo otišao. A što ću ja, stara, tamo s njima mladima? Meni je bolje ovdje, na svom gruntu. Barem sretnem nekog susjeda, malo se porazgovaram, dođe mi kuma pa joj skuham kavu. Ovdje sam 64 godine. Tu sam proživjela cijeli svoj život. Gdje ću ja sada? Dok nije jako zima, dok nema snijega, ma meni vam je tu najljepše. Ima malo sunčeka. Ovdje sam svoj na svome”, priča nam Ruža, koja je i petrinjski potres dočekala u Budekima. U kontejneru.
“Mislila sam da će se cijela ulica prepoloviti. Potrčala sam. Svi su izašli. Strahota. Kuća se svaki put još malo poruši, sa svakim novim potresom. Malo priberem svaki put te cigle kad se poruše. Da ne smetaju susjedima kad prolaze. Ionako nemam što raditi, priča nam skromna gospođa Ružica. Samo godinu mlađa, i ništa manje vitalna, na susjednom brijegu dočekuje nas gospođa Barbara Topolovec (82). Penjemo se na Krsišće, brdo iznad Markuševca, a na pragu svoje porušene kuće stoji umirovljenica Barbara. Ona već zna da je u njenoj uskoj uličici teško pronaći parking pa nas navodi gdje da sigurno stanemo. Zove nas da uđemo, ali ne u kuću u kojoj je provela cijeli život. U nju ne smije, jer ona ima crvenu naljepnicu. Neuseljiva je. Još važnija od presude statičara je zabrana njezinih kćeri koje su joj dale stroge upute da u kuću nipošto ne ulazi. Natopljena deka ispod propalog krova mogla bi se svakog trenutka urušiti. Poziva nas u kontejner na čijim vratima visi skromni božićni aranžman. Baš kao što je prošlog Božića visio na vratima njezine kuće u kojoj je provela pune 62 godine. “Uđite, uđite, dođite na sok, nemojte misliti da ja nemam ništa”, dovitljivo dobacuje smijući se vlastitoj sudbini. Skromno uređeni građevinski kontejner ima kauč, televizor, stolicu i mali stol. Susjeda je dala kauč i novi nadmadrac, kći joj je kupila mali frižider. Toalet je vani. Štednjaka nema, kaže, ne daju joj djeca da išta kuha. Vodu za kavu ugrije u kuhalu za vodu, a ima mali rešo ako treba štogod podgrijati. Toči nam gazirani sok i nudi voćne napolitanke. Te su joj najdraže. A kako kaže, mora uvijek imati nešto slatko jer joj u posjet dolaze unuci i praunuci. Koliko imate unuka, gospođo Barbara?
“Uh, čekajte, moram zbrojati”, smije se.
“Imam tri kćeri, 7 unuka i 9 praunuka. A najstariji praunuk ima 23 godine”, spremno dodaje nakon što je na brzinu napravila računicu. “Bogata sam ja žena, šta ste mislili? Cijeli život sam se ja brinula o njima, a sad se oni brinu o meni. Punih 55 godina sam išla na plac, na Kvatrić, prodavala sam povrće. Svaki dan, čak i kad su bile ovakve zime. Nikome ništa nije trebalo dok sam ja radila. Suprug mi je preminuo prije 23 godine i otada sam se brinula sama za svoju djecu. Tu sam u Markuševcu od 1959. godine. Moja kuća nije bila raskošna. Ali je imala sve što je meni trebalo. Sad se u nju ne smije ni ući. Cijeli krov se urušio. Ne tražim ja puno, ali mislim da sam zaslužila umrijeti u svojoj kući. Valjda neću ‘otići’ u kontejneru?” kaže sebi u bradu, bez puno patetike.
A i kontejner je jedva dočekala. Molila je za njega puna tri i pol mjeseca. Rekli su joj, kaže, da je njezina kuća nedostupna i da se do brijega ne može. A onda su zvali predsjednika gradske četvrti Podsljeme i on je, kaže, pogurao cijelu priču. Jedino vode nema. Netko je, kaže, donio spremnik, ali ne zna gdje ga opet napuniti. Tušira se kod kćeri Jasne, koja je nekoliko kuća dalje.
Papirologiju oko obnove kuće prepustila je djeci. Njima je, kaže, sve i prepisala. Ne gubi optimizam, ali je opravdano skeptična. Nitko je nije posjetio, osim ljudi iz mjesne zajednice. Nitko nije niti jedan crijep maknuo, nitko nije ništa pomogao.
“Koliko ja gledam televiziju, meni se to sve čini šlampavo. Lijepo je gledati da se pomaže banovino, no uhvati me sjeta. nas kao da su zaboravili. Deset mjeseci nitko nije bio tu. Pogledajte koliko nas tu ima s crvenom naljepnicom. Cijeli Popovec, Slanovec, Čučerje... Ni mi nemamo krova nad glavom. Gdje su ti svi političari sada? Nema ih! Razumijem i ja Plenkovića, ne može on dati ono kaj ne mre dati. Ali, neka se pravedno podijeli”, pokušava opravdati tragičnu situaciju gospođa Barbara.
Iako živi od skromne mirovine, svakog mjeseca izdvoji džeparac za svoje unuke. I malo za crkvu. Nije ni njima lako, dodaje. “Velečasni je bio tu u subotu na blagoslov. Naša crkva je jako stradala, župni dvor je stradao, ni župnik ne živi tamo. Teško je. I ja metnem 100 kuna tu na stol u mom kontejneru, velečasni je htio ostaviti, ali nisam dala. Gospon velečasni, rekla sam mu, prošla sam ja i gore stvari, neće mene ovih 100 kuna spasiti. A crkvi treba. Moraš biti razuman čovjek”, zaključuje gospođa Barbara.
