StoryEditor
GLAZBENA IKONA

Josipa o himni, potresu, koroni, politici: ‘Pa je li vi čujete taj vokabular?! Ne libe se ničega‘

Svi smo tada bili u krevetu, ja sam i ostala u krevetu. Moja me je sestra zvala. Pitala sam samo gdje je epicentar
Josipa Lisac
 Dragan Matic/Cropix

Gošća emisije N1 na 1 bila je glazbena legenda Josipa Lisac. U velikom intervjuu s Ilijom Jandrićem govorila je o svom iskustvu potresa u Zagrebu, koronakrizi, reakcijama na interpretaciju hrvatske himne na inauguraciji predsjednika RH Zorana Milanovića, o svojoj bogatoj glazbenoj karijeri, duhovnosti, ljubavi, samoći, životu u radničkom kvartu...

Kako ste doživjeli potres?

- Svi smo tada bili u krevetu, ja sam i ostala u krevetu. Jasno da sam se prestrašila. Inače imam sve isključene telefone, a moja me je sestra zvala. Pitala sam samo gdje je epicentar.

Jedan ste od simbola Zagreba, kako ste doživjeli razrušeni centar rodnog grada?

- Upravo sam u oštećenom Muzeju za umjetnost i obrt snimila spot za novu pjesmu “Daleko”, gdje sam imala izložbe i koncerte. Tamo gdje sam se rodila u Zvonimirovoj, gdje moja sestra i dalje živi, nisu velike štete. Ne znam kaj da vam velim. Bile su to nestvarne slike. Osobno mi je strašno bilo vidjeti Petrovu, djeca su se rađala u autima, u onim kućicama. Potres je nešto strašno, o onom prošlom pričalo se 140 godina.

Bio je tad uz potres i vrhunac epidemije koronavirusa. Dvije nevolje odjednom.

- Svi su izašli van, korona je u tim trenucima prestala. Mislim da to nosi neku poruku.

Jesmo li što naučili?

- Mislim da nismo. Čim su se otvorila vrata, ljudi su pohrlili ići na kavu s prijateljima. To je bedasto, pa doma si bolju kavu napraviš. Ali to ovisi kako ljudi žive. Ja sam godišnje zbog alergija dva puta u karanteni. Meni nije teško biti doma sama sa sobom, nekima jest. Nismo svi isti. Imam drugačiji ritam. Gledajte, to su katastrofe, ja ih se bojim kao i svi. Moramo biti disciplinirani, nije to još prošlo. Po meni svatko tko je prehlađen trebao bi nositi masku na licu. To je nepristojno, zar nisi mogao ostati doma ako si prehlađen? A tek pristojan higijenski odnos do sebe i do onoga do tebe? Nema ga. Mislim da nismo puno naučili. Ja ću morati naučiti i postaviti se tako da sebe štitiim.

U čemu je razlika između samoće i usamljenosti, kako ste vi naučili biti sama sa sobom?

- Biti usamljen je to neko stanje, ovisi o tome kako su stvari posložene u glavi i u duši. Ja sam imala veliku ljubav, doživjela sam prekrasne aplauze, pa što meni treba još, zar nisam zadovoljna ja sa sobom? To je sve zapravo izmiješano, i zadovoljstvo, onda s druge strane i nezadovoljstvo. Propitivanje stalno sebe. Teško je biti u društvu sa sobom, treba naučiti put prema sebi, to je više duhovni pristup.

Što vi radite kad ste sami?

- Sve! Ja ću slušati glazbu, skuhati sebi večeru, čitati knjige, razgovarati s ljudima na telefon. Sve je isto, ne moram izaći van. Vani me nekad čekaju i stvari koje nisu baš prijatne. Mislim da je pravi odgovor na vaše pitanje da treba imati sebe. Prilagođavanje je bitno, kako se prilagoditi određenoj situaciji, kako to razumjeti. Ali ja isto tako razumijem sve one koji to ne mogu.

Vaš zadnji javni nastup prije koronakrize bio je na inauguraciji predsjednika Milanovića kad ste izveli himnu RH Lijepu našu u vašem posebnom stilu. Mnogi su tu izvedbu kritizirali, no čini mi se da se nikad nije više pisalo o hrvatskoj himni. Kako s ove vremenske distance, četiri mjeseca kasnije, gledate na sve to?

- Nikad se nije pisalo toliko o himni, tako je. Naša himna nikada nije doživjela takav snažan PR. Ja sam zapravo sretna za svaki trud koji se uložio u razgovore, polemike, fantastično!

Nije vam to onda smetalo?

- Ne. Priča je potpuno uspjela, to je uspjeh.

Neki kažu da himna mora biti izvedena vojnički, mirno… Što vi mislite?

- Naša himna je nježna himna. Da se malo našalim, u krajnjoj liniji slušala sam sve te izvedbe naše himne i nekako mi se čini da ona prije završi nego što je počela. Da je takav pomalo nehuman odnos prema njoj. Sad se malo zapjevala, ja sam ju otpjevala. A to je pjesma, to je bila popijevka. Ovih dana susrećemo izjave naših političara koje govore o promjenama. I svako malo, svaka treća riječ je: promjene, promjene. Promjene su potrebne. I onda sam ja u suradnji s tim mladim, divnim jazz glazbenikom Zvjezdanom Ružićem pokazala promjenu. To je vrlo bitno. Pričati je lako, ali trebaš realizirati te priče. I onda vidiš da je društvo različito spremno na promjene.

Je li vas iznenadila ta količina negativnih komentara pa čak i govora mržnje?

- Ne, ne. To me ne zanima uopće. Druga strana je bitna!

Je li se izvedba svidjela predsjedniku Milanoviću.

- Prekrasno, prekrasno, prekrasno.

Ističete da ste apolitični, ali pratite li kampanju za izbore?

- Pa svi smo mi politični. Malo to dođe i do mene.

I što vam se čini?

- Pa je li vi čujete taj vokabular? Ne libe se ničega, to takve riječi padaju, udarci ispod pojasa. Dođe mi malo da mi bude nezgodno. Pa se pitam je li to moguće, je li to dozvoljeno?

Izlazite li na izbore?

- Nemam pojma hoću li izaći na ove.

Kako gledate na glazbenike koji su se aktivirali u politici poput Škore, Dreleta, Mile Kekina...

- Neka, lijepo. Neka samo dođu. Ja nemam taj politički talent. Iz onoga što pročitam kako je tko što objasnio, koliko je tko lagao ili nije lagao... Moraš biti talentiran za politiku. Kad pogledaš te ljude, kako govore, što iznose, točno se to vidi tko ima talent, a tko ne. Aha, ovo ne štima, ovo je tu dobro. U svemu je bitan talent. Jednako tako i da napraviš program, da ga izneseš, da budeš uvjerljiv, da stojiš iza njega. I onda se vidi da tu ima dosta i onih koji nisu talentirani.

Cijeli intervju pogledajte na N1.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. lipanj 2020 23:37