Neki dan bila je temperatura -15. Hodao sam ulicom i naletio na nekog skitnicu koji je sjedio na stepenicama. Bilo je to pred robnom kućom koja više ne radi, jer je propala, a on je bio pijan. I počeo je vikati na mene.
"Gadi mi se to tvoje lice", proderao se grubim glasom. Sranje, pomislio sam, možda mu se ne sviđa moja brada, i otišao dalje, no na povratku, kad sam se ponovo našao na istome mjestu, odlučio sam ja njemu prvi uputiti agresivan pogled.
"Gospodine", tada mi je dobacio, "da vas pitam, gdje vam je maska? Zašto ne pokrijete lice?"
"Imate pravo", rekoh i dobacim mu jedan dolar. Tada sam pomislio, baš sam glup, hodam ulicom bez maske - iako je stavljam kad ulazim u trgovinu - da mi, evo, i ulična protuha može držati lekcije! Očito je on bio društveno osvješteniji od mene.
Jučer je bilo već bilu blizu osam sati navečer kad sam se vozio kući, nakon što sam večerao sa sinom i njegovom curom, u njihovu stanu. Nekoliko je ulica bilo zatvoreno pa sam morao voziti uokolo. Na jednom sam mjestu morao baš požuriti, da stignem do semafora kroz žuto. Uspio sam i bilo mi je to drago, jer sam s druge strane opazio policijski automobil. Da sam prošao kroz crveno, napisali bi mi visoku kaznu.
No, da me usporilo previše semafora, policija bi me svejedno zaustavila poslije osam navečer, jer tada nastupa policijski sat, zbog korone. A kazna za taj prekršaj može biti do šest tisuća dolara. Ova zabrana svakako sprečava društvenu interakciju. Razumijem zašto je to uvedeno i zaista funkcionira, nema više ni tuluma, ni okupljanja društva. A kako policijski sat traje do pet ujutro, više mi ne treba budilica. U pet sati počne voziti toliko puno automobila da se to čuje. Uvedena zabrana dovela je do toga da su dnevne aktivnosti i dnevna okupljanja postali znatno intenzivniji.
Jedan drugi novi propis još mi teže pada. Ako netko želi putovati izvan zemlje, prije povratka se prvo mora testirati na koronu. Usto, po dolasku u Montreal, povratnik se mora ponovo testirati i biti u karanteni tri dana, u nekom hotelu koji vam oni odrede, na vlastiti račun, a to košta oko dvije tisuće kanadskih dolara. Ako je test negativan, puštaju vas da idete kući, no tamo morate biti u samoizolaciji daljnjih jedanaest dana. Taj paket mjera praktički je natjerao ljude da odustanu od bilo kakvih putovanja. No, i to shvaćam, to bi trebalo spriječiti brže širenje virusa, pogotovo novih, mutiranih varijanti. Iako su nam i te već stigle.
Na neki način, ovako smo puno opušteniji, više ne postoji pritisak koji nas tjera da putujemo, ni da se družimo s drugima. Ovo je, ionako moj studijski semestar, nemam obavezu predavanja studentima na fakultetu. Htio sam otputovati u Hrvatsku, možda i do Rusije, da neke stvari istražim, no zapravo sam se htio družiti s prijateljima i rođacima. Ali, više me nitko ne zove kod sebe, uostalom, više nitko nikoga ne zove. Što je u redu. I više nema ni tuluma. Valjda je i to u redu.
Još malo pa će biti godina dana od uvođenja raznoraznih mjera zabrane radi korone, koje zovemo lockdown. Još od prošlog ožujka svi fakulteti imaju nastavu samo preko interneta. Teretane, birtije i restorani - sve je zatvoreno - ne može se više naručiti ni hrana za van. Na nekim gradskim ulicama označene su dodatne trake, samo za pješake, kako bi se mogli zaobilaziti na predviđenoj distanci od dva metra. Kad sam tada hodao ulicom, ljudi bi se izmicali ispred mene, no neki put sam se i ja izmicao drugima.
Mnoge velike trgovine počele su nuditi kupnju preko interneta i dostavu u kuću. Ali, kad je prošla ta prva zima (naše zime traju do svibnja - ima onaj vic iz sjevernog Quebeca u kojem putnik stane u nekom motelu koji se zove Dva godišnja doba i pita recepcionara: "Koja su vam to dva godišnja doba?" a ovaj odgovori: "Pa, ova zima i ona prošla."), dakle u svibnju, parkovi su bili puni ljudi koji su se tamo počeli okupljati.
Ovdje nije kao u New Yorku, gdje policija kažnjava ljude kad piju na ulici. Ovdje, u Montrealu, piknik, jelo i piće na otvorenom smatraju se dijelom francuske kulture i ponosa, pa ljudi rado vani pojedu kruha i sira i popiju vina. Dakle, za sreću je potrebna samo boca vina i pokoja kriška kruha i sira. Po parkovima se svirao i jazz i folk sa svih strana svijeta, dobacivalo se frizbijem i koješta drugo.
Otvorili su se i gradski bazeni. Ljudima je trebalo sunca i vitamina D, da ne budu odviše depresivni, da previše ne piju, da ne dobiju dijabetes ili rak (ili i jedno i drugo), a moglo se, doista, i pušiti travu i hašiš. Jer, i jedno i drugo se može legalno kupiti u državnim trgovinama, kojih po gradu ima desetak. Lako ih je i naći, jer su obično ispred tih trgovina dugački redovi, a i na ulici se osjeti miris hašiša. Valjda je to sve u medicinske, ili kako bi neki rekli, medi-cinične svrhe. Ljetno opuštanje završilo je drugim valom pandemije, krajem jeseni, kad su nastupile još strože mjere, puno strože nego u mnogim europskim zemljama.
No, usprkos tim vrlo strogim mjerama, Quebec i dalje ima najgoru statistiku od svih kanadskih pokrajina. U zadnje vrijeme ta je krivulja počela lagano padati, ali smo ipak dosegnuli strašnu brojku od deset tisuća umrlih, što izravno od korone, što od drugih bolesti kojima je korona pomogla. Pokrajina Quebec ima osam milijuna stanovnika, no naši podaci tek su nešto niži od onih u Sjedinjenim Američkim Državama koje broje tristo trideset i tri milijuna stanovnika. To je područje četrdeset i dva puta veće od Quebeca, a imaju ukupno četiristo i osamdeset tisuća mrtvih. Dakle, relativno gledano, naše brojke su ekvivalente brojci od četiristo i dvadeset tisuća na američkoj skali.
Cijela Kanada, kao država, stoji bolje od Sjedinjenih Država, ukupni broj mrtvih kod nas je tek trećina od broja mrtvih kod njih. Ne znam zašto su statistike Quebeca bliže američkima od ostatka Kanade. Sjećam se kako je neko vrijeme Hrvatska bila superiorna ostatku svijeta i po broju zaraženih i po broju umrlih, no to se poslije promijenilo. I Češkoj je išlo odlično, sve dok nije postala jedna od najteže pogođenih zemalja. A sve to skupa doista ne bi trebalo biti shvaćeno kao neko internacionalno natjecanje.
Ja vozim bicikl po Montrealu, čak i kad padne snijeg. Jučer cesta nije bila očišćena, no pješačke staze jesu, pa sam počeo voziti po pješačkoj stazi. No, tridesetak koraka preda mnom neka starica je podigla visoko ruku - da mi na taj način kaže da stanem. U Montrealu je zabranjeno voziti bicikl po pješačkim stazama - za to možete isto platiti kaznu - pa sam mislio da joj smeta što tuda vozim. Zaustavio sam se i rekao:
"Dobro, ako vam smeta, mogu ja i po cesti", ali njoj je smetalo nešto drugo.
"Molim vas", reče mi, "samo me zaobiđite na udaljenosti od dva metra. Ja vam imam sedamdeset godina i ne bih još htjela umrijeti."
"Razumijem vas", rekoh, "oprostite". Nakon toga sam ipak nastavio po cesti. Žena je imala pravo, ali ne reagiraju svi na ovaj način. Neki dan sam htio ući u ribarnicu, kroz prilično uska vrata, da kupim kamenica, zimi je njihova sezona. No, na putu mi je stajao neki čovjek, bez maske, i pridržavao mi vrata, da uđem.
"Poslije vas, gospodine", rekoh mu.
"Zašto?", upita me on. "Evo, držim vam vrata", reče mi, a ja sam upravo stavio masku na lice.
"Ne bih želio da se mimoilazimo na tako uskom prostoru", rekoh mu, no on samo mirno nastavi: "Pa, zašto bi mi to smetalo?"
Dakle, svatko od nas reagira na svoj način - iako - da je to moguće, da se život može regulirati tako da svi živimo najopreznije što se može, brojke zaraženih bile bi vjerojatno niže. Ali, čak i kamenice moraju nekako doputovati iz pokrajine Otoka Princa Edwarda, vjerojatno prvo brodom, pa onda kamionima koje su utovarivali i istovarivali zadihani ljudi koji su se možda međusobno zarazili, a možda virus prenijeli i na kamenice. Zapravo, mogu li kamenice prenositi koronavirus? Možda bi bilo sigurnije ne jesti kamenice, nego ostati kod kuće i jesti, recimo, grah, s rižom? Međutim, s druge strane, u kamenicama ima cinka koji nam jača imunitet.
No, naša nada je sada cjepivo. Iako imamo samo Pfizerovo i Modernino, ali niti jednoga nema dovoljno. U ovom času ja bih pristao i na ruski Sputnjik V i na kineski Sinovac. Ne čini mi se da je sada vrijeme za podjele svijeta na istok i zapad. Ako već imamo pandemiju, zašto ne bismo uveli pan-vakcinaciju? Ovako nemam pojma kad ću doći do cjepiva. Nisam dovoljno star da bih bio u prioritetnim skupinama. Od kategorija od jedan do deset, ja spadam u sedmu, što me dovodi među one koji će cijepljenje dočekati tek u lipnju. U međuvremenu, moram se zadovoljiti kamenicama s Otoka Princa Edwarda i starim ruskim filmovima na internetu.
(preveo: Saša Drach)