Mi koji imamo vrt, za nas je ova korona sitnica. Nula bodova. A kako je molim vas bilo lani?! Sve sam već bila obavila, i ono najvažnije, pomidore posadila, vezala ih nježno trakicama od stare jastučnice, a onda su krenule kiše i mrazevi. Mrazevi i kiše. Još jednom sam odlazila na Utrinski plac po flance, i znam da su cvjetali, čak mogu reći da sam bolje prošla od susjeda, moji su se paradajzi još i držali, ali sve u svemu: očaj.
Kad se potrudiš, i jako želiš, ali baš ne ide. Život ljudski. U najkraćim crtama: tragedija. Tome se najbolje naučiš na vrtu, a tko je pametan, na vrt vodi odmah i djecu. Da od malih nogu shvate što je život. Jer sve što su nas naučili doma i u školi žalosno je neprikladno. Samo ti uči. Slušaj starije! Ako budeš puno i vrijedno radio… Kajgod.
Okrutni život
Na ovom svijetu pravde nema, to je ono najvažnije što naučite u vrtu. Život je okrutan i nepredvidljiv. I baš ga briga za vas, vaš trud i dobre namjere.
Dakle, zagrnula sam ih, stuckane ljuske od jajeta im stavljala u zemlju, između njih po bosiljak da im ne bude dosadno. I ništa. Ove godine sam odustala od ljuski, skupo prošlogodišnje specijalno bio gnojivo za paradajz još je na tavanu. Baš me briga. Sad sam kul, srca kamenoga: ili hoćete, ili nećete. Nedam se ja više ponižavati.
I onda jutros, baš krenula pisati, kad frend na Facebook stavi selfie iz svog vrta, s košarom punom listova mlade blitve, onako neponovljivo nježno zelenih. Otkud?? Producent Perforacija i milijun plesnih, performerskih i aktivističkih događaja Zvonimir Dobrović zadnji je od mojih frendova pokleknuo pod zelenom strašću.
Udar ljubomore me presjekao. Još jučer taj je postavljao glupa pitanja i postao selfije iz Bauhausa! Dok sam se ja gubila vrijeme online kazalištem u izolaciji, on je djelovao. U skladu s onom Marxovom: filozofi su dosad samo različito tumačili svijet, stvar je u tome da ga se promijeni. Izora, preštiha, ozeleni.
Popodne će svratiti Jelena, jednom tjedno ode do krasnog OPG-a na Žitnjaku i donese nam salate i mikrozelenja. Meni još i kilu blitve.
Ove godine sam na svojih 50 kvadrata stavila još raštiku, kelj, karfiol. Posijala grah i grašak, rotkvice i puno salate, u vrtu i na balkonu. Pa ne može baš sve propasti! Hmmm.
Učim od iskusnijih. Gospođa Sena vlasnica je jedne od najljepših parcela u Gradskom vrtu Borovje, vječno zabrinuta, nikad to nije dovoljno dobro. Obožavam njene ruže, šafrane, bamije. Kad joj dođem sva očajna od puževa, ona samo frkne: ja ti se na njih ne obazirem, nešto će i meni ostati. Onda odemo na kavu i kukamo.
Voluharice. Krtica. Zec! Ove godine su u trendu lisne uši. Na svakom su koraku. Užasno me ljute. Psujem im majku ustašku i četničku. Izgleda da je upalilo, nakon ovih kiša oko Bleiburga čini se da su nestale. Samo su još listovi blitve jadni sfrčkani. Boli te duša kad ih vidiš.
Sol, piljevina
Ako ste biovrtlarica, često vam ne ostaje drugo nego da psujete. Ili molite. Izdržljivije od mene mućkaju s koprivom i raznim tajanstvenim biljkama i praškovima: tamo gdje je znanost digla ruke, kao u slučaju puževa, cvjetaju alkemičarski pripravci. Soda bikarbona, palenta, prašak za pecivo, pepeo, pivo: sve je dozvoljeno u borbi protiv najljućeg vrtnog neprijatelja, puža golaća. Sol, piljevina.
U rupe od voluharica ubacite glave od riba, sirove. Na strateška mjesta postavite kuglice od pseće dlake, to tjera zečeve. Gdje da nađem pseću dlaku?? Može i slanina, tješi me na sajtu Biovrt Silvija Kolar-Fodor. Vrt te uči poniznosti. Ti ih zalijevaš, plijeviš, malčiraš. Mlijekom im listove pereš, grančicu po grančicu. A one se dure, listovi im se uvrću, pa požute, otpadnu, dok ne ostanu gole stabljike paradajza koje optužuju do neba: Pavićka, pojma nemaš!
Čovjek je malen ispod zvijezda. Sav naš trud je ništa, jedne godine grašak rodi k’o lud, a onda tri godine nula bodova. I mahune i tikvice zakažu, iako vam svi kažu da je to čisti ziher. Ništa na ovom svijetu nije sigurno, ništa nemate pod kontrolom. Bilo korone ili ne. Što prije to shvatite, bolje za vas.