STRAŠNA BOLEST

Kako je Jugoslavija prije 50 godina pobijedila pošast koja je poharala Europu, cijepljeno je 18,2 milijuna ljudi!

Velika državna akcija vakcinacije. Građani Zagreba čekaju red na Trgu žrtava fašizma

 Arhiva
Nije bilo otpora cijepljenju, sve je bilo organizirano i kratko je trajalo pa nije moglo doći do ‘zasićenja‘ kao s ovom pandemijom

Odlazak na hadž u Meku i Medinu u Saudijskoj Arabiji početkom 1972. godine bio je za Ibrahima Hotija iz sela Danjani na Kosovu jedan od najvažnijih događaja u životu. Kao član grupe od 25 hodočasnika autobusom poduzeća Transkop iz Bitolja otputovao je u Saudijsku Arabiju, a nakon hadža obišao je i nekoliko svetih mjesta derviša u Iraku te posjetio Bagdad. Vratio se 15. veljače s mnoštvom poklona za rodbinu koja je pohrlila čuti njegove utiske s hadža, koji je jedna od obaveza za svakog praktičnog islamskog vjernika. Hoti se po povratku s puta nekoliko dana loše osjećao, imao je groznicu i blagi osip po koži. No, već 21. veljače osjećao se dovoljno dobro da ode na sajmeni dan u Đakovicu, gdje je svratio u kavanu kod Džafera te okupljenima, među kojima je bio i mladi učitelj Latif Mumdžić iz okolice Novog Pazara, pričao o svom putovanju.

Desetak dana kasnije Latif Mumdžić se uslijed opće slabosti, bolova u trbuhu i leđima te mučnine obratio liječniku u Novom Pazaru koji mu je dijagnosticirao laringitis te dao penicilin. No, nakon nekoliko dana Latif je dobio osip po cijelom tijelu pa se posumnjalo na alergiju na penicilin. Stoga je upućen u bolnicu u Čačak, a budući da mu se stanje pogoršalo, prebačen je u Beograd. Latif Mumdžić preminuo je nakon obilnog krvarenja u mukama u Prvoj kirurškoj klinici u Beogradu 10. ožujka 1972. godine sa službenom dijagnozom penicilinske alergije. Nitko u tom trenutku nije sumnjao da je mladi učitelj umro od velikih boginja, jedne od najstrašnijih zaraznih bolesti koja je samo u 20. stoljeću odnijela 300 milijuna života, više nego oba svjetska rata zajedno. Epidemija velikih boginja u Jugoslaviji u proljeće 1972. godine bila je najveća u Europi od kraja Drugog svjetskog rata, a odnijela je živote 35 od ukupno 175 zaraženih osoba.

Nulti slučaj

- Imali smo nesreću da je nulti slučaj, Ibrahim Hoti, imao lakši oblik bolesti pa se nije ni javio liječniku. Naknadno je utvrđeno da se zarazio 6. veljače u Bagdadu na zatvorenoj tržnici, a kad se 15. veljače vratio, zarazio je troje rođaka. Onda je još 21. veljače na sajmu u Đakovici zarazio osmero ljudi koji su oboljeli između 1. i 7. ožujka. Da su se na Kosovu pojavile velike boginje najprije su 14. ožujka posumnjala dvojica albanskih liječnika u Prizrenu, dr. Dželal Džibo i dr. Durmiš Celina. Dan kasnije u Institutu Torlak u Beogradu u uzetim uzorcima potvrđeno je prisustvo virusa variole, uzročnika velikih boginja, koje su zadnji put na teritoriju Jugoslavije zabilježene 1930. godine - prisjetio se u telefonskom razgovoru prof. Zoran Radovanović, jedan od najuglednijih srpskih epidemiologa koji je do 2000. godine bio profesor epidemiologije na Medicinskom fakultetu u Beogradu.

- Problem je bio i to što učitelj Latif Mumdžić, koji se razbolio 3. ožujka, nije bio prepoznat kao oboljeli od velikih boginja pa je zarazio čak 38 osoba, od čega 27 u Beogradu. Kad je umro, njegova je obitelj odbila obdukciju jer je po muslimanskim običajima umrloga trebalo pokopati u roku od 24 sata. Njegova obitelj nije htjela gubiti vrijeme u Beogradu nego su ga prebacili na Kosovo pa ga je hodža okupao i učitelj je pokopan. Nismo znali da su velike boginje došle do Čačka i Beograda sve dok ljudi koje je učitelj zarazio, uključujući i njegova brata Nedžiba, nisu dospjeli u kritičnu situaciju. Kada je 22. ožujka potvrđena variola kod Nedžiba, klinike u Beogradu na kojima je boravio njegov brat Latif, Dermatovenerološka i Odjel za hitnu kirurgiju i traumatologiju, pretvorene su u karantene - dodao je Radovanović. U doba epidemije velikih boginja bio je mladi epidemiolog koji je nakon diplome stečene na Medicinskom fakultetu u Beogradu završio postdiplomski studij na prestižnoj Londonskoj školi za higijenu i tropsku medicinu (LSHTM).

Osam karantena

- Sretna okolnost je bila to što sam bio cijepljen dvije godine i osam mjeseci prije izbijanja epidemije jer sam s prijateljem išao u Indiju. Službeno je cjepivo protiv velikih boginja štitilo tri godine, ali znao sam da štiti i dulje. Također, odmah nakon pojave variole među prvima sam docijepljen te sam bio dodatno zaštićen injekcijom gotovih antitijela, hiperimunim gamaglobulinom. Kada se, na kraju prvog dana suzbijanja epidemije, postavilo pitanje dežurstva tijekom noći, spremno sam prihvatio i ostao u Gradskom štabu za borbu protiv karantenskih bolesti kako bih putem radiostanice koordinirao aktivnosti, uz povremene izlaske na teren. Ujutro sam držao sve konce u rukama i znao sve o događajima protekle noći, imena novooboljelih osoba, njihovo kretanje i kontakte koje su ostvarili do trenutka izolacije. Idućih tjedana nije bilo odmora - ispričao je Zoran Radovanović, koji je 2017. godine objavio knjigu "Variola vera: Virus, epidemija, ljudi". U knjizi, za koju je pogovor napisao Goran Marković, redatelj filma "Variola vera" iz 1982. godine, opisao je i svoja sjećanja na epidemiju.

image

Cijepljenje protiv velikih boginja

Arhiva

- Mi smo u Beogradu imali osam karantena s preko 1000 ljudi. S obzirom na to da sam imao malu djecu, nekoliko tjedana nisam išao kući. Spavao sam u motelu-karanteni u kojem sam imao sobu i istodobno kontrolirao situaciju. Dobio sam sanitetsko vozilo kako vozači ne bi strahovali hoću li ih zaraziti. Stalno sam bio na vezi, obilazio svih osam karantena, a kad je nešto bilo kritično, išao sam na lice mjesta. Napravio sam valjda nekoliko tisuća kilometara - kazao je Radovanović. Prisjetio se i nekih bizarnih događaja tijekom borbe s nevidljivim neprijateljem. - Kada je blokirana Dermatološka klinika, 22. ožujka u 13.08 sati, jedina osoba za koju se zna da se iskrala iz karantene bila je jedna doktorica. Premda nije djelovala vitko i okretno, iskočila je kroz prozor i istrčala nizbrdo. Otužan ukus njenom bijegu davala je okolnost što je bila na čelu osnovne organizacije Saveza komunista u Klinici - prisjetio se Radovanović.

Virus velikih boginja, koji se s oboljele na zdravu osobu širi uglavnom kapljičnim putem, napada krvne žile u koži, ustima i grlu. Nekoliko dana prije izbijanja bolesti oboljeli se žale na jaku glavobolju, bol u mišićima i leđima te naglu vrućicu. U prošlosti je variola ubijala i do 60 posto zaraženih odraslih osoba te 80 posto zaražene djece. Tijekom epidemije u Jugoslaviji smrtnost je bila 20 posto.

Velike su boginje u 16. stoljeću bile moćno biološko oružje pomoću kojeg su konkvistadori pokorili carstva Azteka i Inka. U knjizi "Sva naša oružja" slavni antropolog Jared Diamond opisao je kako je Hernán Cortés, koji se 1519. godine iskrcao na obalu Meksika sa 600 Španjolaca, osvojio carstvo Azteka napučeno milijunima ljudi. Ono što je konkvistadorima dalo odlučujuću prednost bile su velike boginje čiji je virus stigao brodom zajedno sa zaraženom robom. Buknula je epidemija u kojoj je pomrla gotovo polovica aztečkoga stanovništva.

Variola nije štedjela ni Europljane, a početkom 18. stoljeća velike su boginje bile najsmrtonosnija bolest na Starom Kontinentu. No, engleski seoski liječnik Edward Jenner krajem 18. stoljeća zapazio je da žene koje su muzle krave i zarazile se tzv. kravljim boginjama poslije nisu obolijevale od velikih boginja. Taj koncept imunizacije 1796. godine prvi je put primijenio kod jednog dječaka i tako ga spasio od smrtonosnih velikih boginja. Jennerova metoda otvorila je put prema programu iskorjenjivanja velikih boginja koje je u 20. stoljeću lansirala Svjetska zdravstvena organizacija (WHO).

Čim je izbila epidemija velikih boginja u Jugoslaviji, cijepljenje cjelokupnog stanovništva postalo je jedna od prvih i najznačajnijih mjera borbe protiv ove bolesti. U knjizi "Nevidljivi neprijatelj", koja je prije nekoliko dana promovirana u Beogradu, srpska povjesničarka, dr. Radina Vučetić navodi kako je imunizacija protiv velikih boginja 1972. godine u Jugoslaviji provedena u rekordnom roku. Danas zvuči posve nevjerojatno, no od 20,5 milijuna stanovnika Jugoslavije cijepljeno je njih 18,2 milijuna.

Koncentrični krugovi

- Povjesničarka Radina Vučetić našla je zapisnike sa sjednica Saveznog izvršnog vijeća čiji je predsjednik bio Džemal Bijedić. Kad su 23. ožujka predstavnici Savezne epidemiološke komisije rekli da se hitno i masovno mora cijepiti najprije u žarištima, a onda koncentrične krugove oko njih, Džemal Bijedić je rekao: 'Kakav koncentrični krug oko Srbije? Što to znači Srbija? Znači do Drine, a preko Drine ne treba?'. To pokazuje njegovo nerazumijevanje epidemiologije jer se prvo fokusiramo na žarišta, pa se onda cijepljenje širi koncentričnim krugovima dok svi ne budu zahvaćeni. Tito se nijednom tijekom epidemije nije pojavio na televiziji, prepustio je to drugima, a on je boravio na Brijunima - rekao je Radovanović.

U Hrvatskoj je naredba o cijepljenju cjelokupnog stanovništva donesena 30. ožujka 1972. godine, istodobno s mobilizacijom zdravstvenih radnika te studenata medicinskih i stomatoloških fakulteta koji će cijepiti stanovništvo. Planirano je da se do 3. travnja cijepi preko dva milijuna hrvatskih građana. - Kad su se 1972. godine pojavile boginje, bila sam studentica matematike na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu. Cijepljenje za studente bilo je organizirano u Studentskoj poliklinici, tada na Trgu žrtava fašizma. Ne sjećam se detalja, ali vjerujem da je postojao neki raspored po fakultetima i odjelima. Uglavnom, sjećam se da sam čekala u redu nekih 1,5 do dva sata. Red se protezao cijelim stubištem i završavao dolje na ulici.

Svi smo disciplinirano čekali, nije bilo nikakvog otpora cijepljenju, naprotiv. Radilo se o docjepljivanju jer su sve generacije bile cijepljene protiv boginja već u djetinjstvu. Oni koji iznimno nisu bili cijepljeni u djetinjstvu 1972. godine morali su biti cijepljeni uz poseban postupak. Primjerice, moj mlađi brat nije bio cijepljen u djetinjstvu iz nekog razloga, valjda je uvijek bio prehlađen kad se trebao cijepiti - prisjetila se prof. Jadranka Božikov, ravnateljica Škole narodnog zdravlja "Andrija Štampar" u Zagrebu od 2007. do 2016. godine.

- Nije bilo panike, ne sjećam se da su se ljudi posebno bojali, ipak je epidemija bila dalje od nas u Zagrebu. Da su se prvi slučajevi velikih boginja pojavili na Kosovu i središnjoj Srbiji saznali smo putem medija, novina, radija i televizije. Sjećam se da su obustavljena sva putovanja u/iz Srbije, ali ne bih rekla da je bilo ograničeno kretanje u zapadnom dijelu države. Također je, čini mi se, na neko vrijeme bila obustavljena nastava na fakultetu. Nije bilo otpora cijepljenju, sve se odvijalo organizirano i zapravo je sve skupa kratko trajalo pa nije niti moglo doći do 'zasićenja' kao s ovom pandemijom koja traje već pune dvije godine. Samo tri, četiri godine nakon toga prestalo je kod nas obvezno cijepljenje djece protiv velikih boginja. Toga se sjećam jer sam 1975. rodila sina i bila začuđena jer više nije bilo cijepljenja protiv boginja u kalendaru cijepljenja djece - ispričala je Jadranka Božikov.

Pohvale iz svijeta

Osim rekordno brzog procjepljivanja cjelokupne jugoslavenske populacije, danas podjednako nevjerojatno zvuči podatak da je cjepivo protiv velikih boginja visoke kvalitete i u velikim količinama proizvodio Imunološki zavod u Zagrebu. Povijest proizvodnje cjepiva protiv velikih boginja u Imunološkom zavodu seže u davnu 1893. godinu, kad se ta institucija zvala Kraljevski zemaljski zavod za proizvođenje animalnog cjepiva protiv boginja. Danas uništeni Imunološki zavod u doba epidemije 1972. godine raspolagao je s 1,5 milijun doza, a dnevno je mogao proizvesti 200.000 - 250.000 doza cjepiva protiv velikih boginja.

Epidemija velikih boginja u Jugoslaviji bila je posljednja na tlu Europe prije nego što je Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) tu bolest 1980. godine proglasila iskorijenjenom. Tijekom manje od dva mjeseca trajanja epidemija se širila u tri vala, bilo je zahvaćeno 25 mjesta na Kosovu i Metohiji (124 oboljela), središnjoj Srbiji (49), Crnoj Gori (1) i Vojvodini (1). Jedan bolesnik stigao je do njemačkog grada Hanovera, ali je brzo izoliran, kao i njegovi kontakti.

- Pomoćnik generalnog direktora Svjetske zdravstvene organizacije u svibnju 1972. godine rekao je kako je 'Jugoslavija ove godine dala najbolji primjer dosljedne primjene Međunarodnog sanitarnog pravilnika. Njezina zdravstvena služba u vrlo kratkom roku likvidirala je jednu epidemiju koja je predstavljala veliku opasnost ne samo za Jugoslaviju, već i za Europu'. Pohvale su stigle i od Donalda Hendersona, koji je u WHO-u vodio program eradikacije boginja. No, 20 milijuna ljudi u Jugoslaviji tada je vjerovalo svojim liječnicima i stručnim autoritetima. To je golema razlika u odnosu na danas. Tijekom 50 godina puno se toga promijenilo, pogotovo odnos prema stručnim i znanstvenim autoritetima, što je i globalni problem koji je posebno došao do izražaja u pandemiji covida-19 - zaključio je Zoran Radovanović.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. srpanj 2022 11:24