ZAJEDNO ZA OPĆE DOBRO

KAKO JE STARI OBIČAJ ČIJA JE INAČICA BILA RAŠIRENA I U JUGOSLAVIJI POSTAO JEDAN OD STUPOVA USPJEHA NORVEŠKE Oni to zovu 'dugnad', sudjeluju gotovo svi

 Profimedia, Caia Image
 

Dan je prije nacionalnog praznika u Norveškoj i svi građani rade zajedno kako bi čitava zemlja izgledala lijepo i uredno prije tog 17. svibnja. Na školskom igralištu u malom mjestu Sogndal okupili su se roditelji učenika da pomognu u pripremama, piše BBC.

Operaciju vodi šest majki. Jedan mladi otac, inače izbjeglica iz Eritreje, pomaže iznijeti stolce i stolove. Druga grupa roditelja vješa zastave, ukrašava dvorište i postavlja kante za smeće. Neki se raspituju što pripremiti za igre koje će se igrati tijekom proslave. 'Samo radite najbolje što možete i to će biti dovoljno', kažu im organizatori.

To je 'dugnad', riječ koja u norveškom doslovno znači 'pomoć' ili 'podrška', a označava norveški običaj star nekoliko stoljeća kad čitava zajednica prione nekom zajedničkom poslu. Taj je običaj postojao i u mnogim drugim zajednicama diljem svijeta, u bivšoj Jugoslaviji su, primjerice, bile organizirane 'omladinske radne akcije', no u Norveškoj se kolektivni dobrovoljni rad za opće dobro zadržao do danas.

'Dugnad' je u Norveškoj način na koji se obavljaju neki veći i složeniji zadaci poput izgradnje kuće, mijenjanja crijepa na krovu, košnje sijena i slično nakon čega slijedi velika gozba za sve sudionike. U ovoj naciji farmera i ribara, 'dugnad' je vrsta društvenog osiguranja. Ljudi pomažu drugima i zauzvrat mogu biti sigurni da će i oni pomoći njima kad bude trebalo.

Danas 'dugnad' znači neplaćeni volonterski rad koji se obavlja u grupi kako bi se pomoglo lokalnoj zajednici ili čitavoj zemlji. Toliko je udomaćen u suvremenoj Norveškoj da je upravo ta riječ 2004. izabrana za riječ godine.

'Prošli tjedan smo sudjelovali u nekoliko 'dugnada' i to zbog nogometnog tima mojeg sina. Sljedeći tjedan imamo 'dugnad' u jednom vrtu', kaže Hanne Hoff, jedna od organizatorica onog školskog 'dugnada' s početka priče. 'Ovakav način rada zbližava roditelje i svi se osjećamo dobro jer možemo napraviti nešto korisno za našu djecu.'

U urbanim područjima, 'dugnad' se obično povezuje s proljetnim čišćenjem i vrtlarenjem oko kuće. 'Dugnadi' su također česti u domovima umirovljenika i osnovnim školama te predstavljaju način na koji se obavljaju poslovi održavanja.

U ruralnim područjima 'dugnad' znači pružanje pomoći u popravku nečije kuće ili garaže. Kad je riječ o sportu, skoro svi roditelji sudjeluju u aktivnostima svoje djece.

'Dugnadi' vezani za sport pomažu malim sportskim ekipama da uštede na troškovima prijevoza, pranja sportske opreme, pićima i jelu te opremi za prvu pomoć. Ukratko, to znači da je 'dugnad' postao jedan od ključnih izvora sportskih timova jer je društven, zabavan i dobrovoljan te jača zajedništvo.

No, 'dugnad' može biti i puno većih razmjera. Norveška ima samo 5,3 milijuna stanovnika, ali Norvežani su jako ponosni na svjetske rekorde postignute na svjetskim sportskim natjecanjima ili u organiziranju nacionalnih humanitarnih akcija što dijelom mogu zahvaliti upravo duhu zajedništva koji je potekao iz 'dugnada'.

Veliki nogometni turniri privlače mnogo mladih ljudi iz čitavog svijeta, a sudionici kažu da je nemoguće reći koji dio posla su obavili profesionalci, a koji volonteri. Bez obzira radi li se o vozaču autobusa ili direktoru neke kompanije, čitav tjedan se svi oblače isto, nose torbe za svoj tim, navijaju i spavaju na madracima u školskim dvoranama.

Nacionalni teletoni (telefonski maraton - duge TV emisije tijekom kojih se telefonskim pozivima prikupljaju donacije za neku humanitarnu svrhu) se također oslanjaju na duh 'dugnada'. Svake godine u listopadu oko 100.000 Norvežana pokuca na 2,3 milijuna vrata kako bi prikupili novac za neku dobrotvornu organizaciju. 2018. radilo se o rješavanju problema usamljenosti u svim dijelovima društva.

'Zbog 'dugnata' se osjećate kao dobra osoba, to svijet čini boljim', kaže Vibecke Ostby, organizatorica posljednjeg teletona. 'Naravno da je važan i prikupljen novčani iznos, no najvažnije je to što se u akciju uključuje mnogo Norvežana kako bi zajedno pridonijeli nekom cilju većem od njih samih.'

Neformalnost je već dugo karakteristika norveškog poslovnog okruženja što norveško društvo može zahvaliti upravo 'dugnadu'. Namjerno zaobilaženje hijerarhije često zbunjuje pridošlice koji često ne znaju tko je šef, a tko obični zaposlenik u norveškim tvrtkama.

Istraživanja pokazuju da je broj volontera i broj radnih sati koja provedu radeći na nekom zajedničkom poslu u mnogim dijelovima Norveške vrlo visok i u porastu. 2014. u dobrovoljnom besplatnom radu za opće dobro sudjelovao je čak 61 posto Norvežana.

Valja reći i da je 'dugnad' vrlo važan ekonomski čimbenik. Vrijednost dobrovoljnog rada kojeg obavljaju nevladine udruge tj. NGO sektor, procjenjuje se na skoro 9 milijardi dolara godišnje, što je oko pet posto norveškog BDP-a.

Profesor Karl Henrik Sivesind s Instituta za društvena istraživanja u Oslu proučava fenomen 'dugnada' već skoro dva desetljeća. Kaže kako su ljudi s boljim plaćama i boljim obrazovanjem općenito više uključeni. 'Paradoksalno je da ljudi koji nisu toliko aktivni na tržištu rada i koji bi iz 'dugnada' mogli izvući najveću korist, zapravo sudjeluju najmanje.'

Kaže kako je 'dugnad' izvrsna prilika da se ljudi iz imigrantskih zajednica i oni nezaposleni povežu i steknu vrijedne kontakte te uspostave društvene veze. Prema profesoru Sivesindu, glavni razlog za sudjelovanje u 'dugnadu' je doprinošenje nekom većem zajedničkom cilju, ali i način za izgradnju samopouzdanja i usvajanje novih vještina koje kasnije mogu biti vrlo korisne pri traženju posla.

'Sjećam se kad sam prvi put sudjelovala. Nisam točno znala što je 'dugnad', no čim su me pozvali odgovorila sam: 'Da!' Zapravo, bila sam jako sretna što su me uopće zvali', kaže Yvonne Nshimirimana iz Burundija, majka dvoje djece koji su kao izbjeglice stigli u Norvešku prije 11 godina.

Sudjelovanje u zajedničkom poslu i sklapanje novih prijateljstava učinilo ju je aktivnim članom zajednice. Za nacionalni praznik napravila je tri vrste čokoladnih kolača. Mala škola u maloj zajednici znači više posla za sve članove.

Tsegay Alem Genretsadk, otac iz Eritreje, kaže kako je želio preuzeti društvene obaveze u svojem novom domu. 'Naravno! Želim biti podrška svojoj djeci i napraviti sve što se od mene očekuje. I u Eritreji pomažemo jedni drugima, no to su obično samo susjedi i članovi obitelji.'

Gjoril Lerheim-Brsnes, majka jednog učenika, kaže kako su društvene mreže olakšale organiziranje 'dugnada'. 'Sada nitko ne može reći da nije dobio poruku ili da su djeca izgubila papir na kojem je pisalo kad i što treba napraviti.'

Doktor Sivesind kaže kako većina ljudi želi sudjelovati, a za one koji ne žele život u maloj zajednici može postati pomalo neugodan. 'Ako ne prisustvujete 'dugnadu', znate da ćete kad-tad sresti druge roditelje u školi ili trgovini. Bolje je zato da se pojavite i odradite svoj dio posla kako biste pomogli svojoj djeci i zajednici. Inače riskirate da vas prozovu lijenima i nemarnima.'

Sljedećeg dana u dvorištu škole se slavio nacionalni praznik, no nakon proslave svi su se primili metle. Za nekoliko sati sve je bilo čisto i uredno kao da se ništa nije dogodilo. Ukrasi su skinuti, smeće je pokupljeno, a stolovi i stolice vraćeni na mjesto.

Roditelji su sretni jer je sve prošlo dobro. Vrijeme je bilo lijepo i prodalo se puno sladoleda. Prikupljeni novac utrošit će se na organiziranje školskog izleta iduće godine na koji mogu ići sva djeca.

'Svi roditelji su došli, čak i kada je bio pozvan samo jedan. Nakon 'dugnada' uvijek se svi osjećamo dobro', kaže Lerheim-Brsnes.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
26. studeni 2022 11:06