U autobus „Promet Makarska” u Splitu ušao sam u petak u 13.30, a na međunarodni aerodrom „JFK” u New Yorku sletio sam u subotu u 23 sata (u 17 po njujorškom vremenu). Skoro 34 sata putovanja za nešto što se prije korone moglo obaviti u jednom danu, piše Damir Pilić za Slobodnu Dalmaciju.
Jer prije si mogao u jutarnjim satima uhvatiti avion u Zagrebu, te preko Frankfurta ili Amsterdama sletjeti u New York iste večeri, ili čak istog popodneva. Sada to traje malo duže.
Osim toga, sada čovjek koji putuje u Ameriku, prije nego što uopće uđe u autobus na splitskom kolodvoru, mora obaviti čitav niz predradnji. Prvenstveno mora ignorirati razuman savjet našeg Ministarstva vanjskih i europskih poslova (MVEP), koje na svojim stranicama, u tekstu o putovanjima u SAD - datiranom 13. siječnja ove godine - jasno kaže, velikim štampanim slovima: „Preporučuje se izbjegavanje svih putovanja”.
Odnosno, kako stoji već u prvoj rečenici teksta:
„Hrvatskim građanima se savjetuje da zbog lokalnog širenja zaraze COVID-19 (drugi val), koja je zabilježena u svim američkim saveznim državama te poremećaja u zračnom prijevozu, do daljnjega odgode sva putovanja u SAD.”
Međutim, da proširimo staru poslovicu: živjeti se ne mora, ali ploviti i putovati se mora. Stoga će se putnik za Ameriku oglušiti o ovaj razuman savjet.
Sreća što nismo u Schengenu
Sljedeći korak je potraga za aerodromom s kojeg možeš poletjeti za New York. Mogućnosti su pritom bitno ograničene, jer prema važećim propisima hrvatskim državljanima nije dozvoljen ulazak u SAD iz zemalja članica Schengenskog prostora - dakle, otpadaju svi letovi iz Frankfurta, Amsterdama ili drugih EU destinacija.
Štoviše, ako ste unutar 14 dana prije leta za SAD posjetili bilo koju zemlju Schengenskog prostora, možete se pozdraviti s putovanjem - ulazak u Ameriku neće vam biti dopušten, bez obzira s kojeg aerodroma dolazite.
U takvim okolnostima MVEP Republike Hrvatske sugerira da se u SAD putuje iz Dohe ili Istanbula. Iz nekog razloga, naše Ministarstvo prešućuje daleko jednostavniju, bržu i jeftiniju varijantu - let iz Beograda.
Tvrtka Air Serbia, naime, i u ovim pandemijskim okolnostima dvaput tjedno (četvrtkom i subotom) drži liniju Beograd - New York, a povratna karta može se nabaviti već za 500 dolara. Ista kompanija skoro svakog dana ima i večernji let iz Zagreba za Beograd: ja sam koristio onaj u petak navečer (u 21.50), kako bih se sutradan u 13.10 mogao ukrcati na let iz Beograda u New York.
Valja naglasiti da je ovakav itinerar za odlazak u New York moguć samo zahvaljujući činjenici da ni Hrvatska ni Srbija nisu u Schengenu. Nekad je dobro ne ispunjavati uvjete za međunarodne integracije, piše Damir Pilić za Slobodnu Dalmaciju.
Ništa bez PCR-testa
No još uvijek, čak i ako u džepu imate obje avionske karte - i onu iz Zagreba za Beograd i onu iz Beograda za New York - ne možete ući u onaj autobus „Promet Makarska” na splitskom kolodvoru.
Prije nego što uđete u taj autobus, naime, morate napraviti PCR-test i imati negativan rezultat. U trenutku kad sam ja putovao, to nije tražila Amerika, ali jest Srbija - da biste ušli u Srbiju, makar samo u tranzitu prema Americi, morate imati negativan PCR-test star najviše 48 sati.
(Napominjem da je u međuvremenu i Amerika postrožila uvjete za ulazak na njen teritorij - od utorka 26. siječnja i za ulazak u SAD morate imati negativan PCR-test ne stariji od 72 sata.)
Tehnički gledano, u ovoj varijanti čak i ne morate imati taj PCR-test za ulazak u Srbiju, jer na stranicama Ministarstva vanjskih poslova Republike Srbije, među iznimkama od pravila o PCR-testu „ne starijem od 48 časova”, jasno stoji kako se taj uvjet „ne primjenjuje” a) na strane državljane koji su u „tranzitu kroz Srbiju ne dužem od 12 sati”, odnosno b) „na posadu, osoblje i putnike koji su u tranzitu, odnosno transferu preko međunarodnih aerodroma Republike Srbije”.
I dok se ova prva stavka na vas odnosi tek „granično” (jer avion iz Zagreba u Beograd slijeće u petak u 23, a avion za New York polijeće u subotu u 13.10, tako da na teritoriju Srbije morate provesti oko 14 sati), ova druga stavka o „transferu preko međunarodnih aerodroma Republike Srbije” - pri čemu se ne navodi nikakvo vremensko ograničenje trajanja transfera - trebala bi vas u teoriji osloboditi obaveze o posjedovanju PCR-testa.
'Možete biti spokojni, ali...'
Ali kako to na Balkanu biva, teorija je jedno, a praksa nešto drugo, u što me uvjerio ljubazni službenik srpske ambasade u Zagrebu, nakon što sam mu telefonski iznio svoj plan putovanja i pitao moram li imati PCR-test za ulazak u Srbiju:
„Gospodine, po meni Vi možete da budete potpuno spokojni, jer ste u tranzitu i ostajete tek malo više od 12 sati, tako da ne morate imati PCR-test. Ali znate kako je: na kraju uvijek odlučuje onaj čovjek na granici. Mislim, policajac.”
A sve sumnje razbila je službenica iz beogradskog ureda kompanije Air Serbia:
„Žao mi je, gospodine, ali u Srbiji ostajete više od 12 sati i morate imati PCR-test.”
I tako sam u petak u 13.30 - s dvije avionske karte i jednim negativnim PCR-testom u džepu, te s gomilom maski u ruksaku - konačno ušao u autobus „Promet Makarska” na splitskom kolodvoru.
Autobus je bio poluprazan, što znači da je na svakom dvostrukom sjedalu sjedio samo po jedan putnik. Na zagrebački kolodvor stižem nešto prije 19, taman na vrijeme da uhvatim posljednji bus koji vozi za aerodrom „Franjo Tuđman”, onaj u 19.30. U tom busu ja sam jedini putnik.
Aerodrom nazvan po prvom hrvatskom predsjedniku dočekao me u svojoj raskošnoj pustoši: nigdje nikoga. Jedini šalter koji radi je onaj od tvrtke Air Serbia. Let za Beograd posljednji je let toga dana iz zagrebačke zračne luke.
- Imate li PCR-test? - pita službenica na šalteru.
Odgovaram potvrdno i pružam joj papir.
- Jeste li u zadnjih 14 dana bili u zemljama Schengena? - pita dalje žena. Ovaj put odgovaram negativno.
To je dobitna kombinacija za ulazak u avion za Beograd: jedno „da” i jedno „ne”.
Problematični žigovi s Kosova
U avionu nas, ne računajući pilota i osoblje, ima ukupno devet. Na beogradski aerodrom „Nikola Tesla” slijećemo oko 23 sata, a na pasoškoj kontroli srpska policajka odmah pita imam li PCR-test. Počnem vaditi papir iz džepa, ali ona samo odmahne rukom:
- U redu je.
Vraćam papir u džep, a žena razgledava moju putovnicu i duboko uzdahne:
- Jedino, morat ću da vam poništim ove žigove.
- Koje žigove? - pitam, dok ona već nesmiljeno lupa po više stranica moje putovnice.
- Pa ove s Kosova - kaže mirno žena, ne prekidajući posao.
Vidjevši da je začuđeno gledam, samo kratko reče:
- I oni nama poništavaju.
Pošto sam i dalje buljio u nju s izrazom neshvaćanja, žena se dodatno potrudi:
- Znate, mi njih ne priznajemo, a oni ne priznaju da ih mi ne priznajemo, pa onda i oni nama poništavaju žigove.
Potom kupim prtljagu i izlazim s praznog beogradskog aerodroma: idem lijevo, jer tamo stoji aerodromski bus koji vozi za Slaviju. Tako je bar oduvijek bilo, ali sada ne vidim nikakav bus.
- Nema više tog busa, gospodine - kaže mi žena na šalteru za informacije. - Ukinut je pred mjesec dana.
- Ukinut? - ponavljam za njom. - A zašto?
- Pa nitko više ne putuje - veli žena. - Imate taksi napolju.
Sutradan oko 11 opet sam na „Nikoli Tesli”. Za razliku od sinoćnje praznine i tišine, sada na aerodromu ima nešto ljudi. Ubrzo shvaćam - svi koji su na aerodromu putuju za New York.
To se pokazalo i u krcatom avionu: nijedno sjedalo nije prazno. U radijusu od jedan metar oko mene sjedi osam ljudi, od kojih su neki već napola skinuli maske: ako se ne zarazim u idućih deset sati ovakvog leta, neću nikad.
Prazan i 'Kennedy'
Deset sati i četiri odgledana filma kasnije slijećem na slavni aerodrom nazvan po Kennedyju. Nikad na tom aerodromu nisam vidio ovako malo ljudi. Obično su, svaki put kad bih ranije dolazio u „Veliku jabuku”, ovdje istodobno slijetali i uzlijetali deseci aviona sa svih kontinenata i prema svim kontinentima: već u ovoj zračnoj luci mogao si osjetiti svjetsko grotlo New Yorka.
A sada, osim nas iz Beograda i šačice putnika iz Amsterdama, nema nikoga.
Tek na izlazu s aerodroma vidim uniformirane službenike koji nam dijele letke s preporukama američke agencije za zdravstvo CDC: idućih deset dana moram provesti u karanteni, uz preporuku da se nakon tri do pet dana testiram - u slučaju negativnog rezultata PCR-testa, mogu napustiti karantenu sedmi dan po dolasku.
Tako izgleda interkontinentalno putovanje u doba korone: velika praznina i tišina na svjetskim aerodromima. Da nije onog lucidnog balkanskog performansa s međusobnim poništavanjem službenih pečata između Republike Srbije i Republike Kosovo, pomislio bih da na ovom svijetu putuju samo rijetki roboti, piše Damir Pilić za Slobodnu Dalmaciju.