11 KORISNIH SAVJETA

Kako sam se oduprla šoping demonu i 12 mjeseci nisam kupila ni jednu novu ‘krpicu‘

Ilustracija
 Dmytro Sidelnikov/Alamy/Alamy/Profimedia
‘Šoping free godina‘ nije bila bez izazova. U početku, prva tri mjeseca, bilo je lako, a onda je odjednom postalo teško

Pandemija nas je, doduše, sve izbacila iz ustaljenog ritma, no sjećate li se možda kada ste posljednji put bili u ozbiljnijem šopingu odjeće ili je kupovali online? I što ste točno kupili? I, naposljetku, je li taj šoping bio ciljan ili se tek radilo o ubijanju vremena ili usputnoj, neplaniranoj stvari dok ste obavljali nešto sasvim drugo?

Meni je trebalo vremena da se prisjetim. Doduše, ne da se sjetim što sam točno kupila, nego da se sjetim točnog datuma. Morala sam zaroniti u more starih fotografija... Uspjela sam je pronaći: 11. srpnja 2019., otočna utvrda Suomenlinna u Finskoj, tik uz obalu Helsinkija, skačem na nekoj stijeni s velikim smiješkom na licu u novim trapericama i novoj žutoj (i dalje jednoj od omiljenih) majici s kratkim rukavima.

Ah, kako sam se veselila tom šopingu... Zahvaljujući prijateljici, kod koje sam išla na nekoliko dana, doznala sam za jedan dućan s odjećom kojeg nema u Hrvatskoj i oduševila se njihovom ponudom. Inače bih prije puta uvijek istraživala što posjetiti, no prije tog, u Finsku, manično sam surfala njihovim webshopom (ne dostavljaju u Hrvatsku) i spremala "u košaricu" sve potencijalne komade. Svjesno sam odlučila da ću upravo u tom dućanu i tada obaviti "pametan šoping". Odredila sam si približni budžet i prvom prilikom upala u trgovinu.

Da, točno znam što sam kupila. Izašla sam s tri majice kratkih rukava (crna, bijela i žuta), troje hlače (plave i crne traperice te crne hlače od nekog laganijeg materijala) i dvije crne haljine. Za mene, bio je to tada uspješno odrađen posao - materijali su bili savršeni, odjeća kvalitetno šivana, jednostavna i svevremenska, ona koja neće izaći iz mode i koja će trajati...

Da su upravo to kriteriji kojima ću se voditi prilikom odlaska u šoping (što rjeđi, po mogućnosti) obećala sam si još dvije godine prije, 2017. godine, u počecima koketiranja s idejama minimalizma i zero wastea. I trudila sam ih se pridržavati, no to nije bilo to. I dalje bih povremeno "skrenula s puta", nepromišljeno potrošila novce na nešto što mi doista ne treba i što se (sudeći po tome da sam i dalje imala potrebu svako malo riješiti se dijela odjeće iz ormara) pretvaralo u hrpu nenošenih stvari koja je imala veliki potencijal završiti u smeću.

Kako bih do kraja postigla svoj cilj - živjeti s točno onim koliko mi (doista) treba, s urednim i preglednim ormarom koji "neće proizvoditi otpad" (u Europskoj se uniji godišnje baci 5,8 milijuna tona tekstila, to jest 11 kilograma po osobi) zadala sam si tog srpnja 2019. godine novi cilj: nema kupovine odjeće narednih godinu dana. Nisam tada ni slutila da će osam mjeseci kasnije doći do pandemije, koja će postati još jedan od razloga koji će mi pomoći - u slučaju da me uhvati kriza - da se suzdržim od odlaska u dućan ili će iste u jednom trenutku čak i zatvoriti.

Golicala me, dakle, misao o apstinenciji od šopinga i prije, no trenutak za to nastupio je nakon onog "zadnjeg" u Finskoj, koliko god on bio promišljen i svjestan. Postalo mi je jasno da je došlo vrijeme da jednom zauvijek raskrstim sa šoping pohodima iz kojih bih se vraćala sa (po mogućnosti, što jeftinijim) stvarima koje bi mi zadovoljstvo prestale pričinjavati istog trenutka kad bih ih spremila na vješalicu.

"Šoping free godina" nije bila bez izazova. U početku, prva tri mjeseca, bilo je lako, vjerojatno zbog početnog zanosa, onog osjećaja zadovoljstva jer ste donijeli odluku i uspješno ustrajete u njoj. Onda je odjednom postalo teško (pogotovo za blagdane) - lijepe stvari su, iako sam ja odlučila žmiriti, i dalje vrebale iz izloga, a "šoping demon" bi mi svako malo zasjeo na rame. No, nakon nekoliko uspješno prebrođenih krizica, "suzdržavanje od šopinga" postala je nekako vrlo jednostavna i prirodna navika, stil života od kojeg ne namjeravam odustati. Dapače, put "slobode od šopinga odjeće" (fizičkog, virtualnom ionako nikada nisam pribjegavala) toliko mi se svidio da sam si izazov u srpnju 2020. produžila na još godinu dana. I mislim da mi - barem zasad - ide dobro.

Primjećujem niz promjena s obzirom na prije, pogotovo u odnosu na godine koje su prethodile upoznavanju ideja zero wastea i minimalizma, dakle prije 2017. godine. Vidim kako mi se sklop u glavi potpuno promijenio i više ne prepoznajem tadašnju, staru sebe. Konzumeristički poriv postao je minimalan i uspješno ga držim pod kontrolom.

Naravno, to ne znači da nisam više nikada ušla u dućan ili da nisam nikada više apsolutno ništa kupila. No, nekadašnjim "šoping pohodima" nema ni traga.

Prvo, shvatila sam da odlazak u šoping odjeće u mom svijetu predstavlja nužno zlo i "spas u nevolji jer nešto doista nemam, a prijeko mi je potrebno", a ne (kao što je znalo biti prije) lakomislenu pomamu za "nečim novim" ili kratkotrajnu injekciju sreće.

Drugo, da je odlazak u šoping odlazak po stvar od koje ću imati realne koristi, koju ću koristiti cijelo vrijeme (ili često) i koja će trajati dugo. Treće, da suzdržavanjem od nepromišljenog, nasumičnog šopinga štedim novce (koje mogu uložiti u nešto treće, primjerice putovanja, izlete ili iskustva), vrijeme i živce (manje stvari znači manje opterećenosti, ali i brige za njih). Četvrto, da svaki odjevni predmet sa sobom povlači širi kontekst - da njegovu vrijednost nije poželjno izražavati samo u cjenovnom iznosu, nego u broju radnih sati koji je potreban da bismo zaradili "tu najmoderniju majicu". Peto, da odjevni predmet koji s takvom lakoćom stavljamo u košaricu ima svoju povijest, dakle utrošene resurse, ruke koje su ga proizvele, uvjete u kojima je proizveden... I šesto, možda i najbitnije, da on, u trenutku kad smo ga kupili, postaje naša odgovornost u kontekstu njegova zbrinjavanja i brige za okoliš.

Zahvaljujući svemu navedenom, slučajeve "nužnog zla" u proteklih 19 mjeseci (prvih 12 mjeseci, do srpnja 2020. je bilo potpuno "šoping free") mogu doslovno nabrojati na prste jedne ruke, točno mogu objasniti zašto sam im morala pribjeći i koliko sam svaki od njih platila. To su, primjerice, donje rublje i čarape ili pak majica i rukavice za planinarenje (počela sam, a tome je donekle kumovala i pandemija, redovito odlaziti u prirodu i jedine druge rukavice koje imam, one kožne, naslijeđene od mame, počele su se uništavati na stijenama, dok brzosušeća majica doista pomaže u slučaju hladnoće u odnosu na pamuk).

Dakle, apsolutno svaki odlazak u dućan s odjećom (isto bi vrijedilo da kupujem putem interneta) postao je mala životna odluka u kojoj glasam o svemu prije navedenom. Uvijek i iznova. A da bih ostala na dobrom putu, i u ostatku druge godine izazova, i dalje si pomažem s idućim principima i trikovima:

1. Nema nasumičnih, nepromišljenih šopinga. U šoping se odlazi ciljano, sa svrhom i vrlo jasno definiranom metom i budžetom, dakle ako nešto doista nemam ili mi je prijeko potrebno. Također, nema izazivanja vraga na internetu, odlaskom na internet stranice za šoping odjeće.

2. Prilikom odabira odjevnog artikla (ili u slučaju da mi nešto zapne za oko i pomislim kako bih to voljela kupiti) postavljam iduća pitanja: treba li mi to doista, imam li već nešto slično kod kuće, koliko mi je doista stalo do tog predmeta, hoće li me dugoročno veseliti, hoću li ga koristiti cijelo vrijeme ili često (ili se radi o jednokratnom porivu), vrijedi li taj komad mog novca, odnosno vremena i rada.

3. Ako se neki komad odjeće potrga, prvo ga pokušavam popraviti. Ili, ako je moguće prekrojiti. Isto vrijedi i za komade odjeće koje iz nekog razloga ne nosim (primjerice, može li se stara, prekratka haljina pretvoriti u majicu).

4. Opcije second handa ili razmjena s prijateljicama (svako malo pitam svoje prijateljice žele li možda preuzeti neki od komada koje ja više ne nosim, a one rade to isto).

5. Ako već kupujem, neka to bude kvalitetniji komad, s idejom da duže traje (umjesto jeftinije opcije koja će se prije raspasti).

6. Trudim se ne podlijegati modnim trendovima i pokušavam se držati svevremenskih, jednostavnih komada za koji su šanse da izađu iz mode gotovo pa nikakve te neutralnih boja koje se mogu kombinirati s većinom ostalih stvari u ormaru.

7. Pokušavam paziti na odjeću i osvijestiti koliko je se često pere, kako je se suši i pohranjuje. Je li baš potrebno baciti u pranje majicu koja je nošena svega sat vremena, u uvjetima u kojima nije bilo znojenja? Nadalje, pazim da odjeću ne sušim na direktnom suncu (kako ne bi izblijedila) i kako je vješam da se ne bi razvukla (recimo, u slučaju pulovera).

8. Postoji odlično pravilo da u ormar ne smije "ući ništa novo ako nešto ne izađe van", što mi se pokazalo kao dobra metoda kontroliranja količine stvari.

9. Organizacija ormara može neizmjerno puno pomoći. Ako svaka stvar ima svoje mjesto te je on pregledan, točno znate koliko čega imate te će se povećati šanse da stvari i nosite. Red i preglednost mogu uvelike olakšati i slaganje odjevnih kombinacija i doprinijeti kreativnosti (postoji šansa da će vam u oko upasti neki super komad koji bi inače potpuno smetnuli s uma).

10. Povremeno "dubinsko posjećivanje" ormara i inventura. Neke su se stvari možda vratile ponovno u modu, neke možda stoje jer ih samo treba "pofriškati" (primjerice, obojati izblijedjele crne traperice) ili vam možda (zbog gubitka ili dobitka kilograma) paše neki prije premali ili preveliki komad robe koji vam je baš bio lijep te vam ga je bilo žao baciti.

11. Odjeću bacam tek u krajnjem slučaju kada nema nikakve druge opcije, i to na reciklažno dvorište. Prije te krajnje varijante, postoji nekoliko drugih - možda se može prekrojiti, pokloniti, prodati ili donirati ili, ako sastav materijala to dopušta, pretvoriti u krpu za čišćenje.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
12. ožujak 2021 19:41