Kako su mi vratili osmijeh: Pala sam s bicikla, udarila glavom o pod i razbila sve trajne zube...

Po tko zna koji put Ema je sjela na svoj bicikl i s bratićem i sestričnom krenula u vožnju po mjestu Mateše, u kojem živi. Vozi od treće godine i uvijek je bila mali virtuoz na dva kotača. Valjalo je iskoristiti svaki trenutak jer bila je srijeda, a ona je izbrojala točno četiri dana do početka školske godine i polaska u treći razred, ali i do devetog rođendana. Planovi za proslavu bili su veliki. Nije joj na kraj pameti bilo da će svjećice na torti ovaj put puhati u bolnici i da će joj, umjesto prijatelja iz razreda, rođendan čestitati tete i stričeki u bijelim kutama.

- Vozila sam se kao i uvijek, istim stazama. Nema tamo auta, krenula sam niz nizbrdicu, dalje ne znam. Htjela bih vam reći što se dogodilo, ali ne sjećam se. Koliko god pokušavam, ne mogu se sjetiti - p...