U Zagori, na izvoru rijeke Čikole... Ma, za Čavoglave jednostavno niste mogli ne čuti!
Selo u Petrovu polju koje administrativno pripada općini Ružić opjevao je njegov najpoznatiji izdanak (barem u novijoj povijesti), Marko Perković Thompson, a upravo zahvaljujući tom bivšem ratniku i estradnom karizmatiku u rečeno se selo - koje formalno broji manje od dvjesto stanovnika - svake godine o Danu pobjede i Domovinske zahvalnosti (poznatijem kao proslava "Oluje") slijevalo više od sto tisuća ljudi, piše Slobodna Dalmacija.
To bi, plastičnije, značilo da je pola Splita dolazilo u pustopoljinu uokolo crkve Hrvatskih mučenika, čiju je izgradnju kao "mjesto molitve za Domovinu" također inicirao rečeni Thompson, baš kao i izgradnju ceste, igrališta...
Osnovna škola - zatvorena
Od Perkovića, naime, još nekako u Čavoglavama i možete pobjeći - novinari Slobodne susreli su nekoliko drugih prezimena tijekom ove reportaže - ali od Thompsona nikako. Kad nije "Oluja" i općenarodni pohod u Čavoglave koje jedva dišu od prekobrojne čeljadi (i njihovih automobila), o tom događaju svjedoči jedino tenk kao eksponat koji podsjeća na minuli Domovinski rat i herojstvo tamošnjeg stanovništva. Ostatak sela dijeli se na "Thompsonovu staru kuću" i "onu koju će tek graditi"...
No što znači toponim/ojkonim "Čavoglave"? Čini se, objašnjenja - barem onog službenog i znanstvenog - jednostavno nema. Znaju li mještani? Upomoć!
- Ko će to znat? Ja ne znan - odmah priznaje Marija Mravak (66), žena koja "s čovikom" - "njizi dvoje sami" - živi u kućici uz cestu. "Šišan odr'nu, iznila robet'nu, uvik puno rađe" - veli ona smijući se.
Mariju su novinari Slobodne našli kako čiste kušine iznosi na provjetravanje, slaže na prozor. Kao u nekom starom filmu ili uspomeni iz prohujalog vremena, grabi potom vodu iz bunara; pitka je. Dobro, potonju je radnju učinila na našu zamolbu (za potrebe fotografije), naravno da je danas i u najzabitijim selima Zagore voda iz špine potekla i struja stigla.
Pa ipak, sela unatoč civilizaciji umiru; preko puta Marijine kuće je osnovna škola, zatvorena, bez i jednog učenika.
- Kad su moja dica bila mala - a iman ih četvero - bile su tu, u školi, dvi smjene. Sad niti diteta. Zatvorila se ima dvi godine, nema dice, samo starčad i nešto neoženjenih. Da nije Marka (Perkovića Thompsona, nap.a.), na ovo bi selo i Bog zaboravija - sjetno i zahvalno veli Marija.
- On je jako dobar čovik. Jako dobar. Ništa se nije posilio, uvik je osta mali Marko. I žena mu je jako dobra, Sandra. Ćaća mu je umra, mater je bolesna, ali je zbrinijo. Često dođe Marko ovde s dicom, ima ih petero. Tu mu je stara kuća - pokazuje rukom - a ovamo će gradit novu, dosta je njiva kupijo. Puno je u Čavoglavan bilo branitelja, dašta je - podsjeća Marija Mravak.
Radila je u drniškom "Udarniku", najviše na poslovima čišćenja, do rata, a u penziju je otišla 2007. zbog ozljede. Tijekom Domovinskog rata bila je, zbog okolnosti što su Čavoglave bile na samoj crti obrane, osuđena s djecom na tužnu prognaničku sudbinu. Boravila je pet godina u hotelu "Lav", a tih je godina i radila u Splitu, u plasteniku na Smokoviku kod privatnika "na crno". Plaća je bila lijepa, ali doprinosi - nula kuna.
A tek Crivac?!
- Poslin san još pet godina putovala iz Čavoglava u Split radit. Bila san mlada, nisan mislila o penziji kad nas je potralo od kuće, a dica mala, potriba od dinara. I tako san došla na kraju samo do sedamnajst godina staža i iljadu kuna penzije - pomirljivo će Marija.
Na sreću, djecu je podigla, četiri kćeri ima; žive u Zadru, Splitu i Podstrani. Jedna radi u "Tommyja", jedna je pri vojsci, dvije se bave poljoprivredom. Nije dobila sina, ali zato među unučadi prevladavaju muškići: ima ih, Bogu hvala, jedanaest!
Marijin "čovik" zove se Ante; njega novinari Slobodne zatječu oko kokošiju, imaju ih čak dvadesetak, uz dva pivca. Ne fali ni jaja, ni dobre piletine.
- Kokoši trče okolo, njizi pustimo da same nađu crva, zrno. Ako jedna drugu poćokaju, znači da vali vitamina - upućuju Marija i Ante Mravak.
Imaju i mačaka, ah, čini se bezbroj. U skladnom su suživotu s peradi, milina ih je gledati, kao da su iz dječje slikovnice. Mravke su pitali za imena mačaka.
- Ko će in dat imena, puno ih je! Kad ne tučeš male, raskote se! A meni ih je uvik žaj bacat, ubijat životinje. Neka ji - Marija će.
Anti je postavljeno pitanje znade li po čemu su Čavoglave dobile ime.
- Po čavlin! - smije se on.
- Ko će ga znat. Isto je i za Crivac - možda su nekome tamo criva, božeprosti ispala, a u Kljacin biće živilo neko kljasto čeljade, pa zato. Po rudači Kljaci, kažete?! Nisam zna. Slabo nami ovde "Slobodna" dolazi - kao da se opravdava Ante Mravak.
Nema "Slobodne", ali zato se barem riječ Božja redovito čuje; svake se nedjelje održava misa u crkvi Hrvatskih mučenika, fra Ivan Lučić je drži, kao i u Svetog Ilije u susjednim Kljacima. Ipak, Čavoglavama se unatoč svjetlu Božje milosti i izvjesnoj popularnosti ipak crno demografski piše.
- Ovde je ostalo sve ili staro, ili nesritno. Eto ti ga - zaključuje Ante.
Novinari Slobodne Dalmacije načuli su da se u Čavoglavama počelo - ako ništa drugo - barem misliti na turizam, i to ne samo jedan dan u godini, petog kolovoza kad sve "gori" od ljudi, pjesme, barjaka i janjaca, nego više mjeseci. Grade se, naime, bazeni, uređuju kuće za odmor. Hm, tko zna kako li će selo izgledati za pedeset godina? Možda su ovo zadnje godine Čavoglava kakve nekad bijahu, ma po čemu da se nazvahu...
