Strah je uvijek plodno tlo za širenje dezinformacija. A koronavirus je sve nas na neki način zarazio – strahom. Strahom da ćemo mi ili naši najmiliji oboljeti, možda završiti na respiratoru, a možda i umrijeti, strahom da ćemo ostati bez posla, strahom da će ova kriza iz temelja promijeniti naš život i da se on dugo više neće moći vratiti u normalu. Sve su to vrlo opravdani strahovi i zato je opravdano da čeznemo za informacijama koje bi nas mogle umiriti – ili barem nam objasniti što se oko nas događa, piše Deutsche Welle.
Kada se ova kriza zahuktala, preko WhatsAppa sam i ja dobila – i to od jedne svoje kolegice – poruku koja, navodno, potječe iz Bolnice Stanford. U njoj su stajale upute kako napraviti test na koronu u kućnoj radinosti. Tvrdi se kako je ovaj test baziran na iskustvima tajvanskih stručnjaka i kako ga trebamo raditi svako jutro: duboko udahnuti i zadržati dah dulje od 10 sekundi. Ako nam to uspije bez kašljanja, piše u poruci, onda nismo zaraženi koronavirusom.
U istoj poruci je tako stajalo kako japanski liječnici koji imaju iskustva s liječenjem Covida-19 savjetuju „da pazimo da nam usta i grlo uvijek budu vlažni“. Nekoliko gutljaja vode svakih 15 minuta, sugerira se, može spriječiti da se zarazimo koronavirusom jer će tekućinom koju uzimamo virus biti „ispran“ i transportiran u želudac gdje će ga kiselina ubiti. Te upute su bile toliko smiješne da mi se činilo da je jasno kao dan da nemaju veze s istinom. A ipak su ih ljudi dijelili dalje.
Istina, poluistina ili neistina?
Na radiju sam kasnije čula da ova poruka kruži po cijeloj Njemačkoj uz upozorenje stručnjaka da se radi o fake newsu. Baš kao i kod audio-zapisa koji sam koji dan kasnije također i sama dobila od jedne druge osobe preko istog tog WhatsAppa i u kojemu jedna žena, prilično uvjerljivo, govori o svojoj prijateljici, liječnici u bečkoj Sveučilišnoj klinici, koja joj je rekla kako Ibuprofen ne bi trebalo uzimati u slučaju zaraze Covidom-19 jer su iskustva pokazala da on rapidno pogoršava stanje pacijenata. Sveučilišna klinika u Beču je odmah demantirala ovu priču i okarakterizirala je kao fake news, ali je francuski ministar zdravstva u isto vrijeme zatvitao nešto slično,a i Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) je isprva izdala slično upozorenje da bi ga nekoliko dana kasnije povukla. I sad ti budi pametan!
Kad sam ja prvi put dobila audio-poruku s ovim upozorenjem, odmah sam je izbrisala i svrstala u kategoriju fake newsa. Onda me Tweet francuskog ministra, a još više prvo priopćenje WHO-a, pokolebalo. I kako nemam paracetamola u kući, otišla sam u ljekarnu kupiti jedno pakovanje – za svaki slučaj. Apotekarka mi je također rekla da je „trenutno bolje uzimati Paracetamol nego Ibuprofen kod simptoma sličnima onima tipičnima za Covid-19". Je li, dakle, priča o Ibuprofenu ono što se može svrstati u kategoriju „poluistina"? I je li „poluistina" zapravo uvijek neistina?
-->
Štite li maske od korone ili ne
Vjerujem da se s ovakvim dilemama i pitanjima susrećemo svi mi ovih posljednjih tjedana. I tu one ne prestaju. Ja sa svojim kolegama, prijateljima, stručnjacima na različitim područjima, stalno raspravljam o tome: koliko možemo vjerovati onome što nam političari govore? Koliko možemo vjerovati znanstvenicima?
Do prije nekoliko dana su nam u Njemačkoj govorili da nas maske ne štite od korone. U azijskim zemljama pogođenima koronom građani, međutim, puno više nose maske nego ovdje – ja mogu govoriti samo o Bonnu – u druge njemačke gradove trenutno, s dobrim razlogom, ne putujem. Sada se ta retorika mijenja. Maske, kažu i ovdje, ipak pomažu u zaštiti od koronavirusa, piše Deutsche Welle.
U Austriji od idućeg ponedjeljka svi kupci u supermarketima moraju imati maske. Imaju li austrijski političari – i austrijski znanstvenici – neka drugačija saznanja o koroni, saznanja koja njemački političari i njemački znanstvenici nemaju? I ako je tako, zašto je tako – i jedna i druga zemlja su članice Europske unije, susjede, surađuju dobro na svim planovima? Nije li logično da nam se nameće pitanje: jesu li nam u Njemačkoj govorili da nas maske ne štite zato što ih u Njemačkoj nema dovoljno?
Nepouzdane brojke
Stalno do nas dopiru različite brojke o broju zaraženih i broju umrlih u istoj zemlji. Kako je to moguće? Stručnjaci objašnjavaju da to ima veze s izvorima i brzinom obrade podataka. Ugledno Sveučilište John Hopkins izrađuje svoje statistike skupljajući i obrađujući podatke i puno brže nego, recimo, njemački Institut Roberta Kocha koji – kada izrađuje tabele i grafike za Njemačku – čeka službene izvještaje saveznih pokrajina. Shodno tome i mediji objavljuju različite informacije – ovisno koje statistike koriste.
U intervjuu koji je dao Spiegelu ugledni njemački stručnjak za medicinsku statistiku profesor na Medicinskom fakultetu u Freiburgu Gerd Antes govori kako su brojke o zarazi koronavirusom „potpuno nepouzdane“. To objašnjava činjenicom da one ovise uvijek o tome tko se i kako testira. Što se više testira, kaže, detektira se i više zaraženih. Ali to nam još uvijek ne daje informaciju koliki se postotak stanovništva zarazio. Odgovor na to pitanje bi nam, argumentira, dalo redovito, možda čak tjedno, testiranje reprezentativnog uzorka stanovništva na koronavirus – dakle, svih, a ne samo onih sa simptomima ili onih koji su bili u „kriznim" regijama. Rezultati takvog testiranja bi bili dobra znanstvena podloga za donošenje političkih odluka. Ali to je, zaključuje, skupo i zahtijeva velike ljudske resurse pa je trenutno potpuno nerealistično.
Kako donositi odluke bez pouzdanih statistika?
Slično nepouzdane su i statistike o mrtvima, kaže Gerd Antes. „Trenutno se svaki mrtvi koji se dovodi u vezu s koronavirusom registrira kao žrtva korone". Ali istina je, ukazuje, puno kompleksnija jer bi mnogi od njih bili umrli, nešto kasnije, i bez korone. Daje tako jedan konkretan primjer osobe koja ima teško srčano oboljenje. Ako se ona zarazi koronavirusom i umre, je li uzrok smrti bilo bolesno srce ili virus?
Kako na temelju nepouzdanih brojki donositi utemeljene odluke, učinkovite strategije? Tko može preuzeti odgovornost za njih? Političari moraju. I ne bih htjela biti u njihovoj koži. Jer svaka odluka može biti kriva. Političari nisu bogovi. A nisu to ni virolozi u koje se ovih dana gleda kao u bogove. U njemačkog virologa Christiana Drostena iz berlinske bolnice Charité kao u najvećega. On se smatra neprikosnovenim stručnjakom, savjetuje njemačku vladu i stalno ga pozivaju u televizijske emisije na temu korone. Ali ni Drosten nije bog. A od njega se to očekuje. Nakon što je dobio jedno pismo ispunjeno mržnjom u kojemu ga optužuju za smrt hesenskog ministra financija Thomasa Schäfera najavio je da će se potpuno povući iz medija. „Meni sve ovo ne treba", rekao je.
Jedan drugi ugledni znanstvenik iz think tanka 2b AHEAD odlučio se za šutnju. Sven Gabor Jansky, istraživač čiji je zadatak na znanstvenoj osnovi izrađivati realistične scenarije za budućnost je, kaže, odbio sve pozive za sudjelovanje u tv-emisijama, jer odgovore na pitanja koja bi mu postavili nema.
Ali je li šutnja alternativa? Bismo li bili zadovoljniji, mirniji kada bi ljudi umirali, a mi na naša pitanja kao odgovor dobili – šutnju? Možda je ipak bolje rješenje da prihvatimo da nam jednu, jedinu i apsolutnu istinu nitko ne može reći jer je jednostavno – nitko ne zna. I da se pomirimo s time da ćemo morati u ovoj krizi s puno strpljenja stvarati „istinitu" sliku koju ćemo sami sastaviti od stotina, tisuća malih kockica.