PRIČA KOLEKCIONARA

Koliko satova ima? ‘Čujte, četiri unuke su počele brojati. Nakon 700 im se više nije dalo...‘

Vladimir Balažinec je kupovao stare i neispravne satove i po njima prčkao sve dok ih ne bi osposobio da pokazuju točno vrijeme

Mene je šarmirao zvuk Westminsterske katedrale. Gazdu dostojanstveni duboki tonovi jedne "bidermajerice". Fotograf je vizualni tip, pa mu je svejedno. I da nas je tisuću ovdje, svatko bi mogao izabrati svoj, različiti ton otkucaja sata od drugih. U podravskom domu Vladimira Balažinca više je od tisuću ura. Njegova je zbirka u Hrvatskoj jedinstvena, a sigurno i na širem zemljopisnom području. Intrigantna je ideja da ih sve navije i pusti da otkucaju podne. Nama i njemu. Supruzi Đurđici nije, a ona je gazdarica pa dalje ne izazivamo. Ionako, bio bi to dugotrajan trud za desetak sekundi kakofonije. Iako, sve se ure s vremena na vrijeme moraju navijati, kao i svi mehanizmi, da ih se održava "na životu". Točan broj ura u svojoj kolekciji Vladimir ne zna, ali uzmanjka li koja odmah bi uočio.

- Pa i ona najmanja - ozbiljan je.

Uvijek vedar Vladimir Balažinec, ozbiljan postaje tek na pomisao da netko, ne daj Bože, oskvrnavi njegovu kolekciju. Ne čini se tako davno, iako je otad prošlo 30 godina, kad je Vladimir otkrio svoju novu strast. Počeo je kupovati stare i neispravne ure pa satima strpljivo prčkao po njima dok ih ne bi osposobio da iznova pokazuju točno vrijeme. Uskoro je obiteljska kuća ne male kvadrature, postala za njih premala. Pa je Vladimir satovima okupirao dva spremišta, garažu, podij koji je, čini se, bio namijenjen za terasu. Kad je priskrbio svojim miljenicima nove kvadrate, supruga je iskoristila priliku pa u njih deportirala i većinu kućne kolekcije satova. Ako je Vladimiru i bilo žao, a zna ona da jest, nije se bunio. Gdje su, da su, neka ih - samo da su mu blizu. Smije se.

- Strast je to. Zašto baš vure? I na poslu sam radio s mehanizmima gdje se nekaj vrti, kotrlja. Na postrojenjima naftnih polja doma i po svijetu. Pa su me mehanika i tehnika povukli k vurama. Ne znam, to je ono, tik-tak, mašinerija, ide. Zakaj ide? Kaj to pogoni? Pa sam počeo čitati, ali baš nema literature. I urarstvo izumire. Imate li mehaničku uru, teško se nalazi majstor koji će je popraviti - ozbiljan je.

image
Zeljko Hajdinjak/Cropix

Ipak, reći će:

- Pa ne vrti se meni svijet samo oko vura. Imam vrt, voćke, klijet. Odlazim gljivariti - ne znamo uvjerava li nas ili sebe da i mimo ura ima života.

Svoju gospođu ni ne pokušava, pa skreće pogled.

Popravlja i restaurira sve, izuzev - ručnih satova.

- Za to treba biti kvalificiran, a ja nikad nisam učio za urara. Bio šegrt. Mehanizmi su sitniji i kompliciraniji. Vekerice i velike su druga stvar - smije se. U kući u Poljancu pored Ludbrega, Centra svijeta, ipak ima jedan sat na baterije. - Pa moram ga imati da znam koliko je sati - kaže čovjek s tisuću satova u kolekciji. Trebalo bi ih navijati. Rastavljati, popravljati i prčkati satima mu se da, navijati satove mu se ne da. Ipak priznaje. - Ne volim satove na baterije. Mehanički imaju dušu. Trebaju čovjeka koji će ih naviti da bi radili - sanjarski će.

On satove nije brojio, ali jednom su ih pobrojile unuke.

Četiri ih je. S brojenjem su stale na 700. One u klijeti na Varaždin Bregu nisu pribrojile. Cure već znaju što će od djeda dobiti za svatove. Svakoj je obećao uru po izboru. Što god izabrale, neće pogriješiti. Jedino će izbor sam, biti težak. Velika je to čast i ljubav. Jer Vladimir svoje ure ne daje lako. Nema tog novca za koji bi ih prodao. Dosad su ih dobili sin i kćer, neki članovi obitelji. Impresivna je to kolekcija. Na zidovima su u nekoliko redova francuske ure sa zlatnim odljevom, ure na batove, od keramike, velike zidne ure iz svih desetljeća prošloga stoljeća, engleske, bidermajer, secesijske s brušenim staklom… Najstarija je iz 1830. godine. Djelo je njemačkog majstora Gustava Beckera iz Freiburga. Becker je bio najpoznatiji europski urar od 1847. do 1927. godine.

- Najljepše su mi te, staronjemačkog, Alt Deutsch stila - sretan je. Kupovati stare satove, pa makar i ne radili, nije jeftino, ali nije ni skupo poput nekih drugih antikvarskih aduta. Najvrednija ura u Vladimirovoj kolekciji stoji više od 1000 eura. Koliko ju je on platio, nećka se reći. Pa ga ne nagovaramo. Nije strah od lopova, već mu se ne da, po tisućiti put, otrpjeti prijekoran pogled, inače blage Đurđice. - Koliko je samo puta rekao da ništa nije kupio, a potom vidim neki novi sat - kaže ona.

Smuljate li zaista nekad gospođu koliko ste platili neki sat? - pitamo.

- Nego kaj - smije se. Toliko dugo već živi s vurama da i Đurđičin mozak, vjeruje nesvjesno, reagira na svaku promjenu vezanu uz njih. Obilazak buvljaka omiljeni je Vladimirov gušt. Satove je pronalazio za posjeta Hreliću zorom, varaždinskoj Staroj krami, u Nizozemskoj, Mađarskoj, na Sajmu antikviteta u Grazu.

- Danas je ponuda slabija. Prodavači ih odnesu antikvarima, koji ih malo ušminkaju i ulašte da se jače sjaje pa ih u dućanu papreno cijene - krivo mu je. Zato što misli da neke od najljepših primjeraka imaju oni koji ih nisu - zaslužili imati. Tako Vladimir Balažinec gleda na ure. Kao na vrijednost koju treba zavrijediti. Kako? Da im se posveti s ljubavlju. Nekad je ura, govorili su mu stari, koštala kravu. Imati sat bio je statusni simbol. Rijetki su ga mogli sebi priuštiti. Bile su u domovima zemljoposjednika, doktora, fiškala... Satove kupuje u lošem stanju. Čisti ih od hrđe, podmazuje. Najviše je posla, upućuje nas, s drvenim konstrukcijama, koje restaurira.

image
Zeljko Hajdinjak/Cropix

- Izrađuju se od smrekovine, pa se poslije presvuku furnirom od trešnje ili hrasta. Uništim crve i popravim mašinu - ponosan je na svoje znanje. Sve to radi noću kad ima mir. Valja imati strogu koncentraciju. Vlagu i crve ne voli, najveći su neprijatelji njegovih satova. U Vladimirovom i Đurđičinom domu, savršeni je red. Na prvu se ni po čemu ne da naslutiti da tu živi pasionirani sakupljač satova. U hodniku su "samo" tri, prekrasna teška stolna sata na komodi. U dnevnom bi se boravku možda tek usput začudili - na tri police, jednoj ispod druge, tri sata. Naizgled jednaka, ali različita. Laičko će oko vidjeti tek staklenu kupolu i zlatne obrube.

- Iste??? Pa nisu iste! Vidite li da svaka ima drugačije oznake i ukrase? - sumnja Vladimir Balažinec vidimo li uopće dobro. U kući je Đurđica napravila reda. Kad nije mogla skrenuti pogled u niti jedan kut, a da joj nekoliko ura nije u vidokrugu, uslijedila je naredba. "Vure van". Sama je odabrala koje će ostati u kući.

Tri su prostorije u dvorišnom dijelu imanja pretvorene u dom Vladimirovim urama. Jedna od njih s posebnom je pažnjom uređena, tako bismo zamislili izložbeni prostor u muzeju. Elegantne vure drvenih kućišta ovješene po zidovima, teško se odlučiti koja je od koje ljepša. Moćnija. Ima kičastijih i onih po "manje je više" principu. Između njih je veliki, raskošni "kristalni" luster.

Sve zajedno otkačena je, a impresivna prostorija.

- Satovi su nekad išli na batove, pogonio ih je uteg. Kako se pokreću? Cajgeri se podese na točno vrijeme, što pokrene klatno, a utezi pogone. Jedan uteg je za hod, odnosno za vrijeme i minute, a drugi aktivira zvonjavu jer čekići lupaju. Ton stvaraju posebne žice koje titraju - govori i demonstrira svoje riječi. Prostorom se razliježu različite melodije. Dublji i "svjetliji" tonovi. Neki veličanstveni, drugi zastrašujući. Kolekciju dosad nije procjenjivao. Za njega je ionako neprocjenjiva. Lopova se ne boji. U dvorištu su tri psa i dvije mačke.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. listopad 2021 03:08