SVE ZA PRIJATELJA

Krunoslavu je na ruku pala preša teška 350 tona. Andrej mu je napravio najbolju protezu

Mehaničkom rukom Kruno će morati otvoriti staklenku, izvaditi šibicu iz kutije i zapaliti svijeću i zavrnuti žarulju
Krunoslav Mihić i njegova mehanička ruka
 Ronald Gorsic/Cropix

Nema zafrkancije, pripreme u Novoj Gradiški, u obiteljskoj kući Krunoslava Mihića, u punom su jeku. On i Andrej Đukić spremaju se za posve netipično natjecanje. Zabijaju se čavlići, okreću plastične čaše, zavrću žarulje, otvaraju konzerve, vežu vezice na tenisicama. Ako pobijede, Hrvatska će imati najbolju ruku na svijetu. Mehaničku ruku. Mehaničku ruku za invalide.

Osim "prestiža", za dizajnera te mehaničke ruke 28-godišnjeg Andreja Đukića pobjeda bi značila da posljednje četiri godine, koje je proveo zatvoren u maloj sobici s 3D printerom i hrpom nacrta, nisu bile uzalud. A 32-godišnjeg Krunoslava Mihića napunila bi novim životnim nabojem nakon što je u kobnoj tvorničkoj nesreći prije pet godina izgubio desnu ruku.

Jedan Dubrovčanin, a drugi Novogradiščanin, oni su MakerHand i spremaju se za ovogodišnji Cybathlon u Zürichu, međunarodno sportsko natjecanje za osobe s invaliditetom u kojem se koristi najmodernija prostetička oprema. Đukić je idejni tvorac proteze, a Mihić natjecatelj koji će koristiti njegovu ruku.

image
Krunoslav Mihić, Andrej Đukić i Filip Pavić
Ronald Goršić/Cropix

Prvi su Hrvati u povijesti tog natjecanja, a svoje će snage u studenome odmjeriti sa 12 natjecatelja iz Njemačke, Švedske, Rusije, Velike Britanije. Ali nije to natjecanje za "padobrance". Natjecat će se oni s najvećim svjetskim tvrtkama za protetiku, kao što su Ottobock, Ossur, Touch Bionics i njihovim natjecateljima, takozvanim pilotima, koji će tamo upravljati opremom u vrijednosti 120.000 dolara.

Bit će to sraz Davida i Golijata, potvrđuju momci. Ne samo zato što se tamo neki zanesenjaci iz Hrvatske planiraju suprotstaviti multimilijunskim kompanijama, nego zato što će ih, uvjereni su, i pobijediti. Ne skupom opremom, nego inovacijom. Mehaničkom 3D printanom rukom koju je dizajnirao Đukić, a kojom upravlja Mihić. Kad se sve stavi na hrpu, što je za tu mehaničku ruku potrebno, plastika, gumice, silikon, remenica od kočnica bicikla - ne stoji ona više od 30 dolara. Dvojac, čini se, ide praćkom protiv strojnice. Ali praćka je rušila gorostase.

- Vjerujem da bi ovo mogla biti najfunkcionalnija 3D printana proteza na svijetu. Mislim, vidjet ćemo sljedeći mjesec, ali optimistični smo kad vidimo kako su neke od najskupljih protetičkih ruku na svijetu izvodile zadatke prošlih godina - govori Andrej Đukić samouvjereno.

A nisu se baš iskazale. Problem je u tome, kaže mladi dizajner, to što je sa skupim robotskim rukama teško upravljati. Nedostaju im finese. One funkcioniraju tako da elektrode unutar robotske ruke, spojene na mišiće bataljka, prenose informacije do šake i prstiju kako se ti mišići opuštaju ili stišću. Međutim, često je to prilično nezgrapno. Informacije se izgube na putu, a korisnici se zbune u svim tim protokolima. Njegova ruka, s druge strane, ima vrlo jednostavan dizajn i funkciju. Napravljena je od biorazgradive plastike iz 3D printera.

image
3D ruka
Ronald Goršić/Cropix

Prilikom korištenja natakne se na amputirani ud, a sajla kojom se upravlja ide preko leđa i veže se oko drugog ramena. Jednostavno, kad si opušten, šaka je zatvorena, a kada napneš leđa, onda se otvara. Kao kočnice bicikla. Oponaša time prirodne impulse tijela kad se opušta i stišće šaka. Inače, prvi dizajn za tu mehaničku ruku Andrej Đukić je napravio u okviru magistarskog rada u Nizozemskoj. Tamo je nastavio školovanje, u sveučilišnom gradiću Delft, gdje živi posljednje četiri godine. Preselio se iz Zagreba nakon što je završio Grafički fakultet, smjer industrijskog dizajna. Zašto? Nije htio raditi ono što mu se nudilo.

- U Hrvatskoj se industrijski dizajneri uglavnom bave dizajnom namještaja. Što će drugo... Uglavnom, dosadilo mi je dizajnirati stolce, htio sam probati nešto drukčije - prepričava.

U svijet mehaničkih proteza upao je naprasno, kao što to biva u životu, nakon jedne sportske ozljede koja mu je nepovratno uništila hrskavicu gležnja. Ozbiljna je to stvar za koju još ne postoji uspješna operacija, kaže. I šest godina nakon ozljede bol ga tjera da šepa, a stopalo ne može ispružiti do kraja. Gradom se sada uglavnom kreće na skateboardu. Rečeno mu je da se više ne bi smio baviti sportom. To ga je mučilo, razmišljao je čak i o amputaciji, kaže.

- Ozljeda koja se meni dogodila iznimno je rijetka. Istraživanjem svega toga naletio sam na cijeli svijet protetike i počeo to proučavati. To je kompleksno područje koje spaja dizajn, fiziku, biologiju. Međutim, ono što me najviše šokiralo bile su cijene tih proteza. Od 50 do 100 tisuća dolara za jedan prostetički ud. To mi je bilo nepojmljivo - priča.

image
Krunoslav Pavić
Ronald Goršić/Cropix

Odlučio se stoga posveti razvoju cjenovno prihvatljive, ali funkcionalne proteze za invalide. Odluka je pala na mehaničku ruku. Budući da gotovo ništa nije znao o dizajnu medicinskih pomagala, pronašao je fakultet u Delftu u Nizozemskoj, jedan od najboljih europskih studija za prostetički dizajn, i jednostavno otišao. Odlazak mu, kaže, nije pao teško. Oduvijek je bio pomalo introvertiran, svojeglav. Ugoda i udobnost mu ne leži. Gore je, kaže, godinama radio isključivo na svojoj mehaničkoj ruci. Nije imao društveni život, prijatelje, izlaske, a bome ni prihode. Imao je jednu curu, ali stvari nisu uspjele. Postalo mu je preudobno.

- Uvijek imate onog jednog u ekipi za kojeg se priča da ništa ne radi po cijele dane, roditelji ga još financiraju, a zanosi se nekim ludim idejama. E, to sam ja. Prestao sam izvan uskog kruga ljudi govoriti o tome što radim jer su reakcije uglavnom 'daj se uozbilji' - kaže Đukić, dodajući ipak da ima maksimalnu podršku roditelja.

Cilj mu je, nakon što završe natjecanje, svoj dizajn ponuditi kao "open source". Odnosno, staviti ga besplatno na raspolaganje svim zainteresiranim 3D printerašima.

- Već sada postoje zajednice koje se bave takvom proizvodnjom proteza za stotinjak dolara, ali sudeći prema komentarima korisnika, imaju prilično loš proizvod. Moja je ideja nakon pobjede na natjecanju objaviti modele i upute kako složiti ruku online i okupiti zajednicu 3D makera diljem svijeta koji će to besplatno raditi za ljude s invaliditetom - govori. Za slaganje jedne mehaničke ruke potrebno je, procjenjuje, oko pet sati.

image
Krunoslav Pavić
Ronald Goršić/Cropix

Međutim, pobijediti na Cybathlonu neće biti lako. Natjecanje je to u stilu olimpijade sastavljeno od poligona i zadataka koje natjecatelj s protezom mora proći. Sve skupa, desetak zadataka. Banalnih, na prvu, ali iznimno zahtjevnih za nekoga tko mora precizno upravljati mehaničkom rukom. Tako će Krunoslav, među ostalim, mehaničkom rukom morati otvoriti staklenku, izvaditi šibicu iz kutije i zapaliti svijeću, zavrnuti žarulju, zavezati vezice na tenisicama, sagraditi kulu od plastičnih čaša, zakopčati sako i duksericu, zabiti čavlić čekićem, narezati kruh i zakvačiti štipaljke. I sve to u osam minuta. Svaki se zadatak boduje, a što ih više izvrši, to ima više bodova. Onaj s najvećim brojem bodova, odnosno s najviše izvršenih zadataka, pobjeđuje. Mihiću sada, da bi sve zadatke izvršio, treba sedam minuta.

- Zezaš - kažemo.

- A što da vam kažem, volim se natjecati - kaže Krunoslav Mihić dok sjedimo u dnevnom boravku njegove kuće u Novoj Gradiški. Njegova supruga Nedeljka potvrdno kima glavom. Kaže da i kad igra računalne igre, ne izlazi iz sobe dok ne pobijedi. Takav je.

Inače, u potkrovlju njegove kuće rekonstruirali su oni poligon kakav je u Zürichu. Sve se godine dosad Cybathlon održavao na ciriškom stadionu, ali će se ove godine, zbog koronavirusa, prenositi online. To znači da će svi natjecatelji zadatke izvršavati u svojim državama, na poligonima sagrađenima u posebnim mjerama, uz prisutnost komisije i videoprijenos. Đukić napominje da je u Mihićevu potkrovlju sada prostor koji mu služi za trening, a cijeli poligon za natjecanje će složiti u posebnom prostoru na Heinzelovoj, koji im je ustupila domaća IT tvrtka Five. Imaju još pet tjedna priprema.

Prije nego što pogledamo prostor za trening Mihić nam, kao pravi domaćin, nudi malo rakije. Šljivovice. Kao, gdje je žurba. Pristajemo, naravno, da ne bismo ispali nepristojni. Natoči čašicu svima, sebe izostavlja.

image
Ronald Goršić/Cropix

- U treningu si, pa zato... - pitamo.

- Ma ne... nikad ne stajem na jednoj - govori kroz smijeh.

Nepokolebljivi šaljivdžija. Rijetki bi to podnijeli. Mihiću je, naime, na ruku pala preša od 350 tona prije pet godina u lokalnoj tvornici alata, gdje je radio. Nije bila njegova krivnja nego nesretan slučaj. Imao je 27 godina. Doktori su mu pokušavali spasiti ruku punih pet dana, ali uzalud. Ozljeda je bila prevelika.

- Bila je to nezamisliva bol. Neopisivo. Cijelo vrijeme sam razmišljao samo o djetetu, o svojoj kćeri -prepričava Mihić.

Ruku su na kraju amputirali, do ispod lakta. Ponekad je još osjeća, kaže. Ima takozvane fantomske bolove ili ga zasvrbi dlan. Kad treba pasti kiša osjeća kao da mu netko savija prste. Sve je to u glavi. Ali Mihić to gleda s pozitivne strane.

- Barem ne moram gledati vremensku prognozu, sve znam unaprijed. I kad će snijeg pasti, isto - kaže.

Nakon operacije morao je redovito odlaziti u Zagreb na rehabilitaciju. U Božidarevićevoj, u Kliničkom zavod za rehabilitaciju i ortopedska pomagala, dodijelili su mu prvu prostetičku ruku na koju se do danas nije navikao. To je jedna od onih robotskih ruku koja ima neku svoju volju. Samo promjena baterije u njoj stoji 200 eura, govori. No, upoznao je tamo i dvoje fizioterapeuta, Maju Tomašević i Vedrana Ružića koji su mu rekli da postoji jedan tip koji dizajnira i proizvodi mehaničke ruke. Zove se Andrej Đukić. Možda bi bilo dobro da se upoznaju. Bilo je to prije gotovo godinu dana.

- Nazvao sam ga i dogovorili smo sastanak u Zagrebu, na Glavnom kolodvoru. Sad, kako su mi oni rekli da se čovjek bavi proizvodnjom, očekivao sam ozbiljnoga gospodina, u odijelu, s Mercedesom. Još ja njemu na telefon sve onako 'vi' i 'gospodine', a onda se pojavio ovaj, u spitki, duge brade, na skejtu. Ja ne vjerujem... - prepričava Krunoslav Mihić grleći Andreja Đukića na kauču.

Šali se, naravno. Kad su sjeli na kavu i počeli razgovarati, shvatio je da "mali" ipak zna o čemu govori. Đukić je tada već imao neke prototipove, neki početni model ruke kakva je danas. On će reći da to nije ni blizu ovome što ima sad. Izvadio je mobitel i na licu mjesta skenirao Mihićev bataljak. Za mjesec dana donio mu je novu mehaničku ruku.

- Usavršavali smo mi to s vremenom kako bi ruka bila posve prilagođena meni. I mislim da smo uspjeli -govori Mihić.

Uspjeli su jer to nikad nije bila puka transakcija. Za Đukića, to je bio trenutak u kojem su se na neki način sabili svi njegovi višegodišnji napori i odricanja. Trenutak kad je mehanička ruka, njegova umotvorina, napokon pomogla nekome. A prisjeća se da je bilo situacija u posljednje četiri godine kad je htio odustati. Recimo, jednom prilikom, putujući vlakom za Rim, ukraden mu je ruksak s laptotom i dva diska na kojima je čuvao sve svoje nacrte i dizajne. Sve na čemu je godinama radio bilo je izgubljeno.

image
Andrej Đukić i Krunoslav Mihić
Ronald Goršić/Cropix

Mislio je tada, kaže, okej, možda je karma, možda mi sudbina stvarno nešto želi poručiti. Možda bih fakat trebao naći normalan posao od 9 do 5. Za kog vraga sve neprospavane noći ispred ekrana, crtanje i brisanje, brisanje i crtanje, noći i dani uz zujanje 3D printera, sva propuštena zadovoljstava, samovanje u unajmljenom stanu daleko od poznatog svijeta, životarenje uz koju kunu što pošalju starci, podcjenjivanje i sumnja.

Srećom, nije to učinio. Sve mu je i tako bilo u glavi. Na kraju se isplatilo. Bez obzira na ishod natjecanja, učinio je razliku. Krunoslav, s druge strane, kojem je u tom trenutku, kad je upoznao Andreja, bila na pameti samo jedna stvar - kako opet voziti automobil s mjenjačem - s Đukićem nije dobio samo rješenje, mehaničku ruku, nego i novi poticaj. Iako ima pravo biti ljutit i ogorčen na bezrazložnu nepravdu što ga je pogodila, otkrio je sada da postoji još nešto za što se isplati boriti, potruditi, oznojiti.

Vodi nas napokon stepenicama u potkrovlje gdje je u jednoj praznoj sobi napravio prostoriju za trening. Na nekoliko stolova su poredane staklenke, svijećnjak i šibice. Odmah do toga sklepana vješalica s trenirkom na patentni zatvarač i sako. Na drugom zidu je drveni improvizirani bankomat. Da, bankomat, to je isto jedan od zadataka, govori Krunoslav. Mora u njega staviti karticu, utipkati pin i izvući novac. A na sredini sobe je i lampa.

To je jedan od težih zadataka. Mihić priznaje da mu najviše problema zasad zadaje patentni zatvarač i zavrtanje žarulje u lampu. Pritom, mehaničkom rukom nježno uzima žarulju i spušta se u polučučanj. Polako okreće žarulju. Mora uloviti navoje. Zadatak je to o kojemu mnogi od nas neće ni razmišljati dok ga obavljaju. Ali to zahtijeva Mihićevu potpunu koncentraciju.

image
Svoje će snage dečki u studenome odmjeriti sa 12 natjecatelja iz Njemačke, Švedske, Rusije, Velike Britanije
Vladimir Gerdo/Tass/Profimed

- Imam malu tremu - kaže Krunoslav Mihić.

- Ajde, tako će ti biti i na natjecanju - govorimo bodreći ga.

Puno stvari može krenuti po zlu. Zbog prejakog stiska žarulja može prsnuti. Đukić nas ipak uvjerava da je to teško moguće jer ima silikonske vrške prstiju. To omogućava to dovoljno trenje da prejaki stisak nije potreban. Da bi zavrnuo žarulju do kraju, treba je svakim okretom otpuštati i ponovno je uzeti. I napokon - svjetlo. Mihić se ponosno uspravlja. Uspio je. Držimo fige da to ponovi i 13. studenoga.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
27. listopad 2020 00:59