Stvarno se ne sjećam kada sam posljednji put razgovarala s tako pozitivnom osobom kao što je Dino Peruško iz Labina. Nikako to nisam očekivala znajući da je on jedan od prvih oboljelih od zloglasnog koronavirusa u Istri, a time, dakako, i Hrvatskoj.
No, Dino tu bolest nije svrstao u tragediju svog života, niti je na nju katastrofično gledao. Dobrim duhom pobijedio je i tri tjedna boravka u pulskoj Općoj bolnici gdje nije smio vidjeti svoju obitelj, a pobijedio je i sljedećih osam dana izolacije nakon što je 29. ožujka negativan izašao iz bolnice.
Jer, kako nam kaže taj 36-godišnji Labinjanin, iako virusa nema u grlu i nosu, možda je ostao još negdje u organizmu pa je preporuka liječnika da nakon izlaska iz bolnice ostane u izolaciji još osam dana.
Dotad mora biti daleko od obitelji i najmilijih. A i kada ih bude mogao vidjeti, opet do 12. travnja neće se moći kretati kao što se prije kretao.
- To je preporuka liječnika i, naravno, toga se držim jer ne želim nikoga dovoditi ni u kakvu opasnost - kaže nam dobro raspoloženi labinski ugostiteljski radnik koji sve ovo što je proživio u posljednjih 15 dana doživljava kao neki drugi život.
- Nikad dosad nisam bio u bolnici. Naravno da ti nije ugodno ići tamo, pa čak i ako imaš ogrebotinu, a kamoli koronavirus. Srećom, ja sam prošao bez ogrebotina, kako se kaže, jer zbilja sve to vrijeme nisam imao ni temperaturu, niti sam kašljao. Prošao sam bez nekih većih posljedica - priznaje nam nekadašnji labinski rukometaš.
Izolacija je najgora
No, ono što mu je bilo najgore jest izolacija i činjenica da mora tako dugo biti u bolnici bez najmilijih.
- Ovo mi je prvi put da sam ikad toliko bio odvojen od svega. Najgore je bilo to što su dani prolazili jako sporo. Ne znaš kako više ubiti to vrijeme. Jednom sam čak išao spavati u 18 sati. U sobi su svi pukli od smijeha i pitali me kamo ću.
Jednostavno tamo izgubiš pojam o vremenu. Sada kad sam kod kuće, iako sam u izolaciji, ipak mi je puno lakše jer imam okućnicu i mogu izaći van te se nečime baviti da mi brže prođe vrijeme dok ne budem opet mogao živjeti s obitelji - priča nam Peruško.
Pitali smo ga kako je sve počelo i jesu li on i njegov kolega iz Labina, koji je prvi hospitaliziran u Puli zbog koronavirusa, kada su se zajedno vraćali s posla te subote 7. ožujka iz Italije bili svjesni što se događa i kakva je epidemija zadesila Italiju.
- Kolega i ja smo zajedno radili u Italiji u jednom hotelu, u mjestu Selva Val Gardena. Vlasnik je preko noći zatvorio hotel i praktički nismo dobili nikakvu informaciju da se nešto događa. Znali smo da se virus pojavio u Lombardiji, što je bilo od nas udaljeno oko 300 kilometara.
Moje je mišljenje, ali i mišljenje svih onih koji su tamo bili na radu, da su svi vlasnici objekata nešto znali, ali su o tome šutjeli kako bi se skijaška sezona produljila. Na neki način su se ponašali ‘kod nas se ne događa ništa, nastavimo sa sezonom’.
Zatvaranje hotela
Ali, nama nitko nije rekao da se hotel baš zbog toga zatvara. Rečeno je samo da se zatvaraju radi prevencije. Počeli su samo govoriti ‘korona je sve bliže, najbolje je da sve zatvorimo da si ne bismo napravili lošu reklamu’ - opisuje nam ovaj Labinjanin kojega na odlasku iz hotela prema Istri nitko nije izvijestio da je u hotelu već netko zaražen.
Bila mu je to četvrta zimska sezona koju je radio u tom istom hotelu gdje radi i ljeti.
- Uvijek je sve bilo super i uvijek sam se rado vraćao tamo raditi. I gazda je bio pošten i korektan. Dobro se zarađivalo. Ne znam ni sam reći što je ovo bilo. Čuo sam se poslije s njima i znam da je tamo od oko 3000 stanovnika, njih 1000 zaraženo.
Tamo je radilo još 10-15 radnika iz Hrvatske koji su na našem primjeru vidjeli kako sve može završiti pa su išli u karantenu čim su došli kući. Tada taj dio Italije nije bio označen kao rizična zona, niti je bilo slučajeva zaraze u Tirolu da se to znalo. I tako smo se mi zdravi i slobodno u subotu uputili kućama - priča on dalje.
Kako i dalje nikome ništa nije bilo sumnjivo, a nikakvih drugih informacija nisu imali, nitko im na granici nije rekao ni da moraju u samoizolaciju.
- Na granici nitko nije davao upute i svima je to bilo nepoznato. Došli smo u Labin i zaustavili se u tom kafiću kako bi moj kolega uzeo ključ od stana. Vidjeli smo dečke iz kvarta, popili piće i brzo otišli svatko svojoj kući - opisuje nam dalje Peruško kako je točno bilo te subote navečer kada su se vratili u Hrvatsku.
Poziv kolege
A onda je u subotu Peruška zvao njegov labinski kolega iz hotela i rekao mu da ima temperaturu. Obojica su počela povezivati stvari i stupili su u kontakt s labinskom epidemiologinjom Suzanom Mušković.
- Od prvoga dana pa sve do kraja bolesti ja nisam imao temperaturu. Ali, kako smo zajedno radili u istom hotelu i zajedno putovali, počeli smo povezivati stvari. Te smo nedjelje saznali da su zaraženi i kuhar iz Perua koji je radio u hotelu te naš gazda Talijan.
Jesu li oni to znali prije, ali se to nije smjelo znati, tko to zna. Kolega se išao testirati, a za njim i ja i obojica smo dobili pozitivan nalaz - sjeća se Peruško te nedjelje.
U ponedjeljak je bio hospitaliziran.
- Kolega i ja smo nastavili naše druženje i u bolnici i u cijeloj ovoj priči bili smo zajedno. Prvo smo bili samo nas dvojica, ali polako se odjel počeo puniti i drugim bolesnicima. Kada sam otišao, bilo nas je 50-ak na odjelu.
A o osoblju imam samo riječi hvale. Od čistačica koje su cijeli odjel držale čistim do medicinskih sestara i doktora. Svi su bili vrhunski. Nažalost, nikome nismo vidjeli lice i sada nikoga ne bih prepoznao na cesti, ali bih svakome od njih prepoznao glas - kaže o svojim bolničkim danima labinski ugostitelj.
Dani uz mobitel
Dane su provodili uz mobitel.
- To nam je bio jedini kontakt s vanjskim svijetom. Netko je čitao knjige, neki su počeli igrati društvene igre, kartali. Sve da nekako prođe vrijeme. Ja sam bio smješten baš na zaraznom odjelu koji je odvojen od ostalih bolničkih zgrada, ali ipak nismo smjeli van na zrak.
No, unutar zgrade je veliki hodnik koji nam je bio kao neki Lungo Mare - priča nam kroz smijeh. Dodaje i da ga je taj humor održao iznad površine.
- Naravno da sam se bojao, iako nisam imao nikakve simptome. To me tješilo na neki način i govorio sam si da će sve biti u redu. Čovjek se boji i kada slomi nogu pa zna da će mu zarasti, a kako se neće bojati bolesti za koju nema lijeka - kaže nam dalje.
Žalosti ga što su njegovu obitelj šikanirali nakon što je završio u bolnici i što su po Labinu kružile razne priče. Sada kad je vani, shvaća zašto su ljudi tako reagirali.
- To je veliki strah od nepoznatog. Supruga i dijete su teško proživljavali te dane, ali i svi meni bliski ljudi. No, svi su mi davali podršku, zvali me. Nažalost, u ovakvim slučajevima najviše propati obitelj - kaže nam čovjek koji prije toga nikad nije bio u bolnici, a posao i sport su ga uvijek držali u dinamici.
Hoće li se vratiti na rad u Italiju, pitali smo ga za kraj. Kaže da se malo prenaglio s izjavama da u Italiju više neće ni po traperice.
- To sam izjavio za lokalni list Glas Istre pa me sada svi zovu i kažu mi da će mi oni ići kupiti ako ja ne idem - smije se Peruško.
No, ozbiljno dodaje da će vidjeti kako će se sve razvijati u Italiji.
- Nisu ni Talijani htjeli da im se to dogodi. Svi mi migriramo prema Italiji zbog poznavanja jezika i ljudi. Ovaj posao mi je hranio obitelj godinama i ti su mi ljudi prirasli srcu. Svi smo imali jako dobar odnos i čudi me što se to tako dogodilo.
Ali, svima se to moglo dogoditi. Sada treba vidjeti kako se iz svega izvući. Talijani nekako vjeruju da bi mogli uhvatiti dio ljetne sezone pa ćemo vidjeti što onda napraviti - zaključuje Dino.