Siščanka Lada Grahovac (32) postala je dobrovoljna davateljica krvi čim je postala punoljetna, a kako je oduvijek željela dati i više, tako je prije pet godina donirala svoje matične stanice Istraninu Mariju Paliski (61). Ona je njemu spasila život, a budući da život nekad piše romane, on je njoj i obitelji lani pružio utočište nakon razornog petrinjskog potresa. Mariju je krajem 2014. dijagnosticirana akutna mijeloična leukemija i već je sljedeće godine bilo jasno da mu je jedini spas transplantacija koštane srži. Nitko od obitelji i prijatelja, nažalost, nije bio prikladan donor, ali zato mu je život na put donio Ladu.
- Oduvijek sam bila spremna darovati sve svoje. Imam i donorsku karticu organa. Divan je trenutak kad shvatiš da možeš pomoći jakom sitnom stvari koja je nekome puno. Kao da sam u sebi imala lijek - kaže nesebična mlada pravnica i majka 3-godišnjeg Olega.
U Zakladu "Ana Rukavina" upisala se 2013. godine. Tada je samo trebala izvaditi krv koju su pohranili do trenutka dok se nije pojavio prikladan pacijent. Matične stanice najčešće oboljelima daruju srodni donori jer je vjerojatnost da se pronađe odgovarajući nesrodni donor samo jedan posto. Lada kaže da je ona bila blagoslovljena i dobila je poziv.
- Zvali su me i rekli da misle da sam odgovarajući donor. Tad su me pitali dopuštam li da rade dalje dotipizaciju. I kasnije tijekom procesa liječnici su me često pitali jesam li i dalje sigurna da to želim. Žao mi je zbog tog pitanja jer sam kasnije čula da se neki ljudi jave u registar pa odustanu. To smatram neodgovornim, možda je baš taj koji je odustao mogao spasiti neko dijete... Baš zbog rijetkih situacija da je donor odgovarajući trebalo bi se što više ljudi odlučiti pomoći - smatra Lada.
Prilika za ozdravljenje
Matične stanice imaju sposobnost stvaranja različitih tkiva u ljudskom tijelu. U ljudskom organizmu postoje tri izvora tih stanica. To su koštana srž, periferna krv i krv iz pupkovine. Matične stanice se primjenjuju u svrhu liječenja hematoloških bolesti, kao što su leukemija i oboljenje limfoma. Nedavno je Hrvatski registar dobrovoljnih darivatelja krvotvornih matičnih stanica objavio da su tijekom studenoga provedene tri transplantacije krvotvornih matičnih stanica za pacijente iz naše zemlje i inozemstva. Zahvaljujući donacijama nesebičnih ljudi iz Hrvatskog registra, broj ljudi koji su dobili priliku za ozdravljenje porastao je na 145 od 2009. godine kad je provedena prva transplantacija krvotvornih matičnih stanica iz Hrvatskog registra dobrovoljnih darivatelja krvotvornih matičnih stanica. Lada nam kaže da je za donore matičnih stanica sve iznimno dobro organizirano i prilagođeno njima.
"U KBC-u Zagreb dobijete tim liječnika koji vodi brigu o vama, naprave kompletan sistematski pregled. Svi odlasci su na račun HZZO-a jer su nekom možda troškovi puta stavka zbog koje se ne usude postati donori."
Sam proces doniranja prilično je jednostavan. Oboljeli kreće na kemoterapiju, a nulti dan kemoterapije je dan transplantacije. Donor pet dana prije toga dobije injekcije koje umnožavaju njegove matične stanice. Jedina neugodnost je moguća bol u mišićima, koja brzo prođe. Zaposleni darivatelji dobiju te dane bolovanje, a jedna od njihovih prednosti je i besplatno dopunsko osiguranje. Kako ide postupak Nakon primjene kemoterapije i prethodne pripreme, matične stanice se putem periferne krvi infundiraju bolesniku te se na taj način bolesna koštana srž zamijeni zdravom.
"Sjećam se vrlo dobro dolaska u bolnicu. Dan transplantacije bio je 28. travnja 2015. Došla sam dan prije postupka, dobila sam apartman, svi su jako brinuli o meni. Drugo jutro spojili su me na aparat koji radi poput dijalizatora, kao centrifuga. U jednu ruku krv izlazi, u drugu ulazi", jednostavno nam objašnjava Lada. Jedino što je ona trebala bilo je ležati mirno pet sati dok je to trajalo. S njom je cijelo vrijeme bila sestra, gledale su filmove i serije i vrijeme im je brzo prošlo. Važno je znati da darivatelju ni u jednom trenutku nije ugrožen život. Njezina obitelj bila je odlučno uz nju, ali dobivali su svakakve komentare, poput onog "zar će te joj to stvarno dopustiti".
"Počašćena sam i smatram se odabranom jer sam jedna od rijetkih koja je to mogla. Neko vrijeme ste kasnije rezervirani samo za tu osobu i za svoju obitelj, za 'ne daj bože'. Voljela bih još jednom darovati svoje matične stanice, da postanem prva u Hrvatskoj koja je imala tu sreću", govori Lada.
Kritičnih sto dana
Mario joj je i tada, a i danas, neizmjerno zahvalan što mu je pomogla. "Bez nje, ja danas ne bih razgovarao s vama. Divan je osjećaj što je ona to željela. Nas dvoje smo sličnih karaktera, lijepo je kad se možeš iskreno zagrliti, sve ispričati. Naše obitelji su iznimno povezane. Kažemo da je njezin sin moj brat", kaže.
Prvih sto dana kritično je ljudima koji dobiju matične stanice jer matične stanice nekad kao da vide da to nije njihovo prirodno okruženje i "odluče" da neće raditi. Srećom, Mariju je oporavak tekao kako treba. "Prvi dan kad sam dobio dijagnozu plakao sam, a drugi dan sam već sebi rekao 'moraš biti hrabar i moraš pobijediti'.
Bez ljubavi i vjere u dragog Boga, ali i vjere u doktore, nema ničega. Ja sam se njima prepustio potpuno", govori nam. U prvo vrijeme ni Lada, a ni Mario nisu smjeli znati identitet onog drugog. Njoj su liječnici rekli da je riječ o muškoj osobi srednjih godina iz naše zemlje. U svakom trenutku mogla je poslati upit u bolnicu kako je on, što je redovito činila. Bilo joj je važno da je sve u redu. Nakon dvije godine, ako oboje žele, mogli su preko bolnice razmijeniti kontakt.
"Možete se družiti ili ne morate nikad. Možete preko bolnice uputiti pismo. Neki ljudi u sličnoj situaciji kao mojoj rekli su da ne žele znati. To im je previše opterećujuće. Možda bi se netko teško nosio s činjenicom da je netko umro kome ste pomogli", iskrena je.
Ona je 1. lipnja 2017. dobila poziv iz KBC-a Zagreb, pitali su je bi li ostavila kontakt primatelju matičnih stanica. Pristala je. Ubrzo su dogovorili susret u Jasenovici nedaleko od Vrsara, gdje Mario ima kuću. Najdraži gost Lada kaže da je njihov odnos za posebnu rubriku - član je njezine obitelji, a nije, prijatelj je, a nije. Najbliže bi njihov odnos svrstala u rubriku posvojeni i posvojitelj. Bio joj je na svadbi jedan od najdražih gostiju.
"Naš prvi susret je bio neobičan, neopisiv. U slučaju svih mogućih odnosa uvijek ima netko tko vam može ispričati svoje iskustvo. Ovo je toliko rijetko da vam nitko ne može reći koje bi vam emocije mogle prolaziti kroz glavu. Ni tada ni danas ja nisam svjesna što sam učinila, ali sam sretna jer znam da on živi zbog mene. Računam ga kao svoje dijete. Šalimo se da on ima šest godina i te njegove 'rođendane' od transplantacije matičnih stanica slavimo zajedno", kaže Lada, a on kroz smijeh dodaje da će sljedeće godine imati sedam godina pa će krenuti i u školu. Njemu je nakon transplantacije promijenjena krvna grupa. Sad ima istu kao ona. Zanimljiva je još jedna poveznica njih dvoje. Stupili su u kontakt na rođendan Ladine mame, kojoj je na taj isti dan godinama prije umro tata. To su otkrili poslije, da Mario i taj Ladin djed imaju rođendan na isti dan.
"Čudo je to. Ništa nije slučajno", govori Lada. A onda je lani Mario dobio priliku da pomogne svojoj spasiteljici nakon potresa 29. prosinca. "Dogodio se potres, srećom, dom nam je ostao čitav, ali od te silne neizvjesno i straha poželjeli smo odmah otići. Stavila sam u auto sina, sestru i staru baku, dok su moj suprug veterinar i roditelji ostali brinuti oko kuće i logistike. Odmah sam odlučila - idemo Mariju u Vrsar. On je nešto radio tog poslijepodneva i nije ni znao da je bio potres kad sam ga nazvala. Ali on je takav da nije ni pitao tko stiže, koliko bismo dana ostali, samo je pitao: 'Kad dolazite, da vam pripremim jelo'", kaže s puno ljubavi Lada. I tako je još jednom ušla u Novu godinu u Vrsaru. Naime, kao izbjeglica je '92. dočekala u tamošnjem hotelu. "Rekla sam da bi bio red da tamo jednom slavimo doček Nove godine u normalnim okolnostima", zaključuje ta zanimljiva žena.