Ova priča mora biti ispričana. Ne zato da se prikupi još više financijskih sredstava i osigura pomoć mladoj 20-godišnjoj majci koja živi od 290 kuna mjesečno, zajedno sa svojim 1,5 godišnjim djetetom ili zato da se začepe zlobni jezici onima koji se pod krinkom ružnih komentara prave hrabri i pametni nego zato da javnost sazna kako izgleda jedna lavica imena Leonarda. Iako će uskoro navršiti tek 21 godinu, ova mlada žena odaje dojam kao da joj je barem 40-ak i kao da su iza nje godine i godine iskustva. I jesu godine iskustva, no ono što je ona iskusila surov je život, patnja i nepoštenje koje nijedan čovjek u životu ne bi uopće trebao upoznati, a kamoli kao dijete, piše MojPortal.hr.
Zakazao sustav
Mnogi od nas često zaključuju i osude prije nego što čuju drugu stranu priče jer istina je da često ta druga strana priče nije onakva kakvom ju pojedinac predstavlja. Bez imalo obzirnosti i obveze znamo reći: „Sam si je kriv, trebao je ovako ili onako postupiti…“
No, puno rjeđe preuzimamo odgovornost na sebe i nastojimo pomoći. A netko je u slučaju Leonardinog cijelog dosadašnjeg života itekako zakazao i okrenuo glavu na drugu stranu. Roditelji, rodbina, okolina ili sustav... Najbolje da prosudite sami.
Leonarda je rodom iz Ogulina, a odrastajući, upoznala je mnoge krajeve Lijepe naše. Ne turistički nego boravkom u domovima za nezbrinutu djecu i u udomiteljskim obiteljima. Završila je tako igrom sudbine u Bjelovaru, odnosno u prigradskom naselju Prgomelje.
- Staru kuću i ovo cijelo imanje kupio je moj djed, on to nije mogao prepisati na mene jer sam bila maloljetna pa to sve glasi na tetku. Počeo je graditi i novu kuću, no kako je bio bolestan, umro je prije nego ju je završio. Najveći je problem jer ništa nije legalizirano, sve se vodi kao livada. Imamo obećanje Grada da će nam pomoći oko potrebnih dozvola i to je sada najvažnije. Meni je bitno samo da imamo krovište, da se urede zidovi i da ne puše kroz cigle i da nam je toplo. Bila sam na Zavodu za zapošljavanje, prema naputku Centra za socijalnu skrb, a želim se zaposliti i dalje sama stvarati bolje uvjete za nas dvoje – započinje svoju priču Leonarda koja ni ne naglašava kako sin (1) i ona žive u trošnoj, blatom zazidanoj kućici koja uopće nije sigurna, koja nema vodu, a budući da ju nije mogla platiti, sve donedavno nije imala ni struju. Čisto je i sve uredno pospremljeno, iako nadasve skromno i siromašno.
Kroz razgovor saznajemo kako je Leonardina majka u obližnjem naselju, sa svojom obitelji i svojim problemima, a otac i dalje u Ogulinu otkud je porijeklom cijela obitelj. Ima i brata koji je s njom prolazio sve strahote koje su im obilježile djetinjstvo, dok se s ocem svog jednogodišnjeg djeteta sporazumno razišla. Nisu se, kaže nam, slagali pa je bolje ovako. Oko ničega ova mlada žena ne pravi problem, ništa ne preuveličava, štoviše, ona nastoji umanjiti svoje probleme koju ju more. I to zato što uistinu misli da je valjda tako moralo biti.
Traume djetinjstva
- Moj sin i ja smo jedno vrijeme bili kod majke, no kada mi je jedna dobra žena platila struju, vratili smo se ovdje, u djedovu kuću u Prgomelje koja će sada biti prepisana na moje dijete. Nakon što su nas nedavno posjetili iz Centra za socijalnu skrb, rekli su mi da javno traženje pomoći mora prestati jer bi me mogli prijaviti policiji. Pojasnili su mi da se to smatra prošnjom i prosjačenjem, što je kažnjivo i zamjerili mi što se nisam uopće obratila njima za pomoć. Budući da sam udomljeno dijete, ja nemam lijepe uspomene na socijalne radnike i ne želim primati njihovu pomoć. Ne želim biti na socijali. Da sam kruha gladna, ne želim se njima obratiti za pomoć. Uostalom, želja mi je pronaći posao i pobrinuti se za nas, a ne ovako živjeti – priznaje nam Leonarda koja traume djetinjstva pamti svježe kao da su bile jučer.
Pojasnila nam je kako je dobila naputak od djelatnika nadležnog CZSS da se mora prijaviti na Zavod za zapošljavanje kako bi ostvarila pravo na naknadu za nezaposlene te da se moraju ukloniti s društvenih mreža sve objave u kojima se traži pomoć. U protivnom, ako to ne učini, priprijetili su joj da će joj oduzeti dijete i dodijeliti ga ocu, a ukoliko se on neće moći brinuti za njega, bit će zbrinut u nekom od domova.
- Tada sam rekla da se sve akcije moraju obustaviti jer ne želim imati s njima posla, ne želim se dovesti u situaciju da mi kažu da će mi oduzeti dijete. Bitno je samo da smo zajedno. Moje dijete nije zlostavljano, nije zanemareno, redovito idemo kod liječnika, uredno je cijepljen, nitko mi ništa ne može prigovoriti – priča Leonarda i dodaje kako njezin sin ima unutarnji akutni bronhitis zbog čega je do osmog mjeseca života često bio hospitaliziran, pa čak i na respiratoru.
Redovito ga inhalira, troši kortikosteroide i često ide na kontrole, no sada je bolje. Dodatno je to otežavajuća okolnost u ovoj situaciji, no ova mlada žena sve to podnosi hrabro. Nada se da će se obećanje iz Grada ispuniti jer joj je rečeno kako će ubrzati legalizaciju, pokušati joj pronaći posao i smjestiti dijete u vrtić. Više od toga ona ni ne želi. Ne krije da se za pomoć uvijek može obratiti i obitelji oca svog djeteta, no tu mogućnost koristi baš u nuždi i kada nema druge mogućnosti, piše MojPortal.hr.
Udomiteljske obitelji
Skromnost, požrtvovnost, ali i borbenost u ovoj mladoj osobi možda možemo potražiti u teškom, možda i zastrašujućem djetinjstvu. Jer sadašnji problemi naspram proživljenog pakla u djetinjstvu njoj zapravo i nisu problemi. Samo da joj je zdravlja i blizine njezinog djeteta u kojem je očito pronašla svu hrabrost svijeta.
- Legnemo zajedno, ustanemo zajedno. A bez obzira što se ja nalazim u teškoj situaciji, meni je dan ispunjen kada ja znam da je on zdrav, veseo, da se igramo... U životu mi ništa više nije potrebno. Samo da smo zdravi, da imamo što jesti i da nam je toplo – kaže nam Leonarda koja je, zbog problema između mame i tate, djetinjstvo, zajedno s godinu dana mlađim bratom, provela u Domovima za nezbrinutu djecu i udomiteljskim obiteljima u kojima je život bio sve samo ne nalik životu o kakvom djeca sanjaju. U Domu u Lovranu je prohodala, zatim je došla u Karlovac u Dom, pa je završila u Novom Vinodolskom, a potom u Vrbovec u udomiteljsku obitelj. Zbog teških problema, nasilja i torture, Centar je nju i brata izuzeo od obitelji u kojoj su bili u Vrbovcu.
- Bili su jako nasilni, no ne bi se to niti otkrilo jer smo brat i ja uvijek šutjeli. Susjedima je bilo čudno što nikad nismo boravili u dvorištu već uvijek u kući, u školi su me znali pitati kako mi je, no nisam se navikla nikad nikome žaliti niti tražiti pomoć. Zato sam i danas vjerojatno takva – priča Leonarda i dodaje kako se klupko počelo odmotavati kada je sudjelovala na jednoj radionici „Kako biti udomljeno dijete“. Njezina udomiteljica bila je cijelo vrijeme pokraj nje i naredila joj je kako se ponašati, no socijalna radnica koja je bila prisutna, shvatila je da nešto nije u redu. Kada su udomiteljicu poslali van iz prostorije i Leonardi rekli da se nikada više neće morati vratiti u tu obitelj, tada je priznala što su joj sve radili.
Roditelji alkoholičari
- To su bili imućni ljudi, no mislim da su imali psihičkih poteškoća. Znali su nas tući za svaku sitnicu, šamarati, odveli bi nas u selo kod svojih roditelja, tamo su nas znali ostaviti i danima ne pitati za nas. Imali su djecu koja su nas također maltretirala i to je bilo baš teško razdoblje. Potom sam bila prebačena u Samobor, u toj obitelji su nas zadirkivala djeca od udomitelja. Razbacivali su mi sobu, nisu mi dali učiti, naređivali su mi da moram udariti odgojiteljicu drvenim kolcem, stisnuli me u kut i prisilili da to učinim. Nakon što sam dignula ruku na nju jer nisam imala izbora, završila sam u psihijatrijskoj bolnici za djecu i mladež i to nekoliko puta. Iako sam im i tamo govorila istinu što mi se događa, nisu mi vjerovali, a jedna socijalna radnica mi je kazala da se žalim roditeljima koji su me tu strpali, a ne njoj jer mi nije ona ništa kriva – mirnim glasom priča Leonarda bolne isječke iz svog života.
Samo je htjela svoj mir koji uz vrištanje i bolesnu djecu na lijekovima nije mogla dobiti. Srećom, jedna se djelatnica zauzela za nju pa je s odjela za djecu prebačena na odjel mladeži gdje su bili smješteni mladi ovisnici na terapiji koji su se međusobno pikali. Otac ju je posjetio i njemu se žalila, no iako su oboje htjeli da se vrati doma, CZSS to nije dozvoljavao jer, kako Leonarda misli, on unatoč uvjetima nije bio za to sposoban jer je bio alkoholičar koji kad bi popio, nije bio uračunljiv. U tom periodu života, Leonardi je bilo tek 10-ak godina.
- Jednom sam prilikom rekla socijalnoj radnici da će me imati na duši ako me ne puste iz psihijatrijske bolnice. Rekla sam da za to mene nije život i da ne pristajem na život pod ključem, to je patnja, satima sam sjedila i buljila u televizor, u jednu točku. Da mogu izračunati, ne znam jesam li dva dana u komadu, u tom periodu životu bila sretna, nasmijana i zadovoljna. Srećom, uslišali su moje molbe i pustili me tati. Bilo je svakakvih perioda jer je i on bio nasilan kada bi popio, no uspjela sam završiti školu - priča Leonarda koju sam pitala je li ljuta na koga zbog svega što joj se dosad u životu dogodilo.
- Ne mogu reći da ikoga krivim. Život je valjda morao takav biti. Jedino sam jadna što Centar za socijalnu skrb nije mogao pronaći neki bračni par koji bi bio normalan, kod kojih bi bili sigurni brat i ja. A tu je i, usred noći, otimanje mene i brata roditeljima. To je muka i patnja. Imala sam tada otprilike šest godina i trebali smo se brat i ja napokon vratiti doma jer su otac i majka bili na liječenju od alkohola. No, napili su se, krvavo potukli noževima i Centar nas je doslovno iščupao od njih. Mislim da sam jedino taj dan bila sretna, dobila sam ispisnicu, dokaz da više ne moram biti udomljeno dijete, išla sam doma i mislila da je to sve iza mene, no imala sam što vidjeti, dan opet nije završio kako sam se nadala i svim srcem htjela - iskrena je Leonarda koja se sjeća rečenice socijalne radnice upućene njezinim roditeljima „vi više svoje dijete ne možete dobiti“, piše MojPortal.hr.
Val dobrote
- Hvala svima na pomoći koju su mi pružili dosad, hvala na svakoj doniranoj stvari, namirnici, igrački jer znam da se netko od svojih usta odrekao da bi nam pomogao. Hvala najviše Bruni koji se toliko založio za nas, no ja se neprestano bojim jer ne želim imati problema s Centrom za socijalnu skrb. Jer kad sam vidjela ljude iz Centra u svom dvorištu sada, prije koji dan, ja sam doživjela šok, kao da vidiš divlju životinju nasred polja, a ne možeš joj pomoći. Imam strah od njih i gotovo. Sve ću učiniti da njima udovoljim i da nemam s njima poteškoća - iskrena je Leonarda koja je uvjerena da će se za svoje dijete i sebe uspjeti pobrinuti. I to zahvaljujući valu dobrote i ljudima koji su joj u najtežim trenucima pomogli.
Povela nas je u noviji objekt koji se nalazi u dvorištu, u kuću koju je djed počeo graditi i koja nije nikada završena i priznala kada nekada, kada sin zaspi, zna ući unutra i sanjariti kako bi taj kutak uredila za njih dvoje, gdje bi što stavila od namještaja i na koji način bi provodili vrijeme u svom domu.
Sretan kraj
Ono što valja napomenuti jest da se u ovu cijelu priču upleo mladi humanitarac Bruno Lerotić koji je na noge dignuo pola zemlje ne bi li pomogao ovoj mladoj majci kada je saznao u kakvim uvjetima živi. Uključile su se brojne tvrtke, influenceri putem društvenih mreža i pojedinci, a ono što je u cijeloj priči najnevjerojatnije – nitko ne želi sebe promovirati. Svi nevoljko priznaju koliko su dali sebe da bi zaštitili Leonardu i sina. To je, ja sam nekako sigurna, nadoknada s neke više razine našeg društva jer činjenica je da opet mali i obični čovjek uskače da bi popravio tamo gdje je sustav zakazao.
Veselim se vremenu koji dolazi jer upravo zahvaljujući višoj sili s kojom su se u koštac uhvatili obični ljudi, ja sam sigurna da će me kroz nekoliko mjeseci Leonarda i njezin sin dočekati u svom novom, toplom i uređenom domu. Ljubavi im ne manjka, jer gdje god jesu, ona je okolo njih. Zato su sve nedaće koje su im bečene pod noge uspjeli izdržati.