"Ne možemo samo hodati jer snajperisti stalno pucaju. Pa ćemo trčati", govori mlada djevojka uz osmijeh u kameru u opkoljenom Sarajevu 1993. godine. Ime joj je Lejla i ona je sa sestrom Selmom trčala tad preko "aleje snajpera" kako bi došla do svog stana koji je bio na prvoj liniji, preko puta Grbavice s koje su snajperisti pucali. Taj trenutak, zabilježen kamerom Billa Cartera, kasnije je ušao u njegov film ‘Miss Sarajevo‘ i postao jedan od simbola svakodnevice pod opsadom.
Lejla je bila drugi, a Selma treći srednje. Obje se tog vremena itekako sjećaju, a kako je nedavno taj video postao viralan na društvenim mrežama, razgovarali smo s Lejlom, koja je s nama podijelila sjećanje na ta teška vremena.
"Susret s Billom dogodio se sasvim slučajno. On je vidio da se sestra i ja spremamo pretrčati ulicu. Njemu je to bilo interesantno jer je znao da se to ‘ne radi‘, ali Selma i ja nismo imale izbora jer smo zapravo živjele na prvoj liniji fronte. U to vrijeme bile smo buntovne tinejdžerice od 16 i 17 godina, koje smo na njega gledale kao na još jednog stranca koji je došao ‘zaraditi‘ na krvi i žrtvama Sarajlija. Pozvale smo ga da i on pretrči s nama i, na naše veliko iznenađenje, on je to i učinio. Ostao je na ručku kod nas taj dan. Probao je neke od sarajevskih specijaliteta tih godina – makarone bez ičega, tortu od kruha (kruh je pravljen od mekinja)", prisjetila se za Jutarnji list Lejla.
Počelo je jedno lijepo druženje u groznim okolnostima i Bill je odlučio početi dokumentirati život u opkoljenom Sarajevu.
Selma i ona s roditeljima su živjele u tadašnjem Omladinskom šetalištu, koje je, priča nam, najmirisnije i jedan od najljepših dijelova grada. Šetalište puno drveća, mirisnih lipa, klupa na kojima su sjedili mladi, gdje su se rađale prve ljubavi, uživalo se u šetnjama uz Miljacku.
"Nažalost, 1992. to postaje prva linija fronte jer je Miljacka postala granica između nas i Grbavice, dijela grada koji su okupirali JNA, vojska RS-a i srpski dobrovoljci. Kasnije ćemo saznati i oni iz drugih zemalja. Prvih nekoliko tjedana bili smo zatvoreni u zgradi jer je naš ulaz gledao izravno na Grbavicu, ali onda smo shvatili da to što nam se događa neće kratko trajati, pa su tata i susjedi prokopali izlaz kroz zidove susjedne zgrade, a onda i ostalih zgrada u nizu kako bismo ‘sigurno‘, barem što se snajpera tiče, izlazili iz zgrada. Ali tek tada bi započinjala opasnost jer smo morali pretrčati Aleju, tada ulicu Vojvode Radomira Putnika, danas Zmaja od Bosne."
Taj je dio svakodnevno bio pod snajperskom vatrom. Nažalost, mnogi taj dio nisu preživjeli.
"Jedna od njih je i naša susjeda Vesna, koju je snajperist ubio dok se vraćala kući noseći kruh i kanistere vode", govori nam Lejla i dodaje da je strah, naravno, uvijek postojao. Bilo gdje da ste se nalazili u Sarajevu, mogli ste poginuti od granate ili sličnog projektila.
"Oni nisu birali. Gađali su i bolnice i škole i ulice i igrališta. Ovdje je možda bilo strašnije jer ste sigurno znali da je netko tamo, na jednom od nebodera u kojem su prije opsade živjeli vaši prijatelji. Taj netko vas drži na nišanu i može vas raniti ili ubiti ukoliko on to želi. Ali mi nismo imali izbora. Morali smo živjeti. Išli smo u školu, mama i tata na posao. Tek poslije opsade su nam mama i tata ispričali kako su se na početku dogovorili da nigdje neće ići skupa kako bi, u slučaju granate, barem jedno od njih preživjelo. Ne mogu ni zamisliti kako je bilo svim roditeljima tada... Moraš se pobrinuti za drva kako bi ugrijao obitelj i mogao skuhati nešto. Pa onda razmišljati o tome što skuhati, a imaš malo riže, makarona, leće i nekakvih konzervi iz humanitarne pomoći koje toliko smrde da bi ih najradije bacio, i još svakodnevno razmišljati o tome kako si meta i ti i svi članovi tvoje obitelji", govori Lejla, koja se svega sjeća u ime onih koji nisu preživjeli.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....