Jedna žena glasno je molila, neki pacijenti nisu ni bili svjesni što se događa. Nisu radile telefonske linije, nitko nije mogao doći do svojih, ni pacijenti ni osoblje. Mnogi su plakali od nemoći.
- Bilo je svega, neki su se totalno pogubili, čak i liječnici. Ali to je ljudski, nije nikoga za kriviti. Nitko vas ne može naučiti na takav silni šok. Ruku na srce, prvih sat vremena bilo je preteško. Neki su samo hodali i vikali ‘Užas užas’. Medicinska sestra je sa strane povraćala od šoka. Pacijenti koji su mogli hodati nakon potresa istrčali su iz zgrade, ali na kirurgiji je 80 posto ležećih pacijenata koji nisu mogli ništa - priča nam kirurg sisačke bolnice Abel Balaško (46), koji nije mogao ni zamisliti da će ovaj utorak biti najužasniji dan koji je ikad doživio. U 12:19 sati dogodio se silovit udar, snažan potres od 6,3 prema Richteru s epicentrom 10 kilometara od Siska zatresao je i bolnicu. Sobe na odjelu kirurgije bile su pune pacijenata, nepokretnih, operiranih. Bilo je to dvadeset sekundi čistog užasa. Tko je stajao gubio je tlo pod nogama, zidovi kao da su plesali, čula se buka od žbuke koja je padala, razbijenog stakla koje se rasipalo po svuda...
Kirurg Abel Balaško svakog utorka ima traumatološku ambulantu. Trebao je raditi do 16 sati i činilo se da će to biti jedan od lakših dana. Veselio se povratku doma, sinu Borni (10) i kćeri Marti (8), koji su taj dan ostali sami u njihovom stanu u Svetoj Nedjelji. Supruga Ana, također liječnica, isto je bila na poslu u KBC-u Zagreb. Balaško je taman bio na bolničkom hodniku kad je krenuo kaos. Prvo je čuo strašan zvuk, a onda je krenula nezamisliva trešnja. Pokušavao je održati ravnotežu. Sa stropova i zidova su padali komadi žbuke, pločice, staklo s prozora. Pokušavao je zaštititi glavu, ali nije imao kud.
“Činilo se kao vječnost. Bacalo nas je na sve strane, sve se njihalo. Po bolnici je bila takva vika, urlici, strah”, priča nam kirurg Balaško s kojim smo obišli sisačku bolnicu dva dana kasnije. Mnogi zidovi u bolnici su popucali, negdje se kroz široke pukotine može čak vidjeti skroz s četvrtog na prvi kat. U jednom dijelu zgrade smo kroz pukotinu vidjeli van, a na dječjoj kirurgiji kupaonica je potpuno uništena. Pravi razmjeri štete na zgradi još se i ne znaju. Balaško se, priznaje nam, dok šećemo ne osjeća ugodno u tom prostoru. Kao da stalno čeka novi udar i u glavi ima scenarij gdje se skloniti. On se u sisačkoj bolnici zaposlio odmah nakon završetka Medicinskog fakulteta u Zagrebu, gdje su ga roditelji sa sestrom poslali iz Siska 1991. dok je išao u treći srednje.
Njegova kolegica Alma Pisarić, glavna sestra na kirurgiji, prisjeća se kako se tijekom potresa snažno primila za štok. I njezino dvoje djece bilo je samo kod kuće u zgradi u Sisku. Nije bilo vremena da ih zove.
“Dobro sam ih izdrilala. Odmah su pobjegli pod stol. Kad je užas prošao prvo sam obletjela ambulante da vidim jesu li sve cure i pacijenti dobro. Bilo je puno pacijenata u čekaonici pa smo ih čim prije prenijeli van, osoblje je izašlo van”, govori žena u kasnim tridesetima. Na moje pitanje kako su se držali mjera protiv koronavirusa, kaže da su radili sve što je bilo u njihovoj moći.
“Spašavala se gola glava, o Covidu se nije puno razmišljalo”, iskren je liječnik dok me provodi praznom bolnicom u kojoj su još samo dežurni djelatnici. Jedan liječnik koji je baš prolazio, čuo je o čemu pričamo i rekao mi ispod glasa: “U ovakvom potresu sve maske padaju, uključujući i ove” i pokazao na masku na svom licu. U maloj kuhinjici je još prolivena kava. Sve je pretumbano i u strašnom neredu. Na podu šok sobe nailazimo na sasušenu krv, infuzije i lijekovi razbacani po podu. Čistačice rade punom parom iako mi priznaju da se ne osjećaju nimalo ugodno. Zgradu i dalje svako toliko zatrese neki manji potres, ali dovoljan za novi stres.
“Probam ne misliti. Možda i bolje da radim. U svoj stan ionako ne mogu natrag, a spavam kod prijateljice”, kaže mi jedna od njih. I samo osoblje je većinom teško stradalo u potresu, neki više i nemaju svoj doma. Ali raditi se mora. Balaško se prisjeća kako je, čim se uvjerio da su njegovi najbliži dobro, s kolegama krenuo u bitku za pacijente. Sestre su po odijelima gdje su ležeći pacijenti u samo nekoliko minuta nakon udara sve nepokretne stavile da leže s glavama ispod štoka. Kad je žbuka prestala padati i sve se pomalo smirivalo, počele su zvoniti hitne i počeo je dovoz ozlijeđenih. Doslovno, niti pet minuta nakon udara.
“Onda smo shvatili, gotovo je sa šokom, ajmo se presložiti i na posao”, priča sestra Alma. Straha od potresa, kaže, više nema. Balaško dodaje da je ona i inače izuzetno smirena osoba. “Krivu ste pitali za strah”, smije se ova hrabra žena i odlazi dalje raditi. Prvo nakon potresa hitna je dovezla mladića za kojeg su mislili da mu je prerezana arterija. Bilo je krvi do koljena. Pa su stigli tata i 4-godišnji sin na čiji auto je pala kuća. Maleni je plakao. Svima se lomilo srce, ali nije bilo vremena za tugu. Svi liječnici s kirurgije su odmah nakon potresa došli u bolnicu bez da ih je itko i zvao, kaže Balaško. Samo nekoliko njih s petrinjskog područja nisu jer nisu bili u mogućnosti. I njihovi domovi su gotovo sravnjeni sa zemljom. Neki još spavaju u automobilima. Sestre s odjela počele su izvoziti pacijente u novi, još nedovršeni paviljon.
“To je bila dobra, zapravo jedina opcija, iako u njemu još nema grijanja. Temperatura u prostoru je bila oko 10 stupnjeva Celzijusovih. Skupili smo sve deke koje smo našli i nabacali na njih. Sve je bilo puno. Podsjetilo me na prizore u vukovarskoj bolnici u Domovinskom ratu”, priča Balaško. Kaže da mu je u ovoj dramatičnoj situaciji puno pomoglo iskustvo iz Časničke škole Hrvatske vojske gdje su ih ‘drilali’ s organizacijom ratne kirurgije.
“Samo sam primijenio stečeno znanje. Mislim da je to bio ključ svega. Praktički smo se nas trojica, odnosno dva kirurga, koji su prošli rat, i ja, najbolje snašli”. One pacijente koji su bili lakše ozlijeđeni su odmah slali kući, a one teško ozlijeđene koji su bili za transport u Zagreb su slali na čekanje u zgradu Ginekologije, koja je jedina ostala cijela. To je nova zgrada, s grijanjem, strujom i vodom i tamo smo zbrinjavali pacijente koje smo pripremali za dalje za transport u Zagreb. Pacijenti su se s viših katova bolnici po stepenicama prenosili ručno jer liftovi nisu radili. Jedna operacija je bila baš pri kraju kad je bio potres i pacijenta su prenijeli u drugu zgradu noseći ga u plahti. Brzo su se tamo našli volonteri, Bad Blue Boysi, mladići iz Udruge Zibel, brzo su priskočili u pomoć. Parkiralište je bilo prepuno vozila hitne koja su dolazila i odlazila.
“Satima smo samo rješavali ozlijeđene. Hitna je stizala jedna za drugom”, kaže Balaško i pojašnjava da su u utorak imali tridesetak ležećih pacijenata i više od 15 teško ozlijeđenih s prijelomima, unutarnjim krvarenjima, ozljedama glave. Njih su trijažirali i inicijalno zbrinuli te slali po zagrebačkim bolnicama. Nakon prvog sata nevjerice i priličnog kaosa napravili su improviziranu ‘ratnu bolnicu’. Organizirali su punktove, jedan punkt je bio gdje je bila hitna kirurška ambulanta i tu su dolazili pacijenti koje je trebalo zbrinuti. Tu su radili trijažu. Brzo je proradio jedan rentgen. CT i ultrazvuk niti laboratorij nisu radili jer nije bilo struje. Nije im radio ni informacijski sustav. Pacijentima su na post it papirićima pisali imena i zalijepila im na prsa. Nakon što bi obavili rentgen, na papirić bi napisali dijagnozu i opet ga nalijepili na pacijenta.
“Ja sam bio koordinator za Zagreb. Mene je 10 minuta nakon potresa nazvao kolega iz Draškovićeve i rekao da su ispraznili cijelu Traumatološku kliniku i da možemo slati sve što treba, samo da najavimo s kakvim ozljedama pacijenti stižu. To je na kraju odlično funkcioniralo”, kaže Balaško. Dodaje da su svi ljudi u bolnici dali sve od sebe. Postoji protokol za krizne situacije, to je velika knjiga, zna se koji je zapovjedni lanac i tko što treba raditi. No u bolnici su odmah postali svjesni da u toj potpuno neočekivanoj situaciji najprisebniji trebaju uzeti stvar u svoje ruke.
“Sve što smo radili bilo je improvizirano. Radilo se organizaciji pojedinaca, ljudi su spontano podijelili odgovornost. Nije bilo šefa, hijerarhije. Nije bilo vremena za puno pitanja”. Nije bilo smisla da se dodatni timovi iz Zagreba šalju k njima u Sisak jer ionako nije bilo nikakvih uvjeta za rad. Jedino im je ostala jedna operacijska sala upotrebljiva na Ginekologiji.
“Nju nismo htjeli ‘bezveze’ koristiti za prijelom potkoljenice ako dođe netko vitalno ugrožen za kojeg znamo da neće preživjeti transport za Zagreb. Držali smo ju za zlatnu rezervu”, priča Balaško. Kako su dolazila vozila hitne tako su u njih stavljali teže pacijente. Brzo je nabavio brojeve svih zagrebačkih dežurnih kirurga po svim bolnicama da ‘šara’ kako sa sisačkim pacijentima ne zatrpao jednu bolnicu. Balaško posebno zahvaljuje prof. Zovaku i dr. Živkoviću iz Vinogradske bolnice, dr. Babiću iz Traumatološke bolnice, dr. Lemcu iz KB Dubrava i dr. Golemu iz KBC-a Zagreb, bez čije spremnosti da odmah pomognu sve to ne bi bilo moguće. Najveći problem im je bilo nedovoljno vozila hitne pomoći. Bilo je 300 i nešto pacijenata u bolnici, više od 70 s Covidom 19. Zaražene su vozili helikopterima za Dubravu. Ostali pacijenti su išli kolima.
“U jednom trenutku sam dva sata čekao vozila hitne pomoći. Valjda sam ispalio na živce i taman je Plenković bio tamo. Otišao sam ravno njemu i rekao: ‘Premijeru, šaljite nam aute’, to je čuo ministar Beroš i onda je to brzo krenulo. Dobili smo četiri interventna auta iz Karlovca i s tim smo se pokrili. Kako znam dečke iz Hitne iz Siska i njihova dva auta sam nabavio. To je bio grabež, svatko hoće svoje ljude zbrinuti, hoće interna, hoće infekti, hoće neurologija poslati svoje za Zagreb. Tko prvi njegova djevojka”, govori Balaško u dahu.
Kaže da satima nakon potresa nije imao osjećaj ni vremena ni prostora.
“Nisi ni gladan ni žedan. Satima sam bio vani u kratkim rukavima da nisam ni primijetio. Oko 19 mi je jedan volonter dao bočicu vode. Čudio sam se što će mi i kad sam krenuo piti sam je cijelu popio na eks. Dok si pod adrenalinom ništa ne osjećaš”.
Najvažnije mu je da nitko u bolnici nije podlegao ozljedama i svi su sigurno zbrinuti dalje.
“Do 20 sati smo sve naše pacijente zbrinuli i zadnjeg s Kirurgije smo prebacili u Zagreb. Svi su ostali živi”, zadovoljno govori Balaško, koji kao i njegovi kolege još ne zna kako će sisačka bolnica dalje raditi jer je veliki dio zgrada neupotrebljivo. Kad je napokon stigao kući prvo je izljubio djecu.
“Klinci su rekli ‘Tata, ti si naš heroj, gledali smo te na telki i jako smo ponosni’. Onda sam im ispričao kako je bilo. Legao sam spavati, ali nisam mogao oka sklopiti. Do 4 u noći sam tipkao na mobitel s kolegama koji su isto bili sa mnom. Kolegica mi je rekla da je zaplakala čim je sjela u auto i nije prestala cijelim putem do kuće. To je mlada kirurginja koja je obavila lavovski posao. U bolnici se ni u jednom trenutku nije vidjelo da se boji ili je pod stresom. Jako sam ponosan na nju”, kaže liječnik.