Mi smo zapravo prijatelji, vjerni i istinski. Kao što voliš nekog svog ljudskog prijatelja, tako i ja volim Dunav. Bolje rečeno, obožavam ga. On je moje utočište, ali i moja snaga. Kada me nešto muči, sjednem u čamac i plovim, šutimo obojica, ali zapravo tom šutnjom vodimo neki svoj razgovor koji razumijemo samo nas dvojica. Opusti me, izvuče te probleme i odnese ih nizvodno sa sobom, a mene oslobodi”, riječi su 22-godišnjeg Luke Galovića, mladića iz Osijeka, studenta mehatronike u Bjelovaru, ali, moglo bi se reći i starog dunavskog vuka, iako to zvuči nerealno za nekoga tko ima tek 22 godine. No, u njih je stalo čak 19 godina koje Luka uglavnom provodi na Dunavu ili uz njega. Na Zelenom otoku. Poznatom vikend-naselju kod Batine na samoj granici Hrvatske i Srbije, ali i blizu tromeđe ovih dviju država i Mađarske.
- Bile su mi tri godine kada su roditelji Dražen i Dalida kupili ovu vikendicu i prvi me put doveli na Zeleni otok. Mislim da je to istoga trena postao moj dom. Istina, živio sam u Osijeku, sada sam u Bjelovaru na studiju, ali svaki slobodni trenutak otac i ja koristili smo za dolazak ovdje. Nama je ovo ideal života - priča ovaj mladić, jedan od onih koji nikad ne bi mijenjali ljeto na rijeci za ljeto na moru. U njihovoj životnoj filozofiji to se ne može uspoređivati. Ljeto uz rijeku i na rijeci njima je vrednije od svih mora, Kariba, Maldiva, Bahama...
Ovo je moje sidro
- Dobro ste rekli. To je životna filozofija. Ovdje smo stopljeni s prirodom koja nas okružuje gdje god da se okrenemo, ali što je najvažnije, ovdje imamo mir kakvoga nam nijedno morsko ljetovalište ne može priuštiti. Da se razumijemo, skupim ja snage za otići na more s prijateljima, na tjedan dana, ali vjerujte mi, već nakon 3-4 dana mi je dosta i samo razmišljam o ovoj vikendici, čamcu, šaranima i somovima koji me čekaju, pjevu ptica koje me ujutro bude... Prošli petak ovdje sam došao ravno iz Bjelovara. Imao sam neki ispit. Izašao sam iz auta, kuću nisam ni otključao, sjeo sam u čamac i dao gas, pustio se vjetru da ispiri iz mene stres i gradsku buku. Ne znam što bih da ostanem bez ovoga. To bi bilo kao da mi uzmeš dio tijela. Ovo je moje sidro, uz njega me vežu samo lijepe uspomene - poetski će Luka, koji je Dunav cijelim njegovim tokom kroz Hrvatsku upoznao uzduž i poprijeko.
- Još kao trogodišnjak prvi put sam išao na regatu mira Batina – Ilok i od tada ih ne propuštam. Svake godine na Veliku Gospu spustimo se čamcima do Aljmaša. Tata me u međuvremenu navukao na pecanje, na vodu i od tada sam ovdje kad god sam slobodan. Ljeti, zimi, čak i kad je poplava. Mi i tada feštamo na terasi uz koju usidrimo čamac. Ovo je utočište od svih problema i stresa. Svaki je dan drugačiji, a opet svaki poseban na svoj način. Ako ima nekoga od susjeda, popije se kava, rakijica, malo se popriča, doručkuje, a onda svatko na svoju stranu... Nema šablone, svaki dan je drugačiji. I svatko ima neku svoju shemu. Netko je sklon ribolovu, netko šetnji u prirodi, u šumi. Ovdje zapravo ne možeš pogriješiti, kao da si ušao u neku drugu dimenziju. Ljudi iz grada dođu na kratko, na pola sata, a onda ostanu cijeli dan i opet se vraćaju. Ovo je jedan nezaboravan ambijent – istaknuo je Luka, kazavši i kako su neki gosti Zelenog otoka iz Njemačke, pričali da je ovaj lokalitet raritet na Dunavu, po konfiguraciji terena, blizini rijeke... Pričali su im da u njemačkom dijelu Dunava takve oaze nema.
Luka Galović u ribolovu na Dunavu
- U to se uvjeri svatko tko jednom dođe. Bili su tu gosti iz Dalmacije na pet dana i ljudi su rekli da takvu energiju nisu nigdje doživjeli. Čak ni na moru. Tata je prije par godina doveo jednog svog prijatelja iz Zagreba na pecanje. Riječ je o imućnom čovjeku, koji si može priuštiti da ode bilo gdje. Sljedeći put kada je došao ponio je novac i kupio vikendicu. Od tada ne propušta priliku da dođe ovdje i uživa. Jako je puno ljudi koji uopće ne idu na more, nego ljetni godišnji odmor provode ovdje. I ništa im ne nedostaje. Ovdje si dva tjedna na godišnjem bos i u gaćama, s prekrasnom pješčanom plažom maltene u dvorištu – prepun je hvale na ljeto uz rijeku naš sugovornik koji obožava biti u vikendici, bilo sam, bilo s ocem, majkom, mlađim bratom Markom i kćerkicom Dunjom, bilo s prijateljima.
- Kada odem na more, moram misliti na parking, nebulozne cijene gdje više ne znaju što bi i koliko naplatili, hoću li imati mjesta za ručnika na plaži... Hej, mjesto za ručnik na plaži!? Ubije me to. Ovdje sjednem u čamac i odem ne neku od divljih pješčanih plaža pred kojima bi se postidjele brojne jadranske plaže. Evo, jedva čekam da se razina Dunava malo spusti, jer je još uvijek relativno visok, pa da nam se otvore te skrivene plaže, koje su sada zarobljene vodom – kazao je Luka. Večeri su također posebna priča. One su rezervirane za uživanje u hrani, piću, glazbi, druženju...
Luka Galović u svom čamcu na Dunavu
Moć rijeke
- U blizini su nam vinski podrumi s kvalitetnim baranjskim vinima, a hrane ionako u ovim krajevima ne nedostaje. Konačno, tu je rijeka. Uloviš smuđa i odmah ga iz vode baciš na gradele, skuhaš fiš... – pojašnjava nam Luka, kojemu je osobni rekord som od 35 kg, a skupa s jednim susjedom ista riba, ali teška 90 kg.
- Borili smo se 40 minuta s njim, bilo je povuci-potegni, ali izvukli smo ga – pohvalio se naš domaćin, koji iznimno poštuje rijeku uz koju živi. Rijeku koja kod brojnih koji je prelaze, gledaju u nju ili njome plove mora izazvati strahopoštovanje. Njezinu moć vjerojatno je najbolje opisao Đorđe Balašević u svojoj prekrasnoj pjesmi “Noć kada sam preplivao Dunav”, koju autor ovog teksta doživljava kao “odu Dunavu”. “Oprosti velika rijeko, al’ ja sam morao preko”, stihovi su koji najbolje opisuju ovu moćnu vodu.
- Dunav jest pitom, nije divlji poput Drave, ali svejedno ga moraš poštovati i to jako. Moraš paziti što radiš – složio se Luka, ali i njegov susjed, prijatelj, sudrug u ljubavi prema Dunavu, Denis Sklepić. Ovaj poznati baranjski turistički djelatnik iz Karanca jedan je od onih koji na Dunav i život na njemu i uz njega gledaju s posebnim emocijama i neskrivenim oduševljenjem.
Denis Sklepić
- Bio sam još dijete, nešto starije od Luke, kada sam otkrio Dunav. To je za mene značilo otkrivanje radosti, sreće, veselja, zadovoljstva i tako je ostalo do današnjih dana. No, s godinama je u meni rasla i spoznaja da ga trebamo sačuvati i tako se ja odnosim prema Dunavu, prema ovoj prirodi koja nas okružuju. Danas živim od turizma, ali svaki čas slobodnog vremena supruga, sin i ja koristimo za dolazak na Dunav, u šume koje žive pokraj njega, kanale i rukavce koji nas okružuju... Uživamo u Dunavu, plivamo, pecamo, ali i pazimo na njega koliko je u našoj moći, jer znamo da je njegova moć puno veća od naše i da mu se ne smijemo zamjerati – kazao je Denis.
- Iznimno respektiram ovu rijeku, ali je i iznimno volim. Odemo i mi na more. To nije sporno. No, ovo je za nas ipak posebna priča. I zimi je tu prekrasno, a ljetni period nam počinje već u proljeće s visokim vodostajem, gdje se voda izlije u rukavce i barice i donosi život. Znam da to nekima stvara probleme, ali bez toga ništa oko nas ne bi imalo smisla. Tada se mrijesti riba, dobro, legu se i komarci, ali i to je priroda. Onda lagano kreće i pecanje, a oni hrabriji se već u svibnju i kupaju iako je temperatura vode 17-18 stupnjeva. U špici sezone bude i 27 stupnjeva, iako na nekim mjestima bude i hladnije s obzirom na to da je riječ o živoj vodi – pojašnjava Denis i ističe.
Od fiša i perkelta do soma
- Dunav nije za neplivače, nije za poluplivače, nije za ekshibicije, ronjenja, preplivavanja... Dunavu se moramo diviti, ali ga i poštovati.
Ništa mu, kaže, ne može zamijeniti druženja s obitelji i prijateljima, miris šume, pjesme lišća koje šušti i svira neke svoje melodije, miris ritova i ribe...
Denis Sklepić
- Nama je riba na prvome mjestu. Od najobičnijih kederčića, preko babuški koje su jako slatke pržene na “tanjurači”, preko fiša i perkelta do soma, smuđa... Sin Stipan, pak, tu ima drugu filozofiju. On se bavi sportskim ribolovom po principu “uhvati i pusti”, što je posebno popularno u Mađarskoj. Uloviš šarana, poljubiš ga, slikaš i vratiš u vodu. Ja nemam takve afinitete. Ja ga pustim u kotlić – smije se Denis, dok Stipan sjedi na njihovom quadu i samo sluša što tata priča. A, quad je samo dokaz da Sklepićima ljeto na rijeci nije samo kupanje u Dunavu i pecanje. Oni su i avanturisti, robinzonski nastrojeni. Obožavaju zaći u šumu, postaviti šator i promatrati prirodu, ptice, jelene, divlje svinje...
- Mislim da ovakav spoj odmora na tako bliskom prostoru ne postoji nigdje. Znači, bućneš se u vodu, osvježiš, upecaš nešto, pojedeš, malo odmoriš, i za pet minuta si već u šumi koja se tu prostire i koja se s Dunavom sjajno nadopunjuje. Tu se gnijezdi crna roda, orao štekavac koji se hrani i ribom, pa mu odgovara područje. Šuma je ljepša zimi, jer je vegetacija čista i može se puno dalje vidjeti, ali sada su predivni mirisi, zvuk ptica, njihov pjev... Idila – istaknuo je Sklepić, naglasivši i nevjerojatno zajedništvo koje vlada na Zelenom otoku.
- Dakle, ovdje ima ljudi koji tu žive cijelu godinu, onih koji dolaze često, onih koji su tu povremeno..., ali je među njima velika povezanost i međusobno povjerenje. Druženja su, pak, posebna priča. Nije problem doći i nepozvan negdje gdje se kuha fiš ili čobanac, ali tada moraš procijeniti ima li za tebe dovoljno. Ako to uvidiš, tada jednostavno kažeš da nisi gladan, jer ako ne kažeš, onda kuhar doda dvije žlice ljute paprike više u kotlić, pa bude dosta za sve he, ha, ha... To su one lijepe, sitne šale i radosti na koje su svi navikli i na koje se nitko ne ljuti – zaključio je Denis dok je pokraj nas prošao neki ručno rađeni katamaran na solarni pogon kojim se netko, možda i iz Njemačke, odlučio spustiti niz Dunav i oploviti ovu veliku rijeku pozdravljajući usput one koji dijele njihovu ljubav i zadovoljstvo.