Kad danas otvori vrata stana na zagrebačkom Maksimiru, gotovo je sve ostalo isto. U dječjoj sobi i dalje su knjige, na policama plišanci. Na stolu bojice. Na zidovima fotografije.
Na jednoj od njih djevojčica, široko raširenih ruku, trči prema moru. Na drugoj se smije toliko glasno da se gotovo može čuti.
Kristina Harhaj ništa nije mogla spremiti. Ne još. Još uvijek spava u njezinu krevetu.
- Ne mogu drugačije - to izgovara mirno, bez suza.
Bez one potrebe da nepoznatom čovjeku objašnjava koliko boli gubitak djeteta. Ne govori puno ni o sebi, čak ni onda kad razgovor dođe do zloćudne bolesti koju su liječnici nedavno otkrili i kod nje.
Kao da joj je neugodno što priča i na trenutak odlazi s Marije.
Jer koliko god se u posljednjih godinu dana njezin život promijenio, Krist...
