Dan mu uvijek počinje isto. Jutrom sjeda u omiljenu fotelju u dnevnom boravku svoje kuće, stavi naočale na glavu, uzme novine pa čita. Kad mu je nešto posebno važno, to podcrta.
Ako slučajno zadrijema, popodne ih opet otvori pa nastavi od oznake dalje, tamo gdje je stao.
- Dajte dečki, sjednite, bute si kaj spili - pita nas odmah s vrata Samoborac Josip Cvetković (100) dok se u ponedjeljak navečer konačno upoznajemo u udobnoj kuhinjici u prizemlju njegove "hižice na bregu". Za nas je ovo važna večer. Cijeli vikend smo u redakciji stvarali novine u novom ruhu, jer Jutarnji je naime od jučer na kioscima redizajniran, osvježenog izgleda, ali i dalje s istim ciljem. A to je naći, napisati i objaviti priče dovoljno zanimljive ljudima poput Josipa.
Brak dug 72 godine
Jer u svojih sto godina Josip ih je čuo, a bogme i doživio barem milijun. Pa ako i nakon svega i dalje nađe nešto vrijedno čitanja, onda smo bliže svome cilju. U goste mu ne dolazimo bez razloga. Htjeli smo upoznati naše najvjernije pretplatnike, čitatelje koji uz naše novine žive, iz njih se informiraju i uz njih se inspiriraju. Da ljudi koji novine stvaraju osobno ih i na ruke predaju ljudima koji ih čitaju. Josip je prvi od sedam vjernih pretplatnika koje smo te večeri obišli.
Uz sutrašnji broj, koji je tek prije kakvih 20-ak minuta izašao iz tiskare Vjesnik, nosimo mu i mali znak pažnje, kućanski aparat i poklon bon na dar, sve lijepo upakirano s mašnom na vrhu. Josipa poklon i ne zanima previše, kutiju s mašnom ostavlja u ruke svojoj kćeri Ireni, a on uzima novine, sjeda u fotelju i kreće ih listati. Za čovjeka sa stotinu rođendana iza sebe odličnog je zdravlja, pokretan, bistrog uma i veseo, ali muku muči sa sluhom. Stoga nam više o njemu otkriva Irena.
Njena majka Tereza preminula je lani u siječnju u 94. godini. U braku s Josipom bila je nevjerojatnih 72 godine, imaju dvoje djece. Stariji sin se odselio, a Irena je i danas s tatom. Tu se negdje krije i tajna Josipove dugovječnosti.
- Nema tu puno filozofije, jer živio sam s časnom i brižnom familijom, sretan sam čovjek, a lijepu starost dugujem požrtvovnoj brizi svoje Irene - govori.
Josip je rođen davne 1920. u Požegi, gdje je kao kožar radio njegov otac Alojz Cvetković. Majku mu je, dok je još bio beba, ubio grom, nakon čega su se preselili u Rude u Samoboru. Bio je šnajder naučnik, a ubrzo je ondje s mladim istomišljenicima osnovao antifašističku grupu, tik pred rat, zbog čega je završio u zatvoru i bio osuđen na smrt. Igrom sudbine, pojašnjava Irena, jedan se oficir zauzeo za njega, pomilovan je i samo je odslužio kraću kaznu. Čim je pušten otišao je u partizane, a nakon rata je upoznao Tereziju. Ona je radila u tvornici tekstila, a on se nastavio školovati i zaposlio se u tvornici Kristal.
- Bio je moj tatek cijenjen i uspješan čovjek, napredovao je do direktora u vrijeme kad je tvornica izvozila po cijelom svijetu. Kasnije je bio direktor Samoborske banke, a moja majka i on zajedno su sami podigli ovu kuću - niže Irena očev život u slikama.
I sada, dodaje, može biti miran, sve je za svoju djecu napravio, svašta je doživio, nek se odmori uz novine.
- Irenice, daj dečkima za kavicu - kaže dok odlazimo, silno nam se nekako htio odužiti za posjet. Ne treba, Joža, to što smo vas upoznali dovoljna je nagrada.
Novine u krevetu
Nešto kasnije smo u stanu Alemke i Želimira Sappe u Ilici, kod Britanca. Na Jutarnji su list pretplaćeni od prvog dana, od proljeća 1998. godine. Novine koje su tada postojale Želimiru nisu bile dovoljno dobre. I muž i žena najradije, kažu, čitaju Antu Tomića i Juricu Pavičića. Čitaju i politiku, više ona nego on, a njoj su omiljene i stranice drugog dijela novina, Jutarnjeg 2. On prvo okreće stranice sporta, ona sport preskače.
Njoj su 72 godine, njemu 77, u braku su preko pola stoljeća. Vedri su i aktivni, svakog vikenda odlaze s prijateljima planinariti.
- Muž ujutro ode u sandučić po novine, donese ih u krevet i onda ih čitamo uz kavicu - govori Alemka.
Dvanaest im je godina, govore, netko krao novine iz kaslića. Kako su tome doskočili, prepričava Želimir Sappe:
- Jednog dana doma sam pronašao plastični pištolj nalik pravom i spustio sam se dolje u stubište. U deset do pet su stigle novine. Pet minuta kasnije i lopov. Uspio sam ga srećom otjerati i od tada se nije više pojavljivao. Saznao sam da je krao po čitavom kvartu i da je imao dogovor s nekim tko je radio u kiosku da novine preproda. Čitavu sam priču oko krađe poslao Jutarnjem i izašla je u vašim novinama.
Na odlasku smo uz ulazna vrata ugledali izrezan veliki naslov "Alemku treba slušati". Odnosilo se to, naravno, na epidemiologinju Alemku Markotić, no našoj je sugovornici bio dobar poticaj da taj naslov izreže iz novina. A što naši vjerni čitatelji misle o novom vizualnom identitetu?
Gospodin Marjan Tomaš (82) i njegova supruga Dušica (81) pretplatnici su Jutarnjeg lista gotovo od prvog broja. S oduševljenjem su u nedjelju navečer prelistali novo, redizajnirano izdanje i utvrdili da je pregledno. Sviđaju im se veliki naslovi i lako će se, kažu, naviknuti na novi izgled. Omiljeni kolumnist im je Ante Tomić, rado čitaju rubriku kultura, a zadovoljni su i s našim političkim analizama. Njihov najdraži jutarnji ritual su kavica i novine, a sada će kavu piti iz modernog kafe aparata koji im je poklonio Jutarnji.
Gospođa Vukmir Stanka s osmijehom je dočekala ekipu Jutarnjeg nestrpljiva da prelista sutrašnji broj. Pohvalila je novi izgled i otkrila nam da najviše cijeni autora Inoslava Beškera čiji niti jedan tekst ne propušta. Sviđaju joj sve naše rubrike, posebno vikend izdanja.
