Prije četiri i pol godine napipala je kvržicu veličine zrna graška dok je dojila kćer Ellu koja je tada imala nepune dvije godine. Nije odmah pomislila na najgore, nije takav tip. Međutim, za svaki slučaj ipak je otišla liječniku. Dijagnoza je bila strašna - trostruko negativni karcinom dojke s metastazama na plućima, piše Dijana Puhalo za Mojportal.hr.
I onda je odlučila.
Junački će se boriti s opakom bolešću prvenstveno zbog svojih curica, ali i zbog sebe.
Ona je Martina Babić iz Dežanovca, žena od svega 32 godine koja je do sada prošla nevjerojatnih 168 kemoterapija i koja se s ovim teškim oblikom raka bori na jedan izuzetno hrabar i inspirativan način.
Martinu sam upoznala prije nekoliko dana u daruvarskom restoranu Terasa na "Zdravoj kavi s liječnicima" koju je organizirala Udruga žena oboljelih i liječenih od raka "Nismo same" iz Zagreba.
Iskreno, kada sam je vidjela, pomislila sam da je došla s nekim iz obitelji jer po ničemu nisam mogla zaključiti da je ona jedna od oboljelih. Nisam čak ni skužila da nosi periku. A pogotovo da ima najgoru dijagnozu od svih koji su tamo bili. Martina tijekom našeg razgovora nije skidala osmijeh s lica, čak se nekoliko puta i našalila na svoj račun.
- Napipala sam tu kvržicu veličine graška dok je mala sisala. U početku nisam tome pridavala nikakvu važnost jer sam poslije prve trudnoće znala da se u dojkama mogu upaliti mliječne žlijezde. Iskreno, mislila sam da je o tome riječ. Međutim, kako mi se u tjedan dana ta kvržica nije povukla, obratila sam se ginekologu. Napravili smo ultrazvuk i rekli su mi da su to neke vodene ciste koje ne treba dirati. Isto tako su mi rekli da je to normalno u procesu dojenja i da će dijete to sisajući "izvući".
No, to se u međuvremenu jako upalilo, dojka je narasla i pocrvenila. Nakon toga sam privatno otišla u Arcadiju u Daruvaru gdje su mi napravili neku vrstu biopsije. Dva puta smo slali uzorak tkiva i brisa u Pakrac na patologiju i oni su nam tamo rekli da nije ništa. Kad sam dobila temperaturu, shvatila sam da nešto stvarno nije u redu. Opet sam otišla u Arcadiju gdje mi je dr. Ignatovski rekao da njemu to ne izgleda dobro, da se on ne bi igrao i da bi se to trebalo odstaniti, a ja sam mu na to rekla: "Ako treba, odstranite mi cijelu dojku, strah me je" - započela je svoju priču Martina Babić kojoj je dr. Ignatovski izvadio tu ogromnu tvorevinu u dojci.
Priča mi kako nikada neće zaboraviti kako su je slali u velikoj staklenci za zimnicu jer nisu imali dovoljno veliku sterilnu posudu za tvorevinu koja je bila veličine 10x15 centimetara.
- Tu teglicu sam osobno vozila u Pakrac na patologiju da bi mi nakon mjesec, mjesec i pol, javili da su našli zloćudne tumorske stanice. Prvo sam poslana na Instutut za tumore u Zagrebu. Tamo sam nabasala na doktora koji me nije niti pogledao. Samo je rekao: "Dobro, odstranit ćemo obje dojke, pripremite sve nalaze, budemo vas kontaktirali". Čovjek me nije niti pogledao.
Čekala sam tri mjeseca, zvala svaki dan i ispitivala kad će me pozvati na pregled. Sjećam se svog zadnjeg telefonskog poziva. Bio je svibanj, a oni su mi rekli da je doktor otišao na godišnji i da se vraća u rujnu. Također su mi rekli da oni tamo ne preuzimaju tuđe pacijente i da moram čekati svog doktora - nastavlja Martina koja nije više htjela čekati tog liječnika već je uzela svoju medicinsku dokumentaciju i otišla u KBC Zagreb kod doktorice Paule Podolski.
- Na Institutu za tumore mi nisu napravili ni CT da se vidi gdje je uopće karcinom, a on bi mi kao mesar odrezao obje dojke. Na Rebru su mi vrlo brzo napravili PET CT cijelog tijela koji je pokazao da imam već metastaze na plućima. Doktorica Podolski mi je rekla da operacija nema smisla i da hitno trebam krenuti s kemoterapijama.
Sreća u nesreći upala sam u studijsku grupu na kojoj se testirao jedan novi lijek koji se zove Atezolizumab, odnosno neka vrsta imunoterapije za ovu moju vrstu raka s metastazama. Kad sam počela s normalnom propisanom kemoterapijom, odmah sam uz to primala i ovu vrstu imunoterapije koja mi stvarno pomaže. Četiri i pol godine nisam promijenila terapije - priča Martina i pojašnjava kako mjesečno ide tri puta tjedno na terapije u Zagreb i onda ima tjedan dana pauze. Tako je od samog početka.
- Što se mene tiče, ja sam odlično. Posložila sam si u glavi da je to tako, uopće ne razmišljam o tome da sam bolesna, jednostavno odem na terapiju kao da idem na kavu. Obavim to i vratim se kući, svom životu, svojim curicama. Živim normalno - kaže mi Martina i otkriva kako ima dvije kćerke, Reu od 11 i Ellu koja ima 7 godina. Bila je udana, ali se u međuvremenu rastala.
- Prvi dan mi ne bude ništa, malo sam pospana, ali ništa strašno. Drugi dan sve mi je odvratnog okusa, čak i voda. Ništa ne mogu staviti u usta. Prihvatila sam da je to jednostavno tako. Drugi dan ni pijem ni ne jedem i ok. Ali zato treći dan sve nadoknadim. Gladna sam, sve mi je fino, čak i ono što nikad nisam voljela jesti, kaže nam kroz smijeh Martina iskreno priznajući kako je u ove četiri i pol godine čak i dobila 20-ak kilograma.
- Ako mi je to jedina nuspojava, mogu je podnijeti - nastavlja se šaliti Martina na svoj račun.
Pitam je što kažu liječnici, kakve su prognoze.
- Uglavnom, ovaj karcinom kojeg ja imam nije operabilan. Dakle, ako sam dobro shvatila, doživotno ću primati terapije. Karcinom se začahurio i treba ga držati pod kontrolom. Ako bi prestala primati terapije, on bi se još proširio. Na plućima mi se toliko proširio da mi pluća na PET CT-u izgledaju kao božićno drvce. I ne može se operirati. Tako da ću ići na terapije dok sam živa i neću ih mijenjati - svjesna je težine svoje situacije Martina koja je pitala doktoricu Podolski hoće li u dogledno vrijeme nešto promijeniti u procesu liječenja. Ona joj je na to rekla: "Dok djeluje, ne mijenjamo ništa. Samo izdrži, molim te".
Martina smatra da joj ta imunoterapija pomaže upravo oko nuspojava kemoterapija.
- Ženama od kemoterapija bude muka, povraćaju, slabe su, ne mogu otići na toalet, a ja nemam ništa od toga. Osim tog drugog dana kad ne mogu jesti ni piti. Istina, otpale su mi sve dlake s tijela, ali ja ne povraćam i mogu sve raditi. Imala sam stado od 80 koza i muzla sam ih svaki dan. To me je držalo na životu - iskrena je Martina. Kaže mi da su jedna od nuspojava kemoterapija grčevi u prstima. Ona ih nema jer je muzla koze.
Znamo da ženama teško pada kad tijekom kemoterapija ostanu bez kose. Martina ni tu ne očajava. Priznaje da obožava perike i da ih naručuje preko interneta.
- Svaki dan imam drugačiju frizuru. Evo, danas imam dugu kosu, a sutra ću imati ovako kratku kao vi - smije se.
Iako je u međuvremenu taj eksperimentalni lijek kojeg prima Martina ukinut jer nije pokazao učinkovitost na većem broju onkoloških pacijenata, Martina će ga primati dok god bude mogla jer joj pomaže. Lijek su radili Švicarci, a budući da je Martina potpisala da će sudjelovati u njegovom testiranju, oni će joj ga slati besplatno.
- Vjerojatno nisam medicinski fenomen, ali ja sam sebi - wau! Sretna što sve podnosim tako dobro. Što sam uspjela živjeti i normalno funkcionirati kako radi sebe tako najviše radi mojih cura. Male su još i trebaju me. Drago mi je što će možda moj primjer biti inspiracija drugim oboljelim ženama. Imala sam i ja teških faza kad sam padala, ali uz moje drage suborčice i uzore nisam nikada htjela odustati - odlučna je Martina. Poslije mi je ispričala jednu tužnu priču iz svog života, nakon čega mi je sve bilo jasno.
- Majka mi je 2020. godine umrla od karcinoma jajnika. Umrla je u roku od godine dana, a dijagnozu je dobila 10 dana poslije mene. Znači, od početka smo bile jedna uz drugu u svemu. No ona nije izdržala. Na njoj sam točno vidjela kako psiha puno utječe na stanje organizma. Nažalost, mama je pred kraj totalno odustala i prepustila se bolesti. Nikako je više nismo uspjeli psihički podići i vrlo brzo nas je napustila - govori mi Martina koja je uvjerena da su njezinoj majci terapije donekle djelovale dok je imala volju za životom i želju za ozdravljenjem. To je, između ostalog, jedan od razloga zašto Martina ima jedno i drugo.
- Kad mi je bilo najteže moja obitelj je bila konstantno uz mene i da nije bilo njih, ja ne bih uspjela - kaže mi na kraju Martina.
Iako bi se nakon svega što je do sada prošla, mogla osjećati umorno i očajno, Martina ne skida osmijeh s lica, spremna je za borbu i ne odustaje. Ova nevjerojatna žena dokazuje da svaki dan može biti bitka, ali i pobjeda. Sa 168 kemoterapija iza sebe, ona se nije predala, već se bori takvom snagom i neviđenom hrabrošću kakvu samo rijetki u ovakvim situacijama imaju.
Martina je borac, veliki borac. I sigurno nećete čuti da se predala. Nikada!, piše Dijana Puhalo za Mojportal.hr.
