Skladatelj Dušan Šarac (1942.) u životu je napisao barem dvije himne Dalmaciji, pjesmu “Maslina je neobrana”, što je bio prvi samostalni nastup klape Šibenik 1980. na Splitskom festivalu i veliki hit Miše Kovača iz 1982. godine “Dalmacija u mom oku”. U više od pet desetljeća rada Dušana Šarca njegove su melodije za pjesme nastajale uz put, u hodu, u ambijentu. Vrlo rijetko radio je akademski, sjeo za klavir i pisao note, kao što je to Arsen Dedić činio, dizavši se svakodnevno ranom zagrebačkom zorom. Dušan Šarac, skladatelj, tekstopisac i aranžer više od 800 pjesama, jedan je od autora zvuka Dalmacije našeg vremena, premda je u karijeri, nakon mnogo godina će priznati, za novce po Beogradu pod pseudonimom skladao “narodne novokompanovane”. Samo je u tim beogradskim folk danima zanemarivao ono što mu je kao skladatelju bilo uvijek najvažnije, a to je tekst.
- Melodiju za pjesmu ‘Maslina je neobrana’ napisao sam na tekst jednog doista posebnog čovjeka. Te dvije kitice, genijalne na svoj način, napisao je Drago Britvić, Podravec iz Pitomače, opčinjen Mediteranom. Te 1980. klapa Šibenik nastupala je s Mišom na Splitskom festivalu s pjesmom ‘Dobra ti večer, mati moja’, i to je bio posljednji Mišin nastup na festivalu. Istovremeno, direktor festivala stvarao je otpore tomu da klapa Šibenik nastupi i samostalno. Pokleknuo je naposljetku pred mojim bezobrazlukom; Bepu Miroševiću odbrusio sam kako su solisti klape Šibenik bolji od 90 posto pjevača tadašnjeg Splitskoga festivala - sjeća se Šarac.
Pjesma za Dražena
Drugi najveći hit Šarčeve karijere, “Dalmacija u mom oku”, bio je naslovna pjesma Mišina albuma nastalog u Milanu, u istom studiju u kojem je 1979. Šarac kao muzički urednik diskografske kuće Suzy radio na albumu Parnog valjka.
- Mišo je htio da promijenimo aranžere, a kako Rajko Dujmić tada nije bio naročito zauzet s Fosilima, odabir je pao na njega. Međutim, Rajko je 20 dana prije snimanja otkazao suradnju. U zadnji trenutak uletio je aranžer Mato Došen. Mato je bio dobar čovjek, u tri dana i tri noći sa mnom je složio Mišin album ‘Dalmacija u mom oku’. Poslije mi je Dujmić priznao da mu je bubnjar Moka iz Fosila zabranio rad s Mišom - govori o nesuđenoj suradnji na velikom hitu legende.
U vremenu u kojem brojimo oko četiri desetljeća od ključnih Šarčevih pjesama, nešto više od 40 godina broji i njegova “Šibenska balada” na tekst Krste Jurasa i u izvedbi klape Šibenik. Do danas ona je ostala najpoznatija pjesma o Šibeniku, premda je Šarac skladao i “Šibenik je to”, “Šibensku”, “Šibenske kale” te “Šibenske uspomene”, ukratko najvažnije pjesme o gradu, uz Arsenovu “Koliko je Šibenika”.
- Klape Trogir i Šibenik bile su najbolje klape svih vremena na ovim područjima, i mislim da ih nitko nikad neće stići, uz veliko poštovanje splitskom Šufitu. U isto, Draženovo vrijeme napisao sam, zajedno s Arsenom, i himnu košarkaškog kluba Šibenka. Deset godina poslije Dražen Petrović je poginuo. Za dva dana Biserka Petrović, toliku je snagu imala ta žena, nazvala me s molbom da kao producent organiziram pjesmu za Dražena. Pjesma je nastala u traženom roku, otpjevao ju je pjevač koji se tada našao u studiju, Željko Sesvečan. Došao sam u kafić Amadeus s kasetom, pustio je, došao je i Aco Petrović koji je tada prodavao talijanske kuhinje u susjedstvu. Obitelj se složila da je ‘Život leti kapetane’ hit - sjeća se.
Šarac se, navršivši 65. godinu, nastanio opet u Šibeniku, gdje svako ljeto vodi festival Dalmatinska šansona. U Šibeniku zimi, kako se žalio Špiro Guberina, penzioneri nemaju pametnijeg posla nego ogovarati uspješne sugrađane.
‘Same beštime’
- U Šibeniku je najnormalnije da ti najbolji prijatelj umjesto ‘dobro jutro’ kaže ‘šta je, govno od čovika’. Kao što je majka Ive Brešana govorila da joj sin piše ‘same beštime’ i da tko će to slušati. U Šibeniku ‘tko me traži, zna di će me naći’, kao što kaže meni najdraža od svih mojih pjesama ‘Na teraci’, koju je Mišo otpjevao na albumu ‘Dalmacija u mom oku’ - kaže nekadašnji umjetnički direktor Omiškog festivala, skladatelj himne festivala “Na omiškoj stini” te kasnije osnivač festivala Dalmatinska šansona.
- Jedne godine moja mater se žalila kako ne valja omiški festival. ‘Ajme meni, šta je ovo, ko je to odredija’, govorila je mojoj sestri koja joj je nato rekla: ‘Tvoj sin’. ‘Ajme jadan ti je, šta mu se dogodilo’, zavapila je uto mater. Mater mi je za Gibonnija bila govorila ‘da je smišan mali, ali puno svituje ljude, a ne idemo od ruke’ - ilustrira oporu iskrenost dalmatinskih majki koju je doživio i Arsen kada mu je majka rekla da više voli Mišine nego njegove pjesme.
Dušanu Šarcu nitko se u obitelji nije bavio glazbom. Svirao je violinu u šibenskoj Muzičkoj školi kada je ista 50-ih bila smještena u predjelu starog pazara i oko nje su bili vezani magarci s kojima su vlaške žene dolazile na tržnicu prodavati, tako da su zvuku Šarčeve violine sekundirali magarci-pjevači sa ceste. Slušao je u mladosti rockabilly američku glazbu i talijansku, i to onu stariju od vremena Rite Pavone.
- Oduvijek sam se divio talijanskoj glazbi, filmu, dijalozima. Operni skladatelj Gioachino Rossini nije imao ni 40 godina kada je prestao komponirati. Kada su ga pitali zašto, rekao je ‘ja sam sve napisao’. Danas i ja odgovorno tvrdim da je sve napisano u smislu melodije - reći će.
Upisao je Pedagošku akademiju u Zagrebu i sedam godina predavao glazbeni u osnovnim školama. Od Muzičke akademije odgovorio ga je profesor Miroslav Miletić kazavši mu: “Ti si lijenčina, teško će ti pasti vježbanje od pet sati dnevno. Završit ćeš kao druga violina u nekom simfonijskom orkestru i bit ćeš nesretan”. Poslušao ga je. Godine 1975. Šarac se zaposlio u diskografskoj kući Suzy, čime su mediteranski izvođači dobili “svog čovjeka” kod slovenskog diskografa. Deset godina poslije postaje urednik Jugotona, pa Croatia Recordsa. Od 1972., odnosno nakon Mišine pobjede s “Proplakat će zora” na Splitskom festivalu, počinje suradnja Miše Kovača i Dušana Šarca.
- O Miši se i danas malo zna. Mišo kod kuće nikad nije imao niti jednu svoju ploču. On je doma slušao američku glazbu i bio je vrlo informiran o aranžmanima. Nikad nije bio zadovoljan aranžerima, uvijek govoreći ‘što ja nisam školovan da to sam učinim’. Kad je pokojni Toše Proeski snimao ‘Ostala si uvijek ista’, u Croatia Recordsu su više puta preslušali i Mišu i Tošu i održali su tajno, interno glasanje. Bilo je 20 prema nula za Mišu. Tu pjesmu nitko ne može otpjevati osim Miše. Najjača je bila priča kad smo se Arsen i ja dogovorili da mu složimo album. ‘Pogledaj koje on pisme piše, a kad dođe refren misli samo na svoj glas’, komentirao je Mišo kojem se svidjela ‘Djevojka iz mog kraja’. Međutim, tražio je da Arsen mijenja refren, što ovaj nije htio. Arsen mi je na kraju nesuđene suradnje rekao: ‘Znaš kad će on snimiti moju pjesmu? Kad nabrojiš sve crkve u Šibeniku i Gospa se pojavi’. Na kraju su samo jednu pjesmu zajedno učinili.
Mišo je bio osjetljiv i na tekstove. Sjećam se kako je za jedan Britvićev rekao ‘vidi ovoga, strašan tekst, ali nije za me’. Znao je koju emociju iz teksta može prenijeti, a koju ne - govori Šarac.
Mišo i Al Bano
Godine 1974., u vrijeme kada su na Splitski festival dolazile internacionalne zvijezde koje su, paralelno s domaćim pjevačem, pjevale prijevode domaćih pjesama u drugom aranžmanu, Mišo se sam javio Šarcu da će biti izvođač hrvatske verzije njegove pjesme “Obala mojih snova”.
- Mišo je živio na na Srebrenjaku u garsonijeri, a na Splitskom festivalu zvijezda talijanske kancone Al Bano pjevao je talijanski prijevod ‘Obale mojih snova’ naslovljen ‘Stelle d’oro’. Kad smo sjedili u publici, Mišo iz prve, zbog drugačijeg aranžmana, nije prepoznao moju pjesmu u izvedbi Al Bana, pa me pitao da čija je to pjesma. Prasnuo sam u smijeh, rekavši mu - ‘tvoja’. S Mišom sam snimao i za prve uzbune u Zagrebu u Šubićevoj, domoljubnu ‘Grobovi im nikad oprostiti neće’. Pjesma se u originalu zvala ‘Grobovi NAM nikad oprostiti neće’, no direktiva je došla do taj naslov mičemo - otkrio je Šarac.
Novac za Dugme
Mišo mu je najdraži pjevač s kojim je u karijeri surađivao. Najmanje je problema radio tijekom studijskih snimanja.
- Godine 1975. u Suzyju smo snimali Runjićevu ‘Ja ne mogu drugo nego da je ljubim’. Sedamdeset i pet puta sam ga tražio da ponovo pjeva prvi vers i nije se bunio - opisuje Mišinu posvećenost.
Najveću svađu koju u karijeri pamti dogodila se također s Mišom.
- Snimao je neke izvorne pjesme u studiju, a pjevao ih je bez kontrole. Rekao sam mu: ‘zezaš li me ili misliš ozbiljno, jer ovo će biti sramota za tebe’. Onda smo se svadili i izvukao mi je iz rukava onaj događaj kada je 75 puta ponavljao prvi vers - prisjeća se glazbenik koji o glazbenom svijetu nema baš lijepe riječi.
- Glazbenici su čudaci, a pjevači, odgovorno tvrdim, veći ili manji ‘bolesnici’, uvijek nesretni ako nisu popularni ili u centru pažnje. Instrumentalisti su druga stvar, njih obožavam. Nastankom hrvatske države nestala je hrvatska diskografija. Danas se ne zna ništa. Prije se u komad znalo tko je koliko prodao. Eto, malo nostalgije - nastavlja razgovor.
Sredinom 80-ih prešavši u Jugoton, bio je razočaran.
- Bila je to socijalistička firma naspram malog Suzyja koji je bio čisti zapad, diskografska kuća koja je imala ugovor s čuvenim CBS-om. Posjetio nas je u Suzyju u ono vrijeme producent, mađarski Židov, koji je htio Zdravka Čolića i Bijelo dugme lansirati preko CBS-a. Čoli smo snimali demo snimke na njemačkom i engleskom, no agent je odustao zbog pjevačeva lošeg izgovora jezika. Od Dugmeta smo sami odustali jer smo morali dati 600 tisuća dolara, participirati u ulaganju, koje nismo imali. Inače, od 1975. do 1985. u diskografiji bivše države bilo je zlatno doba, najljepše vrijeme u mojoj karijeri. Vrijeme živog bubnja, živog basa - govori o vremenu kada se sve s orkestrom snimalo.
Šarac je skladao “Budi noćas mirno more” koju je u originalu pjevao Milo Hrnić, kasnije Ivo Pattiera, pa Đani Stipaničev.
- Glasam za Hrnića. Milo sve može pjevati, no čudne je naravi. Đani sve može pjevati, ali te ne može “čapati” jer pjeva krive pjesme. Za Đanija je Italija. Al Bano je bio u Šibeniku na Festivalu šansone i komentirao je da je Đani odličan kad je pjevao ‘Il mondo’ - govori o pjevaču Komedije.
Huljić jedini cilja
Nakon odlaska u penziju iz Croatia Recordsa osnovao je festival Dalmatinska šansona Šibenik kojem je 23. godina. Sjeća se kako je bivši gradonačelnik Franko Čeko, uz redovno dotiranje, kada su zakazali sponzori dao dodatnih 75 tisuća kuna festivalu, posudivši novac u banci. Najpoznatija pjesma koju je ikada Dalmatinska šansona iznjedrila je “Da te mogu pismom zvati”.
- Ona je dugo bila lokalno popularna dok je nije splitski radio otkrio, pa kasnije svi ostali. Došao ja poslije u Zürich, kad tamo Oliver pjeva ‘Da te mogu pismom zvati’. Šalio sam se kazavši mu da ‘kako ga nije sram’. I Grdović ju je uzeo, iako sam mu rekao da to nije pjesma za njega. Uglavnom, pjesma je bila toliko popularna da su šibenskog baritona Branka Bubicu jedno vrijeme zvali ‘Datemogu’ - smije se.
Tijekom karijere napisao je za klape pjesme za koje neki, pa i stručni ljudi vjeruju da su izvorne, kao što su “Žižula”, “Puste su kale”, “Kada vapor parti”, pa i “Šijavica”.
- Jerko Bezić, muzikolog, ushićeno mi je priopćio kako je na Zlarinu čuo divnu izvornu pjesmu ‘Puste su kale’. Počeo sam se smijati… ‘Šjor Jerko, to je moja pisma’. Zahvalio mi je što sam ga spasio od sramote - kaže skladatelj.
U dijelu karijeri bio je i aranžer poznatih pjesama.
- Surađivao sam s Tomislavom Ivčićem kao aranžer na hitovima, kao što su ‘Kalelarga’ i ‘Večeras je naša fešta’. U skladateljskom opusu surađivao sam i s Meri Cetinić, bila je to pjesma ‘Nitko neće u mornare’ vrlo modernog aranžmana koji, međutim, nije bio moj. Kad je klapa Šibenik sve pjesme koje sam im komponirao za novi album sredinom 80-ih odbila, dao sam ih klapi Bonaca, čime sam omogućio njihov prvi od više kasnijih albuma. Svega je bilo, ali u rock se nisam miješao - reći će.
U Beogradu je pod pseudonimom pisao nekoliko pjesama za narodnog pjevača Radoslava Rodića Rokija i još neke folk pjevače čijih se imena, veli, ne može sjetiti
- Snimao sam I s trubačima, s ansamblom Bakije Bakića i oduševili su me. Jednom sam u Zagreb odnio snimku izvjesnog gitariste, samoukog Roma. Pustio sam snimku tada najpoznatijem zagrebačkom gitaristu koji je tvrdio da je to ubrzano obradom u studiju, da nije original – sjeća se.
Teško je, napominje, u diskografiji reći zašto je neka pjesma popularna, a druga nije.
- Tekst je bitan, kao i obraćanje direktno iz prvog lica. ‘Ti za me si bila ka rosa na cviću… a ja bi tija pismom ti prići.’ Tekst je dvostruko bitniji od glazbe u domaćoj glazbi. Tekstom se treba i publika i njezina emocija naciljati, a to kod nas zna jedino Tonči Huljić. Nema veze što mu žena piše tekstove pjesama, Huljić cilja - govori skladatelj koji se ženio jednom.
- I to je bilo puno. Rastavio sam se. Imam kćeri Vanju i Sonju, žive u Zagrebu, unuke nemam. Dao sam svojim životom kćerima dobar primjer - našalio se na svoj račun.