To je veliki izazov za mene, ne samo kao svećenika, jer se u toj mjeri i iz te blizine nisam susretao s ovime. Sada svakodnevno susrećem ljude koji umiru, koji su već u polusvjesnom ili nesvjesnom stanju. Neki dan sam bio nazočan gotovo do samoga kraja s pacijenticom koja, doduše, nije umrla od covida, ali, jednostavno, to su ljudi koji su u posljednjem trenutku svoga ovozemaljskog života suočeni s odlaskom s ovoga svijeta. Ja i kao svećenik i kao ljudsko biće nastojim to doživjeti kao svoju osobnu smrt, odnosno razumjeti ih i biti uz njih - riječi su patera Ignacija Belaka, bolničkog kapelana u Kliničkom bolničkom centru Osijek, najvećoj bolnici istočno od Zagreba u kojoj se liječe najteže oboljeli pacijenti od covida-19 iz istočne Hrvatske.
Respiracijski centar KBC-a Osijek već je mjesecima, nažalost, mjesto gdje mnogo više ljudi umire nego što ih biva izliječeno od te opake bolesti. U Hrvatskoj je zaključno s utorkom uz covid-19 preminulo 3328 osoba. Od toga u Osječko-baranjskoj županiji njih 322, odnosno u studenome 132, a u prosincu čak 142 osobe. U KBC-u Osijek i nešto više jer se u toj bolnici liječe najteži pacijenti iz cijele istočne Hrvatske.
Velikom broju njih upravo je pater Belak bio osoba utjehe i empatije, onaj kojega su posljednjeg čuli, vidjeli ili osjetili njegov dodir. Ni njemu to nije lako, osobito jer je u ovoj ulozi tek četiri mjeseca. Naime, ovaj je isusovac s još dvojicom svoje subraće ljetos došao iz Zagreba u Osijek nakon što su zgrade u kojima su živjeli teško stradale u proljetnom potresu, pa su brojni isusovci morali pronaći novi smještaj i dužnosti diljem Hrvatske. Otac Ignacije sa svojom se subraćom skrasio u Župi mučeništva sv. Ivana Krstitelja u osječkom prigradskom naselju Brijest, a 17. kolovoza imenovan je novim bolničkim kapelanom. Nije mu prvi put da se susreće s bolesnima, starima i nemoćnima, jer je do dolaska u Osijek, a unatrag godinu dana, bio duhovnik Katoličke humanitarne udruge "Kap dobrote", koju je osnovao pokojni pater Antun Cvek, pa su često obilazili bolnice i staračke domove...
No, sadašnja dužnost ipak je zahtjevnija, osobito u ovim nesretnim i čudnim vremenima. Ali, pater Ingacije ističe da je to njegov poziv, pa mu tako i pristupa. S puno razumijevanja i empatije prema bolesnima i umirućima.
- Takva empatija nam pomaže da razumijemo druge, pronađemo neku riječ utjehe da dožive da nisu sami i odbačeni, što je baš sada problem - ističe i nastavlja.
- Znamo da su to najteži trenuci života i bilo bi prirodno da se umiranje događa među najbližima, među prijateljima, što je vjekovima bilo tako jer su ljudi umirali okruženi svojim najbližima. Sada nas je ova izolacija udaljila, ne samo zdrave od zdravih ili potencijalno zaraženih nego i kad su ljudi zaraženi, odvojeni i bolesni, oni su smješteni u četiri zida, posjete su zabranjene, k njima ne može nitko osim bolničkog osoblja i tu su oni dodatno osamljeni baš kada je čovjeku najpotrebnije drugo blisko biće, da bude uz njega, hrabri ga, drži za ruku. Čovjek je sada osuđen da umire sam i mislim da je to velik problem kojega možda nismo do kraja svjesni i da bi u tom smislu možda trebalo učiniti nešto više - istaknuo je pater Ignacije i dodao kako je vidio da su u Nizozemskoj organizirali dizalice s košarama u koje su djeca ulazila kako bi vidjela svoje roditelje u staračkim domovima, da ih tako ohrabre i pokažu da su uz njih.
- Mislim da se ne snalazimo dovoljno dobro u ovoj situaciji, jer je to jedan od velikih problema koje svakodnevno doživljavam. Nažalost, i mnogi zdravi su izgubljeni, nema dovoljno iskustva i komunikacije, neki i prihvaćaju tu udaljenost, čak se i ne trude dovoljno da pokažu tu neku bliskost, da pokažu bliskoj osobi da nije sama - zaključuje naš sugovornik, koji, nažalost, gotovo svakodnevno dolazi po pozivu u Respiracijski centar, gdje su najteži pacijenti.
Tada i on, poput medicinskih djelatnika, mora uzeti svu zaštitnu opremu - masku, naočale, vizir, dva para rukavica, zaštitu za noge i skafander. Na svoj skafander, jer se ispod njega ne vidi je li liječnik, medicinski tehničar ili svećenik, flomasterom nacrta srce, a u njemu križ i ispod napiše svećenik. Upravo ga česti odlasci u Respiracijski centar tjeraju na promišljanje o aktualnoj situaciji, jer se svakodnevno susreće sa smrću i boli.
- Mislim da nismo dovoljno svjesni situacije i da ne razmišljamo strateški. Ova pandemija je svjetski rat s bezbrojnim nevidljivim neprijateljem, kojemu neoprezno puštamo da uđu među nas i nesvjesno postajemo kolaboracionisti, jer mu pružamo svoj organizam da se u njemu u milijardama umnaža i onda dalje disperzira okolo. Kada bismo to osvijestili i ponašali se odgovorno, mislim da se ta bolest ne bi tako širila, čime bismo izbjegli toliko boli, problema, napora i troškova. Želim izraziti svoje najdublje poštovanje prema medicinskom osoblju koje u tako teškoj, stresnoj situaciji, u teškim uvjetima naporno radi u skafanderima u kojima je kao u kotlu, gledaju svakodnevno ljude koji umiru, kojima se ne može pomoći. Mnogi nisu svjesni koliko je to teško i komplicirano - istaknuo je pater, koji smatra da je društvu općenito potrebno puno više empatije koju su Hrvati nebrojeno puta pokazali "a sada mi se čini kao da postoji neka smutnja, neki šire priče da to nije ništa, da bi stari ljudi ionako vjerojatno umirali, pa čak i neke moje kolege imaju tako neke čudne stavove. Ljudi, jednostavno, ne doživljavaju tu stvarnost u njenoj pravoj dimenziji".
To su riječi čovjeka koji se, dakle, svakodnevno susreće sa smrću i kojega smo zamolili da nam pokuša približiti kako izgledaju ti posljednji trenuci nečijeg života, taj oproštaj s ovim svijetom.
- Pred samu smrt, u fazi umiranja, s njima je teško komunicirati, osobito riječima. Možda mogu pomaknuti ruku ili prst, otvoriti oči. No, brojna su istraživanja potvrdila da u tim trenucima čovjek čuje najdulje u svom životu. Uši su mu otvorene do posljednjeg trenutka i zato je bitno da čuju riječ utjehe, razumijevanja, ohrabrenja, da osjete da nisu sami. Posebno je to velika utjeha vjernicima. Oni do neba zahvaljuju na mome posjetu, jer su primili pričest ili dobili odrješenje ili bolesničko pomazanje - kaže pater koji je doživio i neke nevjerojatne situacije.
- Kod nekih koji ne mogu reagirati za vrijeme dijeljenja sakramenta bolesničkog pomazanja doživio sam da je pacijent odjednom počeo duboko disati, pokretati udove, kao da je u njega ušla neka snaga. Mi kao vjernici vjerujemo da je tu Bog na djelu, da je to sveto ulje koje je posvećeno na Veliki četvrtak, da je to prisutnost i djelovanje Duha Svetoga - istaknuo je svećenik. Objasnio nam je i kako on sam doživljava ta iskustva koja nisu nimalo ugodna. Međutim, njemu kao svećeniku i vjerniku to je puno lakše objasniti samome sebi.
- Moja religioznost tu doživljava jedno buđenje. U tom trenutku na jednom mjestu gdje se događa nečija sudbina, čovjek sasvim drugačije gleda na ljudsku egzistenciju, na osobe s kojima to komunicira. U tom smislu svi mi kao vjernici ne bismo se trebali bojati smrti, ne bismo smjeli odgađati sakrament bolesničkog pomazanja koji nam je dan kao sakrament ozdravljenja. To je zaista molitva Crkve i, ako već sam pacijent ne može moliti ili izgovarati, mi vjerujemo da molitva Crkve ima snagu da mu pomogne u svakom smislu. Ne samo u fizičkom nego, još važnije, u duhovnom, da se oslobodi nekih čvorova koje je nosio kroz život - govori pater koji drži da "sama činjenica da čovjek umire i da je svjestan toga može mu pomoći da postane biće slobode".
- Isus je rekao: "Istina će vas osloboditi." Znači, istina o čovjeku je okrnjena i nepotpuna ako u nju ne uključimo činjenicu da smo smrtna bića i da nas ona sve čeka. Kada bi mnogi moćnici, vlastodršci ovoga svijeta, pa i oni korumpirani koji su svu energiju uložili u stjecanje dobara, pa i na nepošten način, shvatili kako je sve to isprazno i kako sami sebe na taj način ponižavaju i obezvređuju, mislim da bi se naš svijet jako brzo preobrazio u društvo sreće, ljepote, humanosti... Svi imaju želju za životom, jer je život lijep iako nismo ni svjesni koliko je lijep i dragocjen, pa ga sami često kvarimo svojim ovisnostima, nervozom, zatvorenošću u sebe... Život nam je darovan, i to je dar koji nam je dan da se daruje dalje i u tome je bogatstvo i ljepota života. Ljudi, dok su živi, znaju umrijeti u duhovnom smislu, hodati kao živi mrtvaci, žive apsurdno, a ono što bi ih moglo probuditi kao osobna i duhovna bića često guraju pod tepih, ne žele se suočiti sa sobom, pogledati se u oči - govori otac Ignacije, kojega žalosti da je "naša civilizacija, jednostavno, smrt isključila iz svoje svijesti".
- Ne suočavamo se s istinom, ali što je još važnije, ne gledamo budućnost. Smrt je realnost, ona je dio života. To je jedan paket. Život ne možemo gledati bez tog završetka. Sve to trebamo gledati kao šansu da rastemo kao ljudi, suočimo se sa svojom sudbinom, da živimo hrabro i gledamo istini u oči, da nas ta spoznaja probudi duhovno. Kada bismo svi iz perspektive tog svog posljednjeg dana života ili posljednje minute gledali na svoj današnji život, vjerujem da bismo mnogo bolje iskoristili vrijeme i svoje talente, da bismo dali svom životu puni smisao darivanja, suosjećanja, altruizma, herojstva, žrtvovanja za ono što je trajno - naglasio je pater, koji se slaže s time da je smrt odnosno njezino spominjanje već dulje vrijeme tabu tema u modernom društvu, a razloge za to pronalazi u činjenici da je "smrt za sve nas zagonetka, nepoznata zemlja prema kojoj svi idemo, a to nas plaši i tada se izbjegavamo s time suočiti jer nemamo rješenje".
Najteže ljudsko pitanje jest što kada dođe kraj života, ima li poslije tog kraja neki nastavak ili je to definitivno poništenje svega. Teško se s time suočiti na ateistički način, da smrt poništava sam smisao života, da je to trijumf ništavila nad životom i propast svega. Time se onda negira smisao civilizacije i postojanja svega. Kršćanski pogled na smrt posebno se zrcali u poeziji Franje Asiškog koji je smrti tepao "sestrice smrti", po kojoj se čovjek oslobađa zemaljskih ograničenja i ona ga dovodi Bogu, u jedno blaženo stanje gdje smrti više nema. Smrt je jedna faza, jedan prelazak, kao neki prozor kroz koji gledamo u onu pravu, vječnu stvarnost. Mi smo tu kao u nekakvoj školi, ali cilj je postići rezultat. To jest naporno, ali sve nas to vodi u trijumf, u pobjedu - istaknuo je pater Ignacije, koji je sve to usporedio i s nedavnim igrama naših rukometašica na EP-u.
- Sada smo pratili naše rukometašice i vidjeli koliko je bilo potrebno truda, napora, znoja, emocija, strahova, razočaranja..., a sve da se dođe do medalje, da nadmašimo i sami sebe. U sportskom smislu, medalja je nešto prolazno, nešto što blijedi, ali ona je simbol stvarnoga duha i borbe da čovjek pobijedi i sebe nadvisi. Mi vjerujemo da je smrt upravo ta teška borba i pobjeda samoga sebe, da nam ona otvara ono što nam je nepoznato - poručio je naš sugovornik, poslavši nam i svoju božićnu poruku.
- Božić je taj koji nam govori: "Ne bojte se. Slava Bogu na visinama, a mir na Zemlji miljenicima njegovim." To je osnovno, da smo mi miljenici Božji, njegova djeca. To je poruka Božića. Da on silazi na našu ljudsku razinu, na točku dodira i susreta, gdje ga možemo dodirnuti kao sebi jednakoga i ravnoga. Tu se trebamo pokloniti toj veličini u samome Isusu, koji je došao osloboditi čovjeka od oholosti, izopačenosti, korupcije..., da nam pokaže čistu ljepotu radosti i jednostavnosti, gdje nam ne treba mnogo novca, nekakva moć i vlast da bismo postigli cilj biti čovjekom kakav je Isus bio od začeća i rođenja pa do svoje smrti na križu. Ima toliko načina da pokažemo svoju ljudskost i doživimo pravi okus sreće koji dolazi iz strpljivosti, darivanja, žrtvovanja za onoga kojemu je teže nego meni. Da budemo više kao jedna obitelj. Volio bih da nas ova pandemija zbliži kao što nas je Domovinski rat zbližio, da budemo više ljudi, a manje sebični i komotni.