StoryEditor
DNEVNIK IZ NJEMAČKE

MOJ ŽIVOT S KORONOM U NJEMAČKOJ Čini li nas ova kriza boljim ili gorim osobama?

 
 Erickson Stock / DesignPics / Profimedia

Vijest od jutros (25.3.): iz jedne bolnice u Donjoj Saskoj je ukradeno 1.200 zaštitnih maski. Prošloga vikenda su lopovi pokrali sveučilišnu kliniku u Hannoveru – odnijeli su 40 litara dezinfekcijskog sredstva, 150 zaštitnih naočala i 600 zaštitnih maski. Kako netko to može učiniti, pitam se? A onda odmah i samoj sebi odgovaram: kriminalna energija ne poznaje moral, lopovi u najvećem broju slučajeva nisu Robini Hoodovi, piše Dunja Dragojević za Deutsche Welle.

Ali ako i zanemarimo „kriminalce“, susrećemo se u ovim posebnim vremenima u kojima zbog izbijanja pandemije živimo s raznoraznim ružnim pojavama: ljudi u trgovinama grabe (pre)velike količine namirnica ne misleći o tome hoće li ih ostati i za druge, reagiraju agresivno kad ih se upozori da im možda ne treba 20 kilograma brašna nego da su dovoljna i dva. Prije koji dan je na Facebooku jedan moj kolega objavio priču koju je doživio u svojoj trgovini: dvije gospođe u redu su se skoro počupale jer jedna nije htjela držati propisani razmak nego je, štoviše, onoj koja ju je upozorila na to namjerno puhala u lice.

Što ova kriza čini s nama, pitam Wolfganga Spittu, psihijatra kojeg poznajem. Svašta, odgovara mi on: „Vanjske okolnosti su dramatično drugačije – ne idemo na posao, ne idemo u šoping, ne družimo se s drugim ljudima, ne idemo na treninge, imamo jako puno vremena  – otpalo je puno toga što nam je odvraćalo pažnju od nas samih, od naših dubinskih problema. I sada više ne možemo pobjeći od njih; od veze koja ne funkcionira, od financijskih problema, od raznoraznih osobnih ‚bauštela'." S druge pak strane, ukazuje on, ovako ekstremne situacije su „okidači“ za neke potisnute traume i strahove. „Djeca rastavljenih roditelja, sada odrasli ljudi i možda i sami već roditelji, tako na primjer misle: Evo, opet sam bespomoćan, opet me život gurnuo u situaciju u kojoj gubim tlo pod nogama. Ljudi čeznu za sigurnošću i kontrolom, ali sigurno ih neće ostvariti kupujući toaletni papir.“ Ali upravo tako se može, kaže on, objasniti potreba za stvaranjem zaliha – potrebom da se uspostavi kakva-takva kontrola nad životom.

Deutsche Welle
 

To shvaćam, ali zašto, pitam ga, netko reagira u ovim ekstremnim situacijama s više strpljenja, topline, razumijevanja nego inače, a netko agresivnije, zločestije, ružnije? Zašto iz nekih od nas ova kriza izvlači ono najgore, a iz nekih ono najbolje? „Zato što kod svih nas – iz ovog ili onog razloga – kriza izaziva stres, a ljudi različito reagiraju u stresnim situacijama.“ „Špranca“ je, kaže, zapravo uvijek ista, bez obzira koliko drastične bile vanjske okolnosti. Ljudi koji nisu naučili izlaziti na kraj sa stresnim situacijama – a to se može i mora učiti, smatra on – ne mogu izaći na kraj ni s problemima koje im je ova kriza stvorila. „Zamisli situaciju“, objašnjava mi, „jednog bračnog para koji ni do ove krize nije baš trpio malu djecu koja im od jutra do mraka skaču po glavi ili adolescente kojima roditelji ionako idu na živce, to je apsolutno eksplozivna mješavina!" 

To je, kaže, i njega samoga ponukalo da počne pisati na Facebooku i ponudi kratka besplatna telefonska savjetovanja za parove, obitelji i samohrane roditelje. Ali ova kriza, kaže, nije bitno promijenila njegov odnos prema njegovoj profesiji: „Ja svoj poziv već preko 20 godina vidim u tome da pomažem ljudima odnositi se bolje prema sebi i prema drugim ljudima.“ U varijacijama na temu, ja bih dodala. Wolfgang, naime, od 1996. ima svoju privatnu liječničku ordinaciju u kojoj terapira ljude koji su doživjeli burn-out, kojima se brak raspada, kojima treba psihološka pomoć. Ali on dolazi iz „prve linije psihijatrijskog fronta“, kako sam kaže: sedam godina je vodio zatvoreni odjel psihijatrije u jednoj bonskoj bolnici i od toga dvije godine hitni prijem. Danas, između ostalog, radi i superviziju timova na području forenzičke psihijatrije.

Deutsche Welle
 

Je li korona i psihička, a ne samo fizička ugroza za ljude, zanima me. „Istraživanja pokazuju da se određeni psihički poremećaji poput neuroza u pravim, teškim, ozbiljnim krizama – kad se radi o životu i smrti - rjeđe pojavljuju i da su manji problem, dok neka druga teža psihička oboljenja poput teških depresija ili šizofrene psihoze ostaju nepromijenjena, bez obzira na vanjske okolnosti."

Wolfgang, međutim, vjeruje da će, što kriza bude dulje trajala – uz pretpostavku da govorimo o nekoliko mjeseci – ljudi sve smirenije reagirati. Vidjet će, kaže, da se police kad su prazne pune, da ne moraju grabiti brašno i sapun, naravno, ako se one stvarno budu punile. On to uspoređuje sa situacijom novopečenih vozača: „Kada počnete voziti i uključite se u promet, sve vam je stres, mozak radi 200 na sat – semafori, križanja, biciklisti, druga vozila. A onda vam se mozak navikne na sve to i reagirate mirnije, opuštenije."

Dva-tri mjeseca, kaže on, treba mozgu da se navikne na novonastalu situaciju. „Ne znam“, zaključuje u polušali, „bi li mi bilo draže da se ova kriza što prije završi ili da još malo potraje kako bismo se navikli odnositi bolje jedni prema drugima."

-->  

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. lipanj 2020 18:56