Graciela Špiljak rasprema ruksak. Hrpa je to stvari. Treba svu tu vojničku opremu izvaditi, posložiti, pripremiti za pranje, odvojiti bijelo od šarenog. Ne da joj se. Zasad će preskočiti raspremanje. Radije će sjesti u auto pa krenuti u obilazak prijatelja. Nije ih vidjela više od pola godine. Toliko je trajala njezina vojna misija u Afganistanu. Hrvatski vojnici otišli su u Afganistan u sklopu mirovne misije NATO-a Resolute Support.
Dočasnica je zadnja otišla iz vojne baze, kampa Marmal. I ne zna hoće li se vratiti i treći put, jer Hrvatska je zajedno sa svim zemljama zapadnog Balkana, osim BiH, izašla iz misije.
Nekoliko kapi mirisa, traperice, traper-jakna i spremna je. Vojnički utrenirana u uskim trapericama, s kratkom plavom kosom asimetričnog reza i diskretnom šminkom, privlači poglede. Istovremeno ženstvena i opasna.
Graciela je baš čudno ime za ženu u vojničkoj uniformi. Strani vojnici u afganistanskoj vojnoj bazi zovu je “G”. Obrve počupane u finu liniju, uređeni nokti i natikače sa štiklama. Kad se stigla tako urediti? Pa samo što je sletjela. I prespavala.
- Čini mi se da zamišljate “M.A.S.H”. U vojnoj bazi vojnici danas imaju sve što im može zatrebati. Ošišao me vojni frizer, a boju sam kupila u trgovini u bazi. Ima i svega za depilaciju. Zapravo, svega što modernoj ženi može zatrebati. Ne pokušava vojska od žene napraviti muškaraču - smije se.
I uživa.
U Afganistanu se u 192 dana naradila i zaradila, a kako su zbog korone zatvoreni svi društveni sadržaji u bazi, dosta je i uštedjela.
- Slijedi preuređenje doma - kroji planove.
Nema slobodnih vikenda u bazi
Sjedimo u fora kafiću na trgu u Martićevoj. Iako su u prednjem dijelu udobne plišane foteljice u orijentalnom stilu, a na podu šareni tepisi, povlačimo se u prostoriju iza staklenih vrata, u kutu. Graciela puši dvije kutije cigareta na dan.
- Bila je jedna, sad sam zaista pretjerala - govori. Nametljive naljepnice sa strahotama koje izaziva pušenje ne primjećuje. U interijeru sa suhim vrbama iznad glave i lampama od emajliranih tavica, ugodno je.
- Hoće li nam trebati puno vremena? Žurim se. Svi me žele vidjeti, a i ja njih. Dugo je 6,5 mjeseci - govori uz prvi gutljaj čaja od mente. Hvali bezglutenski kolač od rogača.
Uspoređuje interijer s onim iz baze kod Mazar e Sharifa u sjevernom Afganistanu. Nema breza, ali baza je “uređena ok”. Nijemci su vodeća nacija, od njih čak 21.
- Smješteni smo bili tri kilometra od grada. Baza je površine šest puta šest kilometara, veća je od nekih hrvatskih gradova.
Graciela je radila u međunarodnom personalnom odjelu. Kadrovskoj, kako bi rekli. Nije to lagan činovnički posao. Ona je ta koja se brine o svemu, jedina koja zna sve do jednog vojnika. I sve o njemu. U ratnoj sezoni teško se nositi s osobama, lakše je samo s vojnicima.
- Svi smo jednako uključeni u sve. Osim postrojbi koje odlaze na teren, gdje u drugim kampovima savjetuju afganistanske snage koje se bore protiv talibana - govori dubokim glasom. Voli se smijati.
Kako se živi u vojnoj bazi? Prema onome što čujemo, zanemarite li uniforme, jednako kao u svakom gradiću. Od “doma”, iz sheltera svoje nacije, odlazi se na posao. Od kontejnera do kontejnera. Ima se pravo i na godišnji. Tu, u bazi.
- Shelter, kontejner za spavanje, ima 30-ak soba. Velik je valjda 300-tinjak kvadrata. U svojoj sam sobi sama. Ustajem u pola pet, tuširanje, vježbanje pa doručak. U osam idem raditi. Smjena je 12 sati. Nema slobodnih vikenda. Kad se želite odmarati, uzmete godišnji.
- Što ću, pobogu, s godišnjim u vojnoj bazi? - pitam u čudu.
- Itekako puno toga. Odmarati se, čitati, kuhati, družiti se. Iskoristila sam tri dana godišnjega i samo pekla kolače. Sretna ja, sretni i drugi - kad priča o sreći, ozbiljna je. Nije se sa srećom šaliti.
U hrvatskom su kontingentu bile četiri žene i 75 muškaraca.
- Kad smo znali da odlazimo, ljudi su se polako osipali. Do kraja nas je ostalo 61, od čega sve četiri žene.
- Pozicije su nam bile takve da se naša radna mjesta nisu gasila - nije joj žao. Iako, smatra da su smjene od 6,5 mjeseci preduge.
- Lijepo vidite kako se ljudi mijenjaju. Nestaju maske. Ostaju ogoljeni karakteri, a tad nismo ono što bismo htjeli biti. Nego ono što zaista jesmo. I, vjerujte, ta se dva stanja jako razlikuju.
Iz baze je izlazila samo na vježbe gađanja.
- Uvijek morate biti spremni za “nedajbože”. Dečki su izlazili iz kampa na gađanje pa sam išla s njima. Htjela sam “osjetiti” Afganistan. Osjetiti život vojnika na terenu. I pucati iz oružja iz kojega inače nemam priliku pucati - govori i nabraja vrste oružja.
Skinula deset kila
Spominje i vozilo s kupolom kojim se dolazi do mjesta za gađanje. I ganersku poziciju u kupoli, u kojoj je vojnik oštrog oka spreman na svaki scenarij. Mi kažemo: “Aha, tenk”. Smije nam se. Nije tenk, nešto modernije i svestranije. Na velikim su čistinama satima gađali krntiju automobila.
U Mazar e Sharif pristup je bio zabranjen. Pandemija je zahvatila i Afganistan.
- Bio je to najveći razlog naše izoliranosti. Nijemci, vodeća nacija, bili su zaista oprezni kad je krenuo Covid, 20-ak dana nakon našeg dolaska. Puno je bilo pravila u vezi Covida-19. Maske, distanca. S drugim se nacijama nismo družili. Zatvorili su bazar u bazi, teretane, kafiće i restorane. Lockdown. Otvoreni su bili samo američki i norveški PX-evi, dućani za osnovne potrepštine. U nekom je trenutku i tu stala dostava pa se ponuda prorijedila - bilo joj je žao.
Budući da je teretana bila zatvorena, Hrvati se nisu dali smesti pa su napravili svoju. Na otvorenom. Vojska mora znati improvizirati. Graciela oduvijek vježba, ali sad je zbog lockdowna imala puno više vremena pa je usput stesala i desetak kila.
Nije smetalo ni što su sada više bili na otvorenom pa su vrijeme koristili i za roštiljanje. Bila je tu i velika zidana peka.
- Mi smo Hrvati navikli fino jesti jer imamo odličnu kuhinju. Hrana u bazi nije bogznašto. Svježih namirnica zbog korone nije bilo pa se kuhalo sa zamrznutim. Mi smo poznati da od ničega napravimo sjajan ručak. Tko se želio dobro najesti, došao je Hrvatima - uvjerava nas Graciela da su domaći dečki i cure u svemu bili “naj”.
Svi su oni željeli biti vojnici davno prije nego što su to postali. Graciela je rođena u prosincu 1973. u Celju. I to zato jer živi u pograničnom području, u Humu na Sutli. Završila je matematičko-informatičku školu u Krapini. Živi s tatom i sestrom.
Iako se rado družila s dečkima i igrala rata, nije se zamišljala kao vojnik.
Prvi je put na vojnu karijeru pomislila sa 17, kad je krenula na maturalac.
- Bila je 1990., išli smo vlakom preko Knina do Šibenika. Nismo bili svjesni balvan-revolucije. Kod Knina je situacija bila napeta, u vlak su nam upali naoružani muškarci i radili pretres. Malo smo se prestrašili. U tom sam trenutku prvi put pomislila da bi se možda trebalo prijaviti, da bih se mogla uključiti. Dotad je moja odbojnost prema vojsci bila ogromna. I mislila sam da je najgore što bi mi se moglo dogoditi da završim u vojsci. Kad sam završila školu, trebalo je raditi. Vojska je tražila kadrove i evo me. Prvo sam radila kao civil u MORH-u, a poslije kao vojna osoba - prepričava nam svoj životopis.
Focaccia s prijateljicama
Prvi se put za vojnu misiju NATO-a prijavila krajem 2015. Prošla je i završila u Afganistanu. U istoj bazi gdje je i danas.
- To je to nebo i zemlja u odnosu na danas. Onda je to bio pravi muving, sve je radilo. Društveni život po završetku smjene bio je šarolik. Zabavlja se strogo bez alkohola. Tolerancija je 0,0. I kupovala sam svima svašta. Sitnice - kaže.
Svoju obitelj nema pa je tim lakše, ali trenutno je zaljubljena. Ljubav je 6,5 mjeseci bila na čekanju.
U Afganistanu, i u svojoj službi općenito, nema problema s vojnicima.
- Sve ovisi o tome kako se postaviš. O tvom karakteru. Nikad s dečkima nisam doživjela neugodno iskustvo na relaciji žena-muškarac. A prijatelji su, osobito pripadnici Force protectiona, odlični. S njima imam samo lijepa iskustva. Osobito sam u ovoj misiji stekla prijatelje za cijeli život. Osjećam ih kao kompiće i oni mene. Sve radimo zajedno i međusobno si pomažemo. Nema tu “ti si žensko pa nećeš nositi 20 kila”.
- Prva dva mjeseca upoznaješ ljude, treći ti počnu faliti stvari, a četvrti se pripremaš za doma. Inače, u tom četvrtom mjesecu padaju maske. Ljudska psiha je takva, nema to veze s vojskom - zaključuje.
Kad je 15. rujna u 22 sata došla kući, prvo je s prijateljicama otvorila bocu vina i jela pitu od jabuka i focacciu. Na ulaštenom parketu svoje dnevne sobe. Sad će nastaviti s preuređivanjem.
Pri pomisli na Afganistan, misija joj nije strašna. Više neke situacije, ali tad su dečki iz Force protectiona bili dobri slušatelji. I verbalni tješitelji.
- Ma kakav Afganistan. Kad sam pred koju godinu preživjela majčinu smrt, Afganistan je ništa u odnosu na to.
Ne zna hoće li ponovno u misije. Razmišlja o Bruxellesu i poziciji u NATO-u.
U subotu je otišla na more. Pred njom je mjesec i pol odmora.