ROBERT SILADI

Mojih 960 sati s najtežim covid pacijentima: Taj paničan strah u molećivim očima... To je najgore

 Goran Mehkek/Cropix
‘Da, imam osjećaj da živim deja vu, ali emocionalno moram biti jak. Drugačije naprosto ne ide...‘

Odradio je tri noćne u Merkuru, imao slobodan dan, pa dnevnu smjenu. Sjeo je na vlak za Dugu Resu, iza stacionara Hitne pomoći podigao šator uz Mrežnicu, dobro se naspavao i drugi dan odradio cjelodnevnu šihtu, 24 sata u terenskoj hitnoj. Pa opet na vlak i opet tri dana u noćnu. Merkur je stalni posao, Duga Resa honorarni.

Danas se vratio na Merkur, navukao skafander i kroz velika staklena zakoračio u jedinicu intenzivnog liječenja za covid- pacijente. Robert Siladi ima osjećaj da živi deja vu. U bolnicama Sveti Duh, Dubrava i Merkur, kroz drugi i treći val pandemije, s najtežim je covid-pacijentima odradio gotovo 1000 radnih sati, toćčnije njih 960. Uvijek se javljao dobrovoljno, nije čekao svoj red, radio je prekovremene kad god je trebalo. Većina njegovih pacijenata nije preživjela, mora živjeti s time. Danas sve ispočetka.

Kreveti na covid-intenzivnoj brzo se pune. Jedina je razlika otprije što u njima leže sve mlađi ljudi. Hrvatska je u četvrtak imala 6300 novozaraženih. Robert zna da će dio njih završiti na njegovom odjelu. Spreman je. Zapravo, nakon stotinjak uzastopnih radnih dana u tada respiracijskom centru u KB Dubrava, teško ga nešto može iznenaditi. Stabilan je. Hrabar.

image
Goran Mehkek/Cropix

- Najgore što sam mogao vidjeti, već sam vidio. Paničan strah u molećivim očima koje preklinju za pomoć, borba za svaki udah. Pacijente koje u prvom ulasku na intenzivnu ostavite na high flowu, aparatu za visoki protok kisika, a koji su, kad za nekoliko sati uđete drugi put, intubirani i spojeni na respirator - gledaš u daljinu, grč na licu.

Ipak, ne smije si kaže, dozvoliti emocionalnu povezanost s pacijentima. Ali to ne ovisi o njemu. Dok je na odjelu, rutinski obavlja posao, stalno je zauzet i nema vremena misliti. Ne smije si to ni priuštiti.

- Kad uđem na odjel, emocije kao da ostanu iza zatvorenih vrata. Ali zato mi u tramvaju, doma, u kinu... svako malo dolazi fleš neke scene s odjela. Dok sam tamo, kao da sam robot, isključim se, scene ni ne primjećujem. Ali ono što vidim i zatomim, kad se opustim, vrati se.

Nevjerojatno je koliko ljudi misli kako su vjerovali da se to neće baš njima dogoditi. Da će ih zaobići. Mogu li se tako lakše nositi sa strahom od virusa, o kojemu ni najučeniji još malo znaju, a kamoli svi ostali, ne znam. Znam samo da imunih nema - govori Robert, kojega svi zovu Robi.

Posao mu je svetinja.

Čak toliko, da je bio prvi dragovoljac covid-odjela u Dubravi za drugog, najžešćeg vala korone, kad su respiratori bili luksuz, a mrtvačnice pune. Za Robija je najveći radni izazov mjesto gdje život i smrt dijeli najtanja linija.

Sa 24 godine ima više iskustva nego mnogi za cijelog života. Studira sestrinstvo, radi u covid-intenzivnoj i na Hitnoj medicini u Dugoj Resi..

Smrti se nagledao, zna da njega i kolege medicinare najteži izazov tek čeka. Hrvatska je deseta u svijetu po broju oboljelih od korone, cijepljenost je najmanja u Europi, izuzev sivih zona Europske unije, Bugarske i Rumunjske. U prosjeku umire 40 ljudi na dan, oboljeli su sve mlađi, dvije trudnice su umrle, još dvije su u KB-u Dubrava u teškom fizičkom stanju, za njih dišu aparati.

Neke prizore izviše od 1000 radnih sati s covidom Robi ne može zaboraviti. Za drugog ih je vala, sve u njegovoj ekipi u Dubravi, pogodilo kad je na odjelu završio otac kolegice iz grupe. Osim u Dubravi, njih su dvoje zajedno radili i na Svetom Duhu.

- Stavili smo ga na high flow. Ma koliko se god mi isključili, u nekom je kutku mozga uvijek pohranjeno sve što vidimo. I teško je gledati tako svakog pacijenta, još teže ako je to netko koga poznajete. Bio je to jako dramatično za sve nas. To je bio netko "naš", to je sad bilo osobno. Svakim je danom bio sve lošije, svi smo se borili uz njega, ali nismo se uspjeli izboriti - govori Robi. Sjena mu je pala preko lica, facijalni su mišići u grču.

Na covid-odjelima nije raditi sve lakše, baš obrnuto, sve je teže. Rutina je tu, ali pacijenti su sve mlađi. U svojim pedesetima, kaže. Toliko imaju i njegovi roditelji. Smatra ih mladima i kao za vraga, često ga netko od pacijenata po nečemu podsjeti na njegove. Pa koliko god čvrst bio, a jest, ne može ne naježiti se. Neka gestikulacija, način govora. Dok su još na high flowu, pa mogu gestikulirati i razgovarati.

S pacijentom u pedeset i kojoj, Robi je fino pročavrljao.

Primili smo ga na Svetom Duhu, u Odjelu izolacije. Naš je zadatak bio uzeti pacijentu bris i zbrinuti ga do nalaza. Pozitivni pacijenti su premještani u Dubravu. Primili smo pacijenta pod sumnjam za covid, nije bio dobro, ali ni suviše loše. Razgovarali smo. Sljedeći dan, kad sam došao u Dubravu, i moj pacijent od dana prije bio je tu. Sjetio me se. Ostao sam šokiran koliko mu se stanje u 24 sata pogoršalo.

Nije bio tako priseban, boja lica mu se promijenila, jako je oslabio, kao da se usukao u sebe. Nikad nisam vidio takvo što. Takvu promjenu u 24 sata, od pedesetogodišnjaka do ispijenog starca. Za koji sat, kad sam imao drugi ulaz u jedinicu, jer četiri sata smo unutra, pa izlazimo i opet ulazimo, već je bio intubiran, sediran i bez svijesti, ležao je na trbuhu da mu se poveća kapacitet pluća. Nije uspio. Za koji dan je umro - govori Robi. Prepričava to u žurbi, kao da želi što prije reći i skrenuti s teme. I danas ga se, kaže, dobro sjeća. Urezan mu je kao ožiljak u mozak. I nije jedini ni prvi, zna da neće biti ni posljednji.

U petak mu je na odjelu bila ludnica

Strah je, kaže, dominantna emocija na Odjelu intenzivne. Ljudi na visokom protoku kisika leže uz one na respiratoru i znaju da će to izbjeći samo budu li velike sreće. U drugom je valu, dok je radio u Dubravi, od 10 pacijenata na respiratoru, osmero umiralo. Onima na visokom protoku bilo je to, govorili su Robiju, kao da gledaju sebe sutra. Drugi val i respiracijski centar stalno su mu u glavi.

- Ni jedne osobne stvari pacijenti nemaju uza se, svi su goli, iz njih viri mnogo žica, spojeni su na aparate, puno se akcije događa oko njih. Trčimo od jednog do drugog, intubiramo, sediramo, oživljavamo. Mrtve prevozimo pored njih, lica prekrivenih plahtom. U jednom nam je trenutku umrlo troje...

Išao sam s intenzivne prema ambulanti, vidim netko trči prema nama s krevetom. Pitam što se događa, kažu hitna reanimacija. Čovjek je panično hvatao zrak, govorio "dajte mi da dišem, dajte mi da dišem". Bio je iz Zagorja. To su mu bile zadnje riječi prije sediranja, za intubiranja je umro. Bio je prvi od troje tog dana - tužan je Robert. Glas mu zadrhti, pa se pokuša kontrolirati. Koliko je god hrabar i istreniran, na takvo što ga nitko, kaže, nije mogao i ne ga može pripremiti.

Živi s pacijentima i za pacijente, s prijateljima se druži rijetko, za curu nema vremena. Iako zgodan i brižan mladić privlači žensku pažnju, ne želi, kaže, nikoga zakidati. A kud bi još "ugurao" djevojku u svoj zgusnuti raspored, ionako ne zna.

- Iskreno, teško mi se sad zbližavati s ljudima jer radim to što radim i gdje radim. Nije tu samo vrijeme krivo. Nego i moj strah da nekoga ne zarazim. Zdrav sam, cijepljen sam, ali svakodnevno izložen virusu i nikad se ne zna. Pa se radije klonim ljudi - kaže.

Robi ne može proći nezapaženo. Visok 187, mršav i vižljast, odjelom intenzivne njege žuri u majici s natpisom "Patience, courage, adventure. Medic for life". Strpljenje, hrabrost, avantura. Medicinar zauvijek.

- Nekad sam pročitao jedan citat na kojem je pisalo "One day you will be at the place you always wanted to be" (Jednoga ćeš dana biti na mjestu na kojemu si oduvijek želio biti.). Danas sam tamo i idem prema svemu što sam ikad htio. Teško je, znao sam da će i biti, ali pacijentima je daleko teže - kaže mladić neiscrpne energije.

Iz Križevaca je, šest godina je putovao u medicinsku školu u Koprivnicu, danas živi nomadskim životom. Spava kako gdje. Ako je jako umoran, prespava u Zagrebu ili kod prijatelja u Karlovcu.

Svejedno mu je. Gdje god bio, na posao ne kasni. Ako treba, spava u šatoru, kao u Dugoj Resi, ali neće kasniti. Odjel na kojemu radi naučio ga je važnosti svake minute.

- Moja je strast oduvijek bila prema akutnoj medicini. Znao sam da je za mene neki složeniji odjel. Mjesto gdje se radi brzo, gdje doslovno mogu spasiti život. Gdje osjećam svoj kapacitet, mogu odmah djelovati. Još na praksi mi je rad na bolničkom odjelu bio monoton. Kad sam imao devet godina, na glavnom raskrižju u Križevcima me udario auto, preletio sam preko šajbe. Brzo je došla Hitna, već tada mi je to bilo moćno.

Nije mi bilo ništa, ali sam bio u šoku. Ta hitna medicina me fascinirala. Mislio sam i na medicinu, ali sam po praksama za medicinskog tehničara vidio da tako mogu daleko više. Radim smjene, s pacijentom sam, mogu mijenjati poslove, nisam osuđen na jednu specijalizaciju Javio sam se, recimo, za sezonu u Novalji. Znao sam da su uz Zrće izazovi Hitne veliki. I bili su. U hitnoj mogu, kao i na Merkuru u intenzivnoj, aktivno djelovati na liječenje pacijenata. Baš sam se našao u tome - govori.

Sretan je, tako i zrači. Koliko god se toga ružnoga nagleda, zna da netko mora pomoći ljudima koji gledaju smrti u oči.

Istog trenutka kad je Dubrava postala covid-respiracijski centar, Robi je znao da želi proći to iskustvo. Radio je tada na Svetom Duhu.

Bio mu je to prvi susret s Odjelom intenzivne njege. I to u trenutku kad se ni oni pred penziju ne sjećaju da je ikad bilo tako gadno. U ispomoć se dolazilo na dva tjedna, ali Robi je tražio da ostane u Dubravi i ostao je tri mjeseca. Nije se mogao sjetiti mjesta gdje bi tada bio potrebniji.

- Radio sam s raznim liječnicima, tu je bila ekipa s Merkura, iz Klaićeve i Svetog Duha. Dakle, i s ljudima koji su dotad radili samo s djecom. Bili smo u vatri, dotad se nikad nismo vidjeli ni radili zajedno, morali smo se snaći. I snašli smo se. Petero, šestero nas je bilo na 14 pacijenata, možda je samo dvoje bilo iz intenzivne. Niti smo se poznavali, niti smo u skafanderima ionako znali tko je tko.

Nismo imali imena na odorama. To je vrijeme kad sam želio proširiti svoje znanje. Bila je tu liječnica iz Merkura s intenzivne, doc. dr. sc. Jadranka Pavičić Šarić. Stalno sam nešto ispitivao, što joj se svidjelo. Šefica je Odjela intenzivne njege na Merkuru. Vau. Jako me to zanimalo, što sam joj i rekao.

Poslao sam otvorenu zamolbu na Merkur, ali i njoj, dala mi je podršku i došao sam na Merkur. To je mjesto gdje ja mogu ostvariti svoj potencijal, radna okolina je zdrava. Imam sjajnu šeficu, glavnu sestru Martinu Tišljar i najbolju ekipu kolega na svijetu. Kad radite posao gdje svakodnevno svjedočite najgorim ishodima, da biste ostali zdravi, morate biti odlična ekipa. Nema tu mjesta za trač, durenje. Emotivno smo goli jedni pred drugima. Puknete li, morate nekome vjerovati. I baš je sreća da sve to u svojoj ekipi imam - drago mu je.

Skroz je dobar dečko, ljubazan, čujemo na telefon stariji glas kako ga moli da kupi nešto u kantini. I njega koji odgovora da mu nije to problem.

Taman je izašao s covid-intenzivne i presvukao se.

Treba li uopće reći da se, s novim valom, koji će kako se čini prema brojkama, biti najžešći dosad, prijavio na covid-odjel u svojoj bolnici. Radi prekovremeno jer to želi. Studij sestrinstva ne trpi.

Kad nešto odluči, to i napravi. U treći srednje krenuo je sa 110 kilograma, razred je završio sa 70. Bilo mu je dosta debljine.

- Zezali su me, ismijavali. Nigdje se nisam uklapao, odbacivali su me, zvali me debeli. Mučilo me je to. Sad se situacija okrenula. Sretan sam, živim kako želim, putujem, radim posao koji volim - kaže Robi. Voli izazove, avanture, živjeti s rizikom. Njegov blog s putovanja prati 40-ak tisuća ljudi. Zrači zaraznim optimizmom, u njegovu se društvu svi problemi čine rješivim.

Covid-odjel je težak, ali najgore mu je u sjećanju ostalo iskustvo iz Novalje. Poslije njega mu, kaže, ni jedno iskustvo nije teško.

- Puno je predoziranih, slomljenih u tučnjavi, nastradalih u prometnim nesrećama. Znao sam da ću tu biti u najvećoj vatri. Prvi radni dan je drogirani dečko pao onesviješten u more. Barkom su ga prevozili na obalu, mi smo ih čekali. S obale sam vidio njegovo plavo, podbuhlo lice, iz glave je curila krv. Skroz irealna slika. Bolnica najbliža Novalji je u 80 kilometara udaljenom Zadru. Odmah smo krenuli, morali smo jako žuriti jer nije bio dobro. Sam sam bio iza s njim, vozač je vozio magistralom kao lud, morao sam pronaći venu, uvesti kanilu...

Padao sam se i dizao, i tako nebrojeno puta. Uspjeli smo stići na vrijeme, dečko je ostao živ. To je ono zašto volim hitnu. Djelovanje. Odmah - kaže 24-godišnji momak, mladić najčudnijih prioriteta tih godina kojeg smo upoznali. Drugi su uvijek za njega prvi. Nije on melodramatičan, ne razbacuje se učenim izrazima ni velikim riječima. Ne pokušava biti žrtva, ni hrabriji nego što jest. Ni biti heroj iako bi po definiciji to bio. Samo, kaže, radi što voli.

Kad je u petak izašao iz smjene, na covid-odjelu bilo je petero oboljelih. Jedan u jako u lošem stanju. Tu je i gospođa, nije stara, s NIV maskom, koja prekriva cijelu glavu i tako ventilira i usta i nos.

- Molila me je da ju ne ostavljam i pitala me kad će umrijeti, rasplakala se. Grčevito me držala za ruku, htjela me zagrliti, Rekao sam joj da joj predstoji velika borba i da će morati stisnuti zube kao nikad, boriti se, disati najbolje što može koliko je god neugodno... Da smo svi tu, da nije sama i sve ćemo napraviti. Samo ona ne smije odustati. Uh, teško je - kaže.

image
Goran Mehkek/Cropix

Kad ne radi, Robi se ne odmara. Odnosno, odmara se tako da se fizički umara. Putuje i planinari. Sam. Ne planira, nego krene u jednom pravcu, pa kuda ga put odnese. Njegova Instagram stranica odlično je posjećena, fotografije s putovanja su živopisne i sjajne.

- Dok se nisam osamostalio, financijski i fizički, rekao bih da sam se, što se putovanja tiče, 'igrao u plićaku'. Putovao po Hrvatskoj i istraživao. Sad kad zarađujem, putujem po Europi. Sve je to samo početak. Plićak, zagrijavanje u Europi, a onda i plivanje u oceanu, siguran sam. Putovanja po svijetu. U budućnosti se vidim kao nomad. Putujem i kad poželim raditi, a znam da bez rada neću moći jer mi je to velika ljubav, lako ću se, negdje usput, zaposliti, odraditi pa opet na put. Travel nurse. Putujuća medicinska sestra u hitnoj intenzivnoj.

Zašto živi kao nomad, s rijetkim slobodnim satom? Unatoč svoj energiji i snazi, ne uspijeva do kraja prikriti svoju ranjivost. Iako pokušava. Kad ga suočimo s tim, priznaje:

- I inače sam stalno u pokretu, a vjerujem da se sad ne mogu skrasiti jer bih mogao razmišljati. Moj mozak to ne želi. Oči ljudi s maskom za kisik na licu gledaju s toliko preklinjanja, da vam to prodire u kosti.

Na putovanjima piše priče o mjestima koja posjećuje. Voli pisati, no iskustva s covid-odjela ne želi prenijeti na papir. Radije piše o lijepim stvarima.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
20. svibanj 2024 09:27