Monika Bračika Šajatović potomak je uskoka Janka Šajatovića Krabata koji je živio u 17. stoljeću i djelovao u službi Petra Zrinskog.
Ta joj je činjenica, nakon što ju je sasvim slučajno saznala, iz korijena promijenila život. Kulminacija njezina istraživanja je izložba koja je upravo otvorena u Etnografskom muzeju “Hrvati - ljudi iza mita - Janko Šajatović Krabat i hrvatske garde u Europi” i koja donosi mnoga otkrića o Šajatoviću. Uz Moniku Bračiku Šajatović autori su i povjesničari Vladimir Brnardić i Tanja Kocković Zaborski.
Šajatović je živio u vrijeme Tridesetogodišnjega rata, koji je trajao od 1618. do 1648. godine, kada hrvatski ratnici u većem broju dolaze na europska bojišta, a njihovo ime postaje sinonimom za rod vojske - lako konjaništvo koje se tada, bez obzira na porijeklo njegovih pripadnika, počinje nazivati Hrvatima. Osim roda vojske, hrvatsko ime počinje označavati i odjevni predmet koji su hrvatski konjanici nosili oko vrata - rubac vezan čvorom koji se uskoro s francuskoga kraljevskoga dvora svijetom proširio kao modni dodatak à la Croate, današnja kravata.
Imanje na dar
O počecima istraživanja Monika Bračika Šajatović govori: “Prva informacija seže još prije pet godina. Saznala sam da njemački genealog Hans-Jürgen Schröter traži informacije o obitelji Šajatović, što me je zainteresiralo. Kontaktirala sam ga i ispričao mi je puno lijepih stvari o ovom žumberačkom uskoku. Nakon što sam mu dala podatke o svojoj obitelji, trebalo mu je neko vrijeme da ih istraži. Nazvao me je jedan dan na telefon i rekao da postoji velika vjerojatnost da smo u rodu.
U početku nisam mogla vjerovati što mi govori, jednostavno je bilo previše dobro da bi bilo istinito. To je kao da vas nazovu i kažu vam da ste u rodu s Robin Hoodom. Nisam nikome niti željela o tome govoriti, dok nisam dalje istražila. Ja sam iz sela Jezernice, u koje je, kako se pokazalo, došao Šajatovićev otac s petoricom sinova. Kasnije se njihovi potomci sele i na druga mjesta”. Ona je, kaže, trinaesto ili četrnaesto koljeno, nisu uspjeli točno izračunati koje.
O Šajatoviću se zapravo puno više zna u Njemačkoj nego u Hrvatskoj. Istraživanjem različitih povijesnih dokumenata utvrđeno je kako je ovaj žumberački uskok davne 1658. godine došao na sjever Njemačke braniti granice kršćanske Europe. Nakon što je postao poznat po svojim vojničkim sposobnostima, saski ga knez poziva da bude dio njegove osobne garde. Za nagradu mu kao čovjeku od povjerenja knez dariva imanje u Groß Särchenu, gdje je svojim znanjem i vještinama, budući da je, kako bilježe kronike, bio jedan od rijetkih pismenih ljudi u tom kraju, pomagao ljudima na različite načine.
Nova otkrića
Naša sugovornica priča kako je dalje istraživala obiteljsku povezanost. “Nekoliko dana nakon što me je nazvao Hans-Jürgen Schröter, sjela sam na avion. Nakon što sam stigla, odveli su me u crkvu u kojoj sam vidjela ploču s imenom Janka Šajatovića Krabata, saznala sam da ga ljudi i tamo štuju. Kada sam došla u ovaj grad, dočekao me je gradonačelnik. Svi tamo znaju za njega, čak i mala djeca, njegov nadimak nose osnovna škola, turističko naselje, hotel, kruh, salame... Nakon što sam vidjela kakav je pečat ostavio, pozvala sam svoju rodbinu, braću i sestrične. Napravili smo DNK testove, nas trideset i četvero, i genski su se poklopili.”
U suradnji s njemačkim povjesničarom koji se posljednjih sedam godina bavi isključivo Šajatovićevom biografijom krenula je u daljnja istraživanja.
“Bio je uskočki sin. Mi smo svi grkokatolici, znali smo da smo potomci uskoka, no ranije nismo puno o tome više istraživali. Uskoci u pravilu imaju negativnu konotaciju, no morali su biti žestoki i čvrsti ratnici, borci. Istražujući o Šajatoviću otkrila sam i njegovu plemenitu stranu. Svakim sam danom zbog tih istraživanja jedan centimetar viša.”
Roditelji Monike Bračike Šajatović odselili su se u Njemačku, ona je u toj zemlji rođena i ondje je provela najveći dio života. No, nakon dvije obiteljske tragedije i nakon otkrića o Šajatoviću, preokrenula je svoj život naglavačke, vratila se na Žumberak. Bavi se konjičkim turizmom.
“S 50 godina sam prvi put u životu u ruci imala motiku, s 51 sam prvi put kupila konje, a s 52 sam prvi put sjela na konja. Ostavila sam dobro plaćen posao da bih se nadala svaki dan da će biti dovoljno na kraju mjeseca. Surađujem s nekoliko rančeva.” Godinama je vodila turističku agenciju, govori tečno njemački, francuski, hrvatski, a među gradovima u kojima je živjela dulje vrijeme su Dubai i Singapur. “Prošla sam puno svijeta, no nakon što sam naišla na Krabata, sve sam zapustila, srce me je vuklo. Možda nije bilo pametno, no počela sam se prvenstveno baviti njegovim opusom.”
Što ju je toliko zainteresiralo kod njega, objašnjava: “Imao je čvrstu vjeru. Neki kažu da su uskoci bili plaćeni vojnici. No, prošli su sito i rešeto. Za takvu borbu, smatram, nisu dovoljna materijalna dobra, potrebna je puno jača motivacija, da znate za što se borite. On nije poznat zato što je bio ratnik, iako se žestoko borio za svoju domovinu protiv Turaka, ostao je zabilježen po svojoj ljudskosti, u mirno je doba protestantima dao ruku”.
Postoje originalni dokumenti koji svjedoče o tome kako su mu prvi dan kada se doselio u krajeve u Njemačkoj zapalili kuću. “Želio je otići, no uvjeravali su ga da on to može. Uistinu je i mogao. Pomagao je napraviti plodnu zemlju, sadio je bukve i prvo žito, uveo je odvode”, kaže naša sugovornica, koja na temelju istraživanja ovako opisuje čovjeka čiji je potomak:
“Čitava obitelj ima vojničku priču. Bio je jedan od najboljih vojnika, jako napredan, inteligentan. Govorio je šest jezika. Na Gornjem gradu je išao u gimnaziju, gdje je studirao teologiju i latinski jezik. Bio je poznat po svojoj inteligenciji, snalažljivosti, načitanosti. Uvijek bi ga slikali s knjigom u ruci. Neki tumače da je to bila Biblija koju je vjerno čitao, no imao je i veliku zbirku knjiga”.
Idol mnogih žena
Monika Bračika Šajatović i Hans-Jürgen Schröter istražili su arhive diljem Europe, u Berlinu, Bratislavi, Dresdenu, Zagrebu. Spominje se i u turskim arhivima.
“Sačuvano je puno njegovih opisa, da je bio šarmantan, karizmatičan, idol mnogim ženama. U to su se doba plemenitaši imali obavezu ženiti. Postoje neki tragovi, no za sada je to samo u indicijama, da su mu oteli ženu. Naime, jedna od priča svjedoči da je otmica njegove žene bila razlog zašto je tako žestok i ničeg se boji. Bio je visok metar i 80 centimetara u doba kad su ljudi bili 1,60. Bilo mu je osamdeset godina kad je umro, i to u doba kada su ljudi živjeli do četrdeset pete.
Imao je izrazito svijetloplave oči i dužu crnu valovitu kosu. Blagog lica, no u svakom se trenutku moglo vidjeti da je čovjek sa stavom. Jedan je umjetnik iz Njemačke je uzeo sve te opise i upoznao živuće Šajatoviće. Naravno, slike nisu sto posto točne, no odgovaraju opisu. A iz dnevnika se, koji je pisao tintom, može vidjeti i da je imao jako lijep rukopis.”
Velika plaća
Vodio je dnevničke zapise koji se djelomice mogu rekonstruirati. “Često je u njima pisao da sanjari o domovini i da njegov mali, koji je ostao u domovini, ne zna za časti koje su mu pridodane. Možda je taj mali koji se spominje bio njegov sin. No, vratiti se u domovinu Šajatović nije smio. Nismo još uspjeli saznati koji je razlog.
Ono što je poznato jest da je do zadnjeg dana bio lojalan Petru Zrinskom, kojemu je prvom dao zakletvu. Zakopan je u hrvatskoj odori s hrvatskim mačem, što se moglo vidjeti pri obnovi groba. Mač je imao rezbarene znakove vojske krabata, bio je tipičan za to doba”, kaže naša sugovornica, dodajući da se na izložbi iz zbirke oružja može vidjeti kako su izgledali mačevi u to doba.
Imao je i veliku plaću, 100 talera mjesečno.
“Ako preračunamo, to je mjesečna plaća od 25 tisuća eura u današnjoj računici. Davao je sirotinji, gradio škole, stipendirao djecu, posuđivao je onima koji su željeli pokrenuti svoj posao. Kada je imao 75 godina, knez ga je poslao u penziju. No, brzo ga je i vratio, tako da je radio praktički sve do svoje smrti.”