StoryEditor
OKRENUO JOJ SE ŽIVOT

Mučno iskustvo: ‘Navečer sam se prejedala, cigaretu nisam gasila, a onda mi je tijelo uzvratilo‘

Vedrana Hercigonja Majetić (54) ekonomistica je s 30 godina staža u marketingu i PR-u, a danas voditeljica prodaje u obiteljskoj tvrtki
Vedrana Hercigonja Majetić
 Darko Tomaš/CROPIX

– Moram priznati da mi je telefonski poziv za intervju o mom moždanom udaru došao baš u trenutku kada sam ponovno zbrajala i oduzimala bitne stvari u životu. Ljudi vjerojatno po svojoj prirodi lako zaborave na "loše" stvari i vrlo lako opet krenu "krivim" putem, zaboravljajući što ih je život već naučio i "upozorio" – kaže za Slobodnu Dalmaciju Vedrana Hercigonja Majetić, uskoro 54-godišnjakinja, ekonomistica s 30 godina staža u marketingu i PR-u, a danas voditeljica prodaje u obiteljskoj tvrtki "Catering Team Majetić".

Vrijeme je novac, uče nas od malih nogu, ali vrijeme je život, shvatiš kad živiš, i preživiš, jer zaista u mojem slučaju riječ vrijeme treba pisati velikim slovima. No krenimo redom.

– Doživjela sam i preživjela moždani udar prije skoro dvije godine 9. srpnja 2018., pet dana nakon 52. rođendana. Dan prije moždanog udara bila sam uvjerena kako sam konačno sve riješila i da se mogu "posvetiti sebi".

Mjesecima prije tog dana, ako ne i godinama, živjela sam po meni "normalan" život, radeći sve što treba da bi obitelj i posao bili "namireni". Da se razumijemo, nisam ja ništa žrtvovala posebno, jednostavno sam tako živjela – posao – kuća – djeca – kuća – posao i naravno tu i tamo moji prijatelji.

image
Vedrana Hercigonja Majetić
Darko Tomaš/CROPIX

Po prirodi sam vedra osoba, ne dopuštam sebi neke duge stanke za tugu, probleme, nego ajmo riješiti stvari. Da, tako je u poslu, obitelji, no kad je o meni riječ, onda uvijek imam vremena. Vrijeme.

Godinama sam gutala svoja nezadovoljstva samom sobom zajedno s hranom u sitne sate. Bila sam u stanju u dva ujutro ustati, skuhati nešto po svom guštu, pojesti i otići natrag u krevet "sretna".

Cigaretu, kad ne bih bila na radnom mjestu, nisam gasila. Ako nisam mogla spavati noću od svojih briga, misli, onda bih upalila televizor. Ne, nisam otišla liječniku zbog naglih promjena tlaka.

Inače sam "niskotlakaš", pa mi je 105/80 normalno, no tlak od 135/100 mi je stvarao nelagodu, pritisak. Popila bih vode, pojela češnjak, pripisala to trenutačnom stresu, popila normabel i pičila dalje, kao proći će. Nabila sam vrlo uspješno 99,6 kg.

Ok, ja sam sebi uvijek bila lijepa, pa čak i tada, sa mojih 175 cm, no kad pogledam slike tada, jao Vedrana kako si ti sebe zavaravala. Nisam uzela vrijeme da odem liječniku ili vježbati ili shvatiti što je točno to što trebam promijeniti i uzeti vrijeme za sebe.

Znala sam svaku "dijetu" i vrlo uspješno skidala prvih 10 kg, no brzo bih se vraćala na "normalu", jedući noću, ne spavajući dovoljno.

image
Vedrana Hercigonja Majetić
Darko Tomaš/CROPIX

Jeste li osjećali neke znakove koji su upućivali da ste pretjerali, da treba stati?

– Naravno. Tijelo mi je mjesecima govorilo da nešto ne valja. Glavobolje koje nisam imala nikad prije, nesanice, pritisak u prsima, glad, promjene tlaka, trzanje oka, pa čak i jaka krvarenja, a još nisam bila u menopauzi po svim nalazima i uz to neuredna prehrana i oko dvije kutije cigareta dnevno.

I sve to nije bilo dovoljno da sjednem sama sa sobom i shvatim da vrijeme koje trošim na posao i sve oko sebe, a ne na sebe, vodi do 9. srpnja 2018., kada je vrijeme bilo moja sreća.

Gdje ste bili u trenutku udara?

– Bio je to konačno vikend po mom. U petak smo potpisali izuzetno važan ugovor koji je obećavao bitne i velike promjene u poslovanju. Subota, prva nakon puno mjeseci, ako ne i godina, kada sam otišla na kavu, na tržnicu, skuhala mirno ručak i još ga odnijela curama na posao.

Nedjelja. Nisam morala kuhati ručak, lagano sam pospremala stan, popodne odspavala, navečer peglala i kuhala ručak za ponedjeljak. Istina išla sam spavati tek u 1.30, ali nisam bila umorna.

Budilica me je probudila u 7 sati. Ustala sam i osjetila da mi se kao vrti, no krenula sam u kupaonicu, odnijelo me na tom putu i udarila sam kukom u komodu. Nisam shvatila da vučem nogu. Moja dva psa su se čudno vrtila oko mene, ali ja sam nakon WC-a išla oprati ruke, gledam se u ogledalo i vidim da mi je desna strana lica drukčija.

image
Vedrana Hercigonja Majetić
Darko Tomaš/CROPIX

Vrti mi se i pomislim kako sam se zaležala. O.K., idem još malo u krevet, vrti mi se nekako, valjda sam još umorna, nije gužva na poslu, ne moram žuriti. Zaspala sam ponovno, sva nekako čudna u glavi. U 8.10 zvoni mi mobitel. Zove me kolega iz firme – sreća – i pita za jednu adresu za taj dan, koju nisam unijela u nalog – sreća – a ja u tom trenutku ne mogu govoriti, već mumljam nešto.

Ovdje uz sreću kreće i vrijeme, jer je moj kolega, imenjak, Vedran, odmah shvatio da sam u ozbiljnom problemu. Naime, Vedran je imao obiteljski slučaj moždanog udara, te je istog trena shvatio da se kod mene događa najvjerojatnije isto. Kako sam to jutro bila sama, nazvao je moju stariju kći, ona hitnu. Brzo su došli i odveli me u bolnicu.

U bolnici su nakon prijema na hitnoj neurologiji pokušali doznati pijem li neke lijekove. Kako nisam mogla govoriti, nije mi uopće jasno zašto sam tu, pokazala sam da mi daju papir i olovku. Polako sam posla ime lijeka koji uzimam – hormonalni lijek.

Napisala sam velikim slovima, vrlo ponosno labyrnth. Takav lijek ne postoji. Tu se moja kćer sjetila što mi je podigla u apoteci i razriješila zagonetku, no to nije bio uzrok. Možda jedan od mnogih koji dovedu do moždanog udara. CT je pokazao tromb od 3 cm u lijevoj strani mozga.

image
Vedrana Hercigonja Majetić
Darko Tomaš/CROPIX

Brzo sam smještena na intenzivnu, no sreća vrijeme je na mojoj strani i kako je to tek početak moždanog udara postajem odličan kandidat za mehaničku trombektomiju na Rebru. Hitnom me prebacuju tamo. Zaprimaju opet na intenzivnu, a ja i dalje ne razumijem o čemu se radi.

Ne, ja nisam uopće razumjela što mi je, osim da nikako ne mogu nikome reći da sam alergična na penicilin i da mojoj mami i tati ne govore ništa. Koji kaos u glavi, a uz kaos ne razumiješ zašto ti sve to rade. Ubrzo sam u čudnoj sobi, ljudi u čudnim odijelima, nečija lubanja na velikom ekranu. Svi se smješkaju, ja ništa ne razumijem.

Valjda su bili sretni kad su shvatili da je došla pacijentica rođena pod sretnom zvijezdom!?

– Mehanička trombektomija može riješiti tromb, ako se dođe u prvih 3 do 4 sata, tako sam pročitala. Sreća liječnika i svog medicinskog osoblja nakon ovog zahvata, tijekom kojeg oni komuniciraju s pacijentom, jer su me pitali kako se zovem, kada sam rođena i koja je godina, ne može se opisati.

Nisam shvatila zašto su oni tako sretni dok me nisu vratili "pričljivu" natrag u intenzivnu, gdje mi je liječnik rekao da sada konačno možemo unijeti sve podatke u moj karton jer mogu govoriti. Na to sam ga pitala, a što je meni u stvari bilo i dobila odgovor: "gospođo, imali ste moždani udar."

Ujedno sam doznala da nisam na vrijeme došla u bolnicu da bih sigurno bila bez govora tri mjeseca i vrlo vjerojatno dugo nepokretna. Nisam liječnik, no ovdje moram naglasiti da ima različitih vrsta moždanog udara, ima puno uzroka moždanog udara i da su posljedice različite. No kod svih je jedna stvar ista, a to je – vrijeme.

image
Vedrana Hercigonja Majetić
Darko Tomaš/CROPIX

Napišite ovu riječ velikim slovima. Vrijeme trenutka kada primijetite poteškoće u govoru, kretanju, ne možete dignuti ruke jednako, tj. jedna pada i oduzetost jedne strane lica.

Vrijeme kada krenete prema bolnici je ključno, jer se posljedice puno lakše rješavaju ako ste došli odmah sumnjajući na moždani udar prema ovim navedenim prepoznatljivim znakovima.

Koju vrstu moždanog udara ste vi preživjeli i kakve je posljedice ostavio?

– Meni se dogodio ishemijski moždani udar, znači tromb koji je ušao u jednu žilu u mozgu i kako sam ja to shvatila, "blokirao" dovod kisika prema moždanim stanicama koje su vremenom odumirale. Moje posljedice ovog udara su zahvaljujuću mehaničkoj trombektomiji bile dovedene na minimum. No i taj minimum je i danas prisutan.

U samom početku oporavka nije bilo motoričkih smetnji, no nakon 3 mjeseca sam pri pokušaju vježbanja shvatila da mi je desna strana tijela, ruka i noga, puno slabija od lijeve.

Mjesecima sam se mučila s pisanjem jer sam miješala slova, trebalo mi je i sat vremena da napišem ispravnu rečenicu, umjesto karte za tramvaj sam tražila kartu za avion na kiosku, nisam mogla zapamtiti 3 broja za redom, niti jedan PIN, ujutro bih se budila i stvorila rutinu doručka i već bi došla večer, a ja nisam pojma imala gdje sam bila, što sam radila taj cijeli dan.

Uporna kakva jesam proučavala sam sve što se moglo naći na internetu kako se oporaviti od moždanog udara koji ti je "ukrao" kratkotrajnu memoriju. Upisala sam tečaj za nutricioniste (koji nisam završila jer nisam bila u stanju položiti ispite) i iz korijena promijenila prehrambene navike.

Shvatila sam da bez vremena za sebe neću postići ništa i da svaki dan moram naći svoje vrijeme da napravim nešto što me veseli. To je ono što čini život. Vrijeme je život i život je vrijeme.

Samo moramo biti svjesni da ga lako izgubimo, ako ne brinemo o sebi. Ja nisam. Mogu reći da sam na neki način ne brinući o svojoj prehrani, spavanju, zdravlju, kretanju praktički skoro napravila samoubojstvo. Moja djeca, moji roditelji, moji prijatelji, a i ja to nismo zaslužili.

image
Vedrana Hercigonja Majetić
Darko Tomaš/CROPIX

Danas mogu zapamtiti šest brojeva u nizu, mogu pročitati knjigu i zapamtiti sadržaj. Radim. Rekla bih normalno, ali sve moram pisati. Naravno da se svi u uredu šalimo na moj račun, ali ja sada svaki dan radim nešto što me veseli, jer emocije su ono što nas suštinski pokreće.

Nakon izlaska iz bolnice sam odlučila da neću više izići iz kuće bez ruža na usnama i toga se držim, a danas imam i 40 kilograma manje u odnosu na težinu u trenutku moždanog, bez dijete.

Pregled nakon godinu dana od moždanog udara je pokazao da je fleka odumrlih stanica gotovo pa nestala. Svaki moj napredak u pamćenju svakodnevnih stvari je mali uspjeh i vjerujem da ću natjerati svoj mozak da se vrati u stanje prije udara.

Nažalost, ovdje moram spomenuti da su ljudi koji su doživjeli moždani udar i imaju teške fizičke posljedice prepušteni praktički sami sebi i svojim financijskim mogućnostima.

Tri tjedna godišnje fizikalne terapije sigurno nije dovoljno za osobu koja je od posljedica moždanog udara prikovana za krevet. Ljudi radno sposobni, odjednom istrgnuti iz života bore se za svaki novi pokret praktički sami. Tu je vrijeme novac. Oporavak ponekad traje godinama i izgubljeno vrijeme je financijski teret prvo za te ljude. Vjerujem da bismo kao društvo trebali bolje razmisliti da brži oporavak vraća sposobne ljude natrag na posao, a ne ih gurati u invalidske penzije.

Što biste svima poručili za kraj?

– Život je jedan i ne zavaravajte se. Nađite vrijeme za sebe, volite sebe i time ćete najviše pokazati da volite svoje najbliže. I nabacite osmijeh, jer on ne košta ništa, a sebi i nekome tko vas tako nasmiješenog ugleda možda ćete uljepšati dan ili dati ideju da napravi nešto lijepo za sebe i druge.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
01. srpanj 2020 15:55