Ivana Pezo Moskaljov, reporterka Nove TV, posjetila je Kabul od 2009. do 2012. godine četiri puta, odakle je izvještavala o našim vojnicima koji su u Afganistanu bili u misijima i stanju sigurnosti u toj opasnoj zemlji. To iskustvo za nju je svakako iskustvo života. Za Jutarnji se prisjetila svojih glavnih dojmova o tom gradu koji je nedavno pao u ruke talibana. Njeno prisjećanje donosimo u cijelosti:
Kabul je jedno od posljednjih mjesta na kojem bi čovjek, zasigurno, poželio živjeti. Prašnjave ceste, minama izrovana zemlja, bodljikava žica. Posvuda neimaština – trošne i blatnjave kućice, ispranih boja, mesnice na otvorenom po kojoj vrve muhe. Za većinu djece koja vas, bosih nogu, znatiželjnih i molećivih pogleda traže jedan ili dva dolara – igralište je ulica...
S afganistanskom svakodnevicom prvi sam se put susrela prije 12 godina. Bio je to doslovno kulturološko-civilizacijski šok.
Imala sam priliku posjetiti hrvatske vojnike, tada pripadnike 13. hrvatskog kontingenta, njih 300-tinjak. Hrvati – koji su obučavali tamošnju vojsku i policiju, radili na različitim zadaćama i VIP osiguranjima – bili su omiljeni među tamošnjim stanovništvom i djecom. Za bocu vode, keks ili slatkiš više, što bi dečki i cure uvijek imali kod sebe – djeca su se znala i potući.
Vojnici su za sebe znali reći da su pravi srećkovići. U patroli prema brdima iznad Kabula pjevalo se Halidovu "Miljacku", "Ko bi rek'o čuda da se dese...", i tako nadglasavalo glas iz motorole i dojave da se negdje u gradu raznio bombaš samoubojica. Bijele Toyote bile su potencijalne autobombe.
Sjećam se da smo ih moj snimatelj Kristijan Kiš i ja, dok smo se probijali kroz prometnu gužvu prema bazi Warehouse u kojoj smo bili smješteni – tražili pogledom. Informacije koje su tada dobivali od obavještajaca bile su točne. U gradu, koji je tri puta veći od hrvatske metropole, čudo je bilo preživjeti. Delegacijama poput naše o kojoj su brinuli hrvatski vojnici znali su govoriti o opasnostima – gdje su znali izbjeći napad minobacačem, koja je ruta rizična, s kojeg brda je gađan kamp. Najčešće onako potiho i kroz zube…
Brzo smo naučili da na cesti smrti, Violet Roadu, ljudski život ne vrijedi ništa. Doznali da štapovi s krpama ili vrećice pored puta označavaju nečiji grob. Samo naizgled bezbrižan i, poput ostalih, činio se i jedan od povrataka sa sjevera zemlje, iz Mazar-e-Sharifa, u Kabul. No, još dok smo bili u zraku, dojava o eksploziji pomrsila nam je planove. Slijećemo u Bagram, najveću i 60-ak kilometara udaljenu američku zrakoplovnu bazu. Srećom pa je let kasnio, jer se neposredno pred naš dolazak neki taliban odlučio raznijeti eksplozivom. Osim ogromnog kratera na tom mjestu ostavio je dvoje mrtvih i desetke ranjenih. Taj smo dan mogli slaviti kao novi rođendan. Teroristički napadi ne samo u Kabulu bili su svakodnevna pojava, u prosjeku pet na dan. Tako da je uz blindirana vozila, helikopter bio "najsigurnije" prijevozno sredstvo.
Svaki bi se izlazak pomno planirao. Pancirke i kacige bile su obavezan dress code. Posvuda zone – zabranjene za snimanje. Ali neka od pravila ponašanja, pridržavate li ih se, doslovno vam mogu spasiti život.
Sa ženama na ulici, uglavnom, nitko ne razgovara. U mom slučaju to mi je samo otežavalo sve. Možete misliti kako me itko doživio kad sam se jedne godine vratila u Afganistan, bez snimatelja, sama s kamerom. S nekoliko kolega iz Europe bila sam na jednom američkom programu.
Pezo Moskaljov ispričala nam je i kako je jedno snimanje završilo privođenjem kod šefa policije.
"Nema snimanja, nema snimanja!", vikao je naoružan muškarac u tipičnoj zelenoj afganistanskoj uniformi, upirući prstom prema kompleksu zgrada i Ministarstvu unutarnjih poslova. Vraga sam znala da je to strogo čuvana i zabranjena zona, jer sam samo dan prije na tom mjestu gurala objektiv među prašnjave štandove s bananama, snimala žene prekrivenih lica, koje su ionako okretale svoju glavu… Zagrmili su s promatračnice i ostali i u samo nas nekoliko trenutaka i opkolili. Za bilo kakva opravdanja bilo je prekasno. Na putu do šefa policije preznojavala sam se i grčevito stiskala gumb na kameri ne bih li punu kazetu zamijenila praznom i tako spasila snimljeni materijal. Na moju sreću, nisu je pronašli u rukavu. Uz pomoć lokalnog prevoditelja, "domaćin" se trudio očitati lekciju, pa je, nakon što mi je jasno dao do znanja da je fotografiranje i snimanje bez njihovog pisanog blagoslova – nemoguća misija, htio da u miru popijemo čaj.
Zgradu sam na kraju napustila objašnjavajući da nisam iz Rusije, kako su uporno ponavljali, već iz Hrvatske. Zemlja je ovo definitivno iscrpljena ratovanjem s Rusima, talibanima, premrežena korupcijom, ali neizmjerno velikodušnih ljudi i djece, koja uistinu zaslužuju sreću. Kamo sreće da je ratna stranica u Afganistanu ispisana do kraja.
