Mještanima Vrboske na Hvaru obitelj McGinley iz Londona poznata je još od 2004. godine. Bračni par Neri i Francis baš su u travnju te godine postali vlasnici prekrasne stare kamene kuće na vrbovačkoj Pjaci, tik uz srednjovjekovnu crkvu - tvrđavu sv. Marije od Milosrđa.
Život britanskog diplomata i mlade poslovne žene iz Sarajeva, koja je radila u "Energopetrolu" u Pločama i Zagrebu, trebao je nakon vjenčanja 1994. godine, te rada u Ukrajini, Engleskoj, pa i u Siriji, u hvarskoj Maloj Veneciji biti puno opušteniji i lakši.
Međutim, već početkom kolovoza snašla ih je strašna tragedija, baš u tom pitoresknom otočnom mjestu izgubili su petogodišnjeg sina, piše Slobodna Dalmacija.
Pravo utočište
- Prvi put posjetio sam grad Hvar još ratne 1993. godine. Unajmio sam brod i isplovio do Visa, a zatim smo se baš na Uskrs usidrili u povijesnom mandraču ispred Gradske loggie i hotela "Palace Elisabeth", gdje su nas domaćini zaista srdačno dočekali. Zatim smo ja i supruga još nekoliko puta posjetili otok, tu smo u prirodnim ljepotama pronašli svoj mir, tako da smo nakon odlaska u Damask počeli razmišljati o kupnji kuće. Vrboska nam se učinila kao pravo utočište, najbolje mjesto za odrastanje naših blizanaca Francisca Harryja i Sabine - pripovijeda nam Francis.
I tako, dok je on tijekom ljeta 2004. bio u Siriji, živahna djeca su se, osim odlazaka na plažu sa svojom mamom, svakodnevno igrala i radoznalo trčkarala vrbovačkom Pjacom. Naučili su brojiti slušajući jutarnju zvonjavu crkvenih zvona, sprijateljili su se s djecom i psima iz susjedstva - Šapijem, Benijem, Rokijem...
Ali kameni prag dvorišnih vrata bio je napuknut, načeo ga je zub vremena, pa je Neri pozvala majstora, a javila se njegova supruga i obećala mu prenijeti poruku.
No, nije ga dočekala, 2. kolovoza oko 10 sati iz kuhinje je začula jeziv zvuk, vrata i bočni dio praga pali su na malenog Harryja.
Na svu sreću, Sabina je ostala na terasi, premda su gotovo uvijek bili zajedno. Susjedi i dr. Borkica Dubrovski odmah su priskočili u pomoć, dijete je prevezeno u ambulantu u Jelsi, a budući da nije bilo helikoptera, u 11 sati upućeno je trajektom iz zapadne luke "Faros" u Split.
Vožnja ipak nije bila dovoljno brza, pa su malog Harryja u splitskim vratima prenijeli u gliser Lučke kapetanije, ali mu ni ustrajna reanimacija u KBC-u nije pomogla.
Dječak je, nažalost, preminuo, dakle, prst sudbine učinio je svoje, a mi ove ljude pitamo otkud im tolika snaga da ostanu u mjestu gdje im se to dogodilo.
Ne žele prodati kuću
- Sve se to odigralo u djeliću sekunde, o obiteljskoj tragediji i bespomoćnosti života na škoju tada su suosjećajno i vrlo korektno izvijestili Slobodna Dalmacija i Jutarnji list. Zahvaljujući toj i takvoj kampanji, medicinske usluge na otoku su se poboljšale, ali mi stalno razmišljamo - zašto, kako, što ako, samo da je... U Vrboskoj smo ostali upravo zbog goleme ljubavi prema Harryju, osjećamo se puno bolje na svim onim mjestima gdje je on bio. Kad smo našu Sabinu pitali hoćemo li nakon svega prodati kuću, ona se tome usprotivila i rekla da želi da u tom istom dvoru žive i njezina djeca. Dakle, nama su sjećanja jako važna, Harryju smo zahvalni za sve što nam je podario, mi ga vidimo na svakom koraku i on nam pokazuje put kojim trebamo ići - kaže njegova mama.
Ona je čvrsta i jaka žena, a Sabina je danas već odrasla mlada djevojka, diplomantica na Fakultetu političkih znanosti u Nottinghamu. Roditelji s njom bez sustezanja vrlo često razgovaraju o Harryju i svi oni vjeruju da će se jednog dana opet s njim susresti, a kako godine prolaze, da je taj trenutak sve bliže i bliže. Do tada će i dalje živjeti na dvije adrese - u londonskom Twickenhamu, na obali Temze, i na velikoj vrbovačkoj Pjaci, s dragim susjedima, koji su s vremenom postali njihovi pravi prijatelji.
Ipak, Francis otkad je u mirovini najviše boravi na Otoku sunca, gdje vrlo rado proučava povijest i piše o nevoljama koje su ljudi prevladali tijekom Drugog svjetskog rata na dalmatinskim otocima.
- Susjedi su nam jako važni. Svugdje ima predivnih ljudi, eto naša susjeda Dobrila nije propustila niti jednu godišnjicu smrti našeg sina a da mu nije zapalila svijeću. I Zdenka je dobronamjerna u svakom pogledu, ali neke od njih smo, nažalost, i izgubili. No, ima tamo i nas "stranaca", ljudi iz cijele Europe, što je zasigurno sasvim nova dimenzija, pravo bogatstvo. Spomenut ću samo jedno pomalo čudno škotsko društvo, koje svojim plesom u kiltovima redovito zabavlja sve koji se nađu u njihovoj blizini, a što se pisanja tiče, to je moj najdraži hobi, na taj način zatomljujem tugu, zamišljajući kako me sin gleda preko ramena dok slažem svoje tekstove - zaključio je Francis u Slobodnoj Dalmaciji, kojemu je Vrboska toliko u srcu da se ne libi iznijeti da je to njihov drugi dom i da bi svoje zadnje dane najviše volio provesti upravo u tom slikovitom otočnom mjestu.
Harry je ‘najljepša glazba‘ za majčine uši
Gospođa Neri je u ime cijele svoje obitelji unaprijed zahvalila što ćemo s našim čitateljima podijeliti njihovu ganutljivu životnu priču. Među ostalim, rekla nam je i to da su jednom jednu Amerikanku, čiji je sin poginuo u neboderu 11. rujna 2011. godine, pitali je li joj teško kad o tome razgovaraju s njom, na što im je ona odgovorila: "Ne, kad spomenete njegovo ime, to je najljepša glazba za moje uši."
Toga se drži i ona, veli da Harry, taj izuzetan dječak, živi sve dok žive oni koji nose uspomene na njega i njegovo djetinjstvo.