Činilo se da je to najhladnija soba na svijetu.
Imao sam na sebi zimsku jaknu s poderanom podstavom, dvije trenirke i vunenu kapu. Šetao sam da se malo ugrijem jer mi se u krevetu činilo kao da sam u ledenom sendviču. Gledao sam kroz prozor udaljene bregove koji su mi nekad izgledali tako romantični. Tada, u toj noći, izgledali su mi kao zubi sibirskog šakala.
Hladnoća je uporno tjerala san od mene, a on se poput sita vuka olako udaljavao. A ja, ja sam htio san. U toj promrzloj postelji pokriven do očiju, iznad kojih se rastegnula vunena kapa, želio sam hitri san da ne bih razmišljao o svom životu.
Da ne bih razmišljao o Vitu jer bih niz ledeno lice sišla prava lavina zaleđenih suza. Moj mališan i njegov autizam. Kažu, pripremi se za veliku borbu i pripremi novac za njegov opor...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....