Šest su godina živjeli u gotovo neljudskim uvjetima, ali sada će osmeročlana obitelj Dražetić svoj prvi Božić dočekati u novoj kući. Njihovo božićno čudo osigurano je u humanitarnoj akciji koja je započela prošlog Božića. Derutnu kućicu sa zemljanim podom u kojoj su svi boravili u jednoj prostoriji, zamijenili su domom.
Konačno su na toplom, nema više zemljanih podova, a djeca mogu mirno trčkarati svojim sobama. Konačno imaju i svoju vlastitu kuhinju.
Šestogodišnjoj Moniki ispunjena je želja da zidovi njene sobe, koju je ukrasila brojnim igračkama, budu obojeni ružičastom bojom. Sobu dijeli s osamnaestogodišnjom Gabrijelom koja nije, priznaje nam, u potpunosti oduševljena sestrinim izborom boje, no sretna je što sad ima prostor u koji može pozvati prijatelje na druženje.
- Jako mi se ovdje sviđa, komentirala je sramežljiva djevojčica koja se nije dala omesti dok je gledala televiziju i jela bombone s osmijehom od uha do uha.
Samozatajnoj majci Mirsadi sviđa se mirno susjedstvo i to što je kuća udaljena tek pet minuta od prethodne, pa djeca nisu morala mijenjati školu. Iako povučena, Mirsada drži sva četiri kuta kuće u svojim rukama i brine se o odgoju djece. Najviše joj pomaže njena najstarija kćer Gabi koja je nedavno položila vozački ispit zbog čega je zovu šeficom.
Uz sve obaveze koje ima, Gabrijela je vrlo dobra učenica srednje ekonomske škole za što ju je općina nagradila stipendijom. Kaže da se još uvijek uhodavaju na život u novoj kući, ali joj je jako lijepo i ima više mjesta.
Muška ekipa, Antonio (17), Dominik (13), Ivan (9) i Tin (6) također su se bacili u uređivanje svojih soba pa se tako u muškoj sobi može pronaći zadnje sjedalo automobila koje su preuredili u improvizirani kauč. A Stipo nam je otkrio da je za to najviše zaslužan Antonio koji je svoju ljubav prema automobilima prenio i na mlađu braću. Monikin brat blizanac Tin potpuna je suprotnost svoje sestre, pa je ružičastu boju zamijenio nogometnom loptom.
Dražetići su prije živjeli u kući koja je bila toliko malena da su djeca dane provodila u svojim krevetima jer se kućom nisu mogli kretati. Prošlog Božića posjetila ih je njihova heroina, novinarka Slavica Parlov, koja je napravila reportažu od koje je krenula velika humanitarna akcija.
Stipo Dražetić, glava obitelji, u Hrvatsku je došao prije trideset godina kao izbjeglica iz Bosne. Sa samo jedanaest godina ranjen je u ratu, a oca su mu zarobili u logoru. Spas su pronašli u dolasku u Hrvatsku, ali financijska situacija u kojoj su se našli nije ih mazila.
- Majka i braća bili su u Orebiću, a otac i ja smo završili u logoru. U Banja Luci sam ranjen u potkoljenicu, nastradala mi je kičma i bubreg, ali sam uz pomoć Crvenog križa uspješno spojen s obitelji. Kad je otac izašao iz logora, preselili smo u Ravnu Goru, rekao je Stipo.
Otac mu je pronašao posao kao sjekač u šumi, dok je majka radila u pilani. Zbog posla su odselili u Veliku Goricu, a teška situacija u kojoj su se nalazili natjerala ga je da napusti šesti razred i krene tražiti posao. Zbog financijskih problema i nemogućnosti pronalaska boljeg smještaja, živjeli su na raznim lokacijama.
- Jako smo se napatili. Otac je puno pio dok je radio u šumi. Kad bi došao s posla, umjesto da pomogne po kući, napio bi se i zapalio knjige. Stalno je radio nered. Sad je trijezan više od deset godina i teško mu je na sam spomen tog razdoblja, na rubu suza ispričao je Stipo.
Nekoliko godina kasnije zaljubljuje se u Mirsadu s kojom odlučuje osnovati obitelj. Za kupnju svoje nekretnine nisu imali novca pa su niz godina živjeli kao podstanari. Stipe je zbog svoje bolesti, uzrokovane prijašnjim teškim životom, izgubio posao. Zbog nemogućnosti plaćanja najamnine, bili su prisiljeni odseliti.
Općina Orle ponudila mu je smještaj u koji je uselio sa suprugom i njihovih šestero djece. Taman kad su pomislili da su riješili barem jedan od problema, stvorili su se novi. Na kući je trebalo raditi i ulagati, a cijeli taj proces otežali su problemi sa susjedima.
- Sto metara dalje od naše kuće nalazila se komuna iz koje su izlazili sumnjivi ljudi, a prvi susjedi su nam bili Romi. Otkad smo uselili u općinsku kuću bili smo prisiljeni slušati svađe iz susjedstva. Policija je dolazila gotovo svaki dan, to tamo je Teksas. Ponekad bi se napili i pucali oko kuće, i mi i ostali susjedi zvali bi policiju, ali nikad se ništa nije poduzelo, rekao je Stipo.
Psi iz susjedstva šetali su po ulici bez vlasnika i nadzora, nekoliko puta napali su i Stipinu djecu na putu do škole ili autobusne stanice. Kad bi se požalio vlasnicima pasa na napade, došlo bi ih dvadeset i pretuklo ga pred ženom i djecom. Više puta pozivao je policiju koja mu je savjetovala da susjede privatno tuži.
U nedostatku drugih rješenja, jedan dan sjeo je u auto i pokušao pregaziti pse na ulici koji su ugrožavali sigurnost njegove djece. Tad je stigla policija i trajno mu oduzela vozačku dozvolu iako je bio jedini vozač u osmeročlanoj obitelji. Život bez vozačke i automobila, otežao mu je prijevoz djece, odlazak u nabavku i posebice odlazak na posao.
- Bio sam na rubu i nisam vidio ništa pozitivno, krenule su me opsjedati crne misli. Sam bog odozgo vidio je našu situaciju i poslao nam Slavicu, rekao je otac.
Novinarka šokirana zatečenim prizorom pokrenula je akciju za nesretnu obitelj kojoj je odlučila kupiti kuću. Nekoliko udruga odbilo joj je pomoći jer su smatrali da je nemoguće prikupiti potreban novac, no bila je odlučna u svome naumu i uspješno pronašla udrugu Adra i njenu direktoricu Slavicu Marčetu.
Dvije Slavice krenule su u borbu za nemoguće. Dijelile su objave na Facebooku, kontaktirale velike tvrtke i prijatelje, a pomak je bio minimalan. Prikupile su tek desetak tisuća kuna, a potrebne su bile stotine. Parlov, koja radi na HRT-u, zamolila je urednice Ankicu Posavljak i Katarinu Perišu Čakarun da se priča o obitelji Dražetić pusti u emisiji Dnevnika. Za humanitarnu akciju doznao je veći broj ljudi koji su krenuli uplaćivati novac i račun se polako počeo puniti.
Nakon reportaže na Dnevniku, javila se udruga bosansko-hercegovačkih Hrvata Prsten koja je prikupila novac za pomoć, a jedan od njihovih članova uplatio je čak 30 tisuća kuna, idućih 30 tisuća uplatila je Zagrebačka banka, nakon koje je 70 tisuća uplatio i off road klub Piva dvije iz Svetog Ivana Zeline.
- Krenuo je rat u Ukrajini i sve uplate su stale. Ljudi su se prestrašili, možda su mislili da će rat proširiti i kod nas. Počeli su donirati za Ukrajinu, tek povremeno na račun bi sjela neka uplata od 50 do 500 kuna. Nakon dva mjeseca nazvao me glavni donor, pitao koliko novca nedostaje i uplatio preostali iznos od 450 tisuća kuna, rekla je Slavica Parlov.
Nekoliko mjeseci koliko je trajalo rješavanje papirologije i potraga za kućom, činilo im se kao čitava vječnost. Često su se susretali s komentarima da je nemoguće dobiti kuću na poklon i da su sve to bajke, mnogi su sumnjali u akciju, ali Dražetići nisu gubili nadu. Razgledavali su kuće i radovali se svakoj uplati, iako se cilj činio godinama daleko. Gledali su i povoljnije kuće u koje je trebalo dosta ulagati, dok nisu pronašli onu savršenu.
- Sa svakom uplatom budila se neka nada u meni i malo sam se smirio, znao sam da nam ne može biti gore nego što je bilo. Sa 60 tisuća kuna primljenih od donacija, razgledavali smo kuću od 30 tisuća eura, nakon toga i jednu od 55 tisuća eura. Gledali smo jednu upola jeftiniju od ove koju smo dobili koja nije bila u najboljem stanju, trebalo je raditi krov, ali smo se i njoj nadali, rekao je Stipe.
Pozvali su cijelu obitelj ispred nove kuće i pitali ih što misle o njoj. Nisu ni maštali da je to njihova buduća kuća, dok im u idućem trenutku Slavica nije uručila ključeve. Preostalim novcem od donacija zamijenili su prozore na kući, a nadaju se da će iduća investicija biti postavljanje vode. Stipo se zaposlio u obližnjoj pilani, a uspio je nabaviti i papire da je kao dijete bio ratni zarobljenik pa se nada financijskoj pomoći nakon odlaska u mirovinu.
- Ako tad srce nije otišlo, neće nikad. Sad smo u miru, ne mogu biti sretniji i zadovoljniji. Trudim se drugima pomoći koliko mogu jer sam svjestan da je ovo prilika koju ne dobije puno ljudi. Ovdje ne znamo za policiju i probleme, a susjedi su normalni i ozbiljni ljudi, rekao je Stipo konačno s osmijehom na ustima.