Štorija je ovo o Vicku Jelaski, splitskome težaku iz stare puntarske familije, odvažnom čovjeku koji je za svoje ideale robijao u četiri države i šutke podnosio strahovita maltretiranja, a njegovu su obitelj pogodile nezamislive nesreće plamenog dvadesetog stoljeća, piše Slobodna Dalmacija.
Ostao je uspravan i nikad se nije požalio. Sve zbog ideje, ideje koje je bila važnija od svega, pa i njega samoga i njegove familije.
"Veliki čovik, u Partiju je uša prije Tita i podnija velike muke, a zauzvrat je dobija samo buboce", kazala mi je davno jedna susjeda Jelaskinih na njihovoj starini u Velome Varošu. Njegovu biografiju desetljećima je obavijala tama, a životni put jednog od prvih dalmatinskih komunista-revolucionara rekonstruirali smo uz pomoć unuka mu Vinka Jelaske (71).
Rod Jelaski od davnine je u splitskome Velome Varošu i izgleda da su oduvijek imali jaku puntarsku crtu – sredinom 19. stoljeća, dok je Varoš gorio u borbama narodnjaka i tolomaša, pa je četvrt Stagnja bila utvrda narodnjaka, a Šperun kvart autonomaša, spominju se Jelaske sa Stagnje kao sudionici uličnih sukoba s talijanašima.
A šjor Vinkov šukundida Ante Jelaska Drelje, zvani Janče, s Jerkom Matošićem nosio je hrvatski barjak na piru brata don Frane Bulića. Pradida mu Josip Jelaska bio je istaknuti narodnjak, obitelj je starinom iz Penića kale, kuća i konoba im je pored opjevane Vile Ridulin, a spadali su u težačke familije srednjeg imovnog stanja sa zemljama na Dujmovači i Bilicama, gdje su do agrarne reforme bili koloni Kaptola i kaštelanskih plemića, kojima su bili dužni davati trećinu uroda.
Radnicima povišica, a njemu otkaz
U ovakvoj poštenoj i skromnoj obitelji koja je oduvijek znala što je borba za ideale, rodio se 1887. godine Vicko Jelaska i priklonio srcem i dušom političkoj avangardi tog vremena; radnički, socijalistički pa komunistički pokret. Njegove životne nedaće prouzročio je dijelom njegov prijeratni politički angažman na strani Komunističke partije a od 1939. godine, blago rečeno, odnos nepovjerenja s Josipom Brozom Titom. Zanimljivo, Jelaskino konspirativno ime bilo je Stari, a kasnije ga preuzima Tito...
Na robijama, od austrijske do golootočke proveo je desetak godina, a "zahvaljujući" svojoj upornost da ne mijenja kurs ni za milimetar, uspješno je izbrisan i zanemaren iz povijesnih, strogo kontroliranih kronika.
Priča šjor Vinko:
- Dida je već 1905. godine kao osamnaestogodišnjak postao član Socijaldemokratske stranke, a 1912. u Splitu pristupa tek osnovanom zemljoradničkom savezu i težačkoj operativi. Prve akcije poveo je među radnicima vinskoga podruma Ilić, tražili su bolje uvjete rada i povećanje nadnica za 25 posto. U ime radnika pregovarao je s poslodavcima i postigao povećanje nadnica za 20 posto i humanije uvjete rada. A on dobiva otkaz – navodi unuk Vinko, dodajući da je dida Vicko prvi put uhapšen i osuđen na mjesec dana zatvora 1912., kad je predvodio skup pet tisuća građana koji su tražili ujedinjenje južnoslavenskih naroda.
U Prvom svjetskom ratu je kao austrougarski vojnik poslan na ratište u Galiciju, a još u uniformi 18. siječnja 1918. sudjeluje u štrajku bečkih radnika.
Nakon sloma Austrije u središtu je različitih manifestacija pod crvenom zastavom, ali i frakcijskim borbama socijalista, između pristaša Druge i Treće internacionale. Izabran je 1919. godine u glavni odbor Težačkog skupa koji okuplja mlađe težake, nasuprot Težačkoj slozi koju osnivaju veleposjednici i svećenstvo.
- Od tada Vicko Jelaska postaje jedan od predvodnika ne samo težačkog, nego i cjelokupnog radničkog pokreta u Splitu i Dalmaciji.
Zbog skromnosti i čestitosti, a tada su se u malom Splitu svi poznavali, iznimno je popularan i omiljen u siromašnom puku i prepoznat kao istinski borac za njihova prava. Na prvoj javnoj skupštini komunističke partije 1919., na Vukovarskom kongresu Ivo Marić i Vicko Jelaska su izabrani za delegate, dakle tada počinje njegova aktivnost u Socijalističkoj radničkoj partiji Jugoslavije, odnosno komunističkom pokretu.
Nakon masovnih predizbornih skupova Jelaska je izabran za poslanika u Skupštini Jugoslavije s najvećim brojem glasova od svih stranaka u Splitu.
U Beogradu na skupštini izaziva incident, napavši kralja Aleksandra Karađorđevića da mu je apanaža veća nego prihodi dvaju ministarstava, a govori i o teroru i progonima u Dalmaciji. Nakon atentata na ministra policije Milorada Draškovića 1921. godine, jugoslavenska vlada donosi "Obznanu" kojom je zabranjen rad Komunističke partije i njezini članovi nastavljaju raditi u ilegali. Vicko Jelaska izabran je za predsjednika Pokrajinskog komiteta KP Dalmacije.
- Na plenumu KPJ u Beogradu, gdje su predstavnici Dalmacije Ivo Marić i Vicko Jelaska, dolazi do otvorenog sukoba s generalnim sekretarom Simom Markovićem, i to oko nacionalnog pitanja: krug oko Markovića zalagao se za unitarnu Jugoslaviju, a delegati iz Dalmacije za pravo naroda na samoopredjeljenje do odcjepljenja.
Iste godine u Splitu se okuplja gupa jugoslavenskih nacionalista, kasnije nazvana Orjuna, namjeravaju uništiti komuniste, upadaju im u stanove, demoliraju radničke klubove, a upadaju i u našu kuću, maltretiraju Vickova oca, tuku ženu i brata, a sina, mog oca Živka, dijete od godine dana, Berislav Anđelinović vadi iz zivke i baca kroz prozor vičući: "Od zla roda neka nema ni poroda!"
Život mu spašava susjeda koja ga je uhvatila u traveršu. Za to vrijeme Vicko skuplja pristaše i sukobljavaju se s orjunašima u Plinarskoj ulici. Tučnjava je trajala oko pola sata dok ih nije pohapsila policija, i to samo drugove koje su u policijskoj stanici dočekali orjunaši i vezane ih mlatili. Dida se sklonio na nekoliko dana u stan Paška Kaliterne, jednog od prvaka splitskog HSS-a – govori nam Vinko Jelaska.
Kako je orjuna dobila u bubrige na gripama
Napadi orjunaša na varoške težake i radnike nastavili su se sve dok Jelaska i drugovi nisu oformili obrambene grupe koje su sprječavale nasilje.
Koncem 1924. godine Pokrajinski komitet dobiva obavijest da Orjuna sprema pohod na Beograd, a prije toga namjeravaju organizirati marš koji kreće iz Splita. Preko švercera iz Zadra nabavljeno je oružje, pištolji, ručne bombe, lovačke i vojničke puške, noževi i štapovi, a akciju su pomogle hrvatske organizacije i građani koji nisu podnosili Orjunu.
Desetoga dana lipnja 1924. zabilježen je zadnji sukob komunista i orjunaša na Gripama, pri čemu su jugoslavenski nacionalisti bili tako pretučeni da se više nikad nisu oporavili.
Od 1921. godine Vicko Jelaska je pod stalnim prismotrom policije, a čim mu je ukinut poslanički mandat zatvoren je na četiri mjeseca, pa ponovno 1923. na pet mjeseci, a kad se 1924. nije odazvao na polaganje prisege kralju Aleksandru, odležao je još nekoliko mjeseci. Kad je 1925. nakon govora ministra Augusta Košutića u Trogiru skočio na njegov automobil i počeo govoriti, Jelaska je ponovno u zatvoru...
Pitamo njegovog unuka kako je pored toliko hapšenja i zatvoreničkih dana obitelj opstajala.
- Bio je to tek početak njegova zatvorskog staža. A u šali se u obitelji govorilo da smo najbolje živjeli kad je Vicko bio u zatvoru jer su nam polje obrađivali njegovi drugovi i prijatelji, a dobivali su i crvenu pomoć – smije se šjor Vinko.
Vicko je nositelj liste za Splitsko općinsko vijeće 1926. i tom prilikom komunisti premoćno pobjeđuju dobivši deset vijećničkih mjesta, ali su mandati poništeni jer se nisu željeli zakleti Aleksandru.
Tom je prilikom don Frane Bulić demonstrativno dao ostavku riječima: "Kad ne mogu izabrani predstavnici naroda biti u općinskom vijeću, neće ni Frane Bulić!"
Ima Jelaska problema i sa svojim komunistima na državnoj razini: na plenumu Centralnog komiteta 1928. u Zagrebu ponovno se sukobljava s Markovićem po nacionalnom pitanju, a optužuju ga i zbog suradnje s disidentima HSS-a.
Jelaska prekida govor predstavnika Kominterne: "Šta će meni činovnici Kominterne držat lekcije!"
Nakon toga putuje u Moskvu na sastanak Kominiterne kao predstavnik Dalmacije, ali je uhapšen na granici s Austrijom, a sumnjao je da su ga policiji prijavili doušnici iz Centralnog komiteta.
Stipica prolazi, a jelaska u pržun!
Nije mu to bilo prvi ni zadnji put: kao delegat KP Dalmacije putovao je u Moskvu s Andrijom Hebrangom i oba su uhapšena na granici i zatvorena, a u Moskvu je krenuo i sa Stjepanom Radićem na Seljačku internacionalu: Radić je prešao granicu, a Jelaska je - pogađate - uhapšen...
- Kominterna postavlja 1928. Milana Gorkića za sekretara Partije, što izaziva nejedinstvo i frakcije. Dalmacija se priklanja lijevoj frakciji, koju u Zagrebu predvode Miroslav Krleža, August Cesarec, Ivan Krndelj i drugi. Od 1929. do 1933. vodstvo dalmatinskog Pokrajinskog komiteta nekoliko je puta smijenjeno na Gorkićevu inicijativu, ali nikako se ne uspijeva stabilizirati.
Jelaska je ponovno uhapšen 1929. i u zatvoru je nekoliko mjeseci, a tek 1933. Jelaska, Ivo Marić, Ivo Baljkas i Josip Rosić obnavljaju rad Partije.
Moše Pijade u partijskom izvještaju piše da Dalmacija ima više članova Partije nego sve ostale pokrajine zajedno. Godine 1936. opet je uhapšen i u Zagrebu je zlostavljan na najsvirepije načine: peglali su ga vrućom peglom po leđima, zabijali mu užarene igle pod nokte, objesili ga glavom prema dolje a na intimne organe vezali piz od 15 kilograma... Nije im otkrio ništa osim svog imena i prezimena. U zatvoru reže žile na rukama pa ga premještaju u bolnicu, a na sudu je dobio dvije godine tamnice u Požarevcu – kaže nam Vinko.
Nakon povratka u Split dočekuje ga masa uzvicima: "Evo nan Matija Gubec!", a na partijskom kongresu koji je organizirao Tito jednoglasno je izabran u Centralni komitet. U SSSR-u 1937. počinju Staljinove čistke u kojima nestaju stotine jugoslavenskih komunista, a pogubljen je i Milan Gorkić, vođa jugoslavenskih komunista. Od jugoslavenske partijske vrhuške preživio je samo Josip Broz.
Među komunistima u Jugoslaviji nastaje pomutnja; Ivo Marić u Parizu formira paralelni centar i proglašava se novim partijskim sekretarom, a isto radi i Tito uz pomoć Kominterne. Tito se 1937. godine predstavlja kao organizacijski sekretar, iako je taj mandat dobio tek 1939. godine.
- Jelaska je u to vrijeme formirao Stranku radnog naroda, a do tada izvan svih frakcija, pristaje uz Marića umjesto uz Tita koji njega i druge Marićeve pristalice 1939. na Bohinju isključuje iz Partije zbog "nediscipline, grupaštva, frakcionaštva, odavanja tajni..."
Tito početkom kolovoza 1940. dolazi u Split i na konferenciji na Sirobuji imenuje novo pokrajinsko rukovodstvo na čelu s Vickom Krstulovićem. Na konferenciji je postavljeno pitanje zbog čega nema Jelaske, a odgovor je bio: "Ovdje se Jelaski sudi!" Tako je Vicko Jelaska, čovjek koji je stvarao dalmatinsku partiju, izbačen iz nje – ističe Vinko, dodavši da Vicko smiruje članove koji su ga iznimno poštovali i tako čuva jedinstvo u organizaciji, iako se potpuno povukao.
Ali to ni izdaleka nije bio kraj Jelaskinim mukama. Nakon okupacije Splita 1941. hapse ga talijanski fašisti, te mu s grupom Rade Končara sude u Šibeniku.
Talijanski guverner Giuseppe Bastianini nudi mu slobodu jer više nije partijski aktivan, ali uz uvjet da priđe fašistima, što Jelaska odbija te je interniran u logoru na otoku Ustica u Tirenskom moru, gdje ostaje do pada Italije, a putem doma dobio je malariju i leži u bolnici na Sušaku šest mjeseci.
Stradanje cijele obitelji
- U međuvremenu njegova najstarijeg sina, mog oca Živka, dan prije odlaska u Prvi splitski odred hapse fašisti, nalaze mu oružje i zatvaraju ga u zatvor Sv. Roko, a onda deportiraju u logor u Pordenoneu.
Druga dva sina pridružuju se partizanima i Vojislav gine na Širokom Brijegu u borbi s ustašama, a Slobodan je kao tifusar zarobljen na Sutjesci i završava život u nacističkom logoru u Augsburgu.
Prilikom angloameričkog bombardiranja Splita 3. lipnja 1944. bomba pada na kućicu u koju su se sklonili Vickova obitelj i susjedi: poginula mu je supruga Franka r. Matošić, kćerka Galja, sestra Slava i njezino dvoje djece. Od njih devetnaest u kućici na koju je pala bomba poginulo ih je sedamnaest, spasio se samo moj otac s teškim ozljedama i jedna susjeda.
Vickov zet Josip Treursić još je 1940. zatvoren s grupom splitskih komunista, a uspostavom NDH iz logora Danica prebačen je u Staru Gradišku i umoren u ćeliji od gladi i žeđi 1942. godine.
Od druge Jelaskine sestre Tone Petrić dva sina su također poginula u partizanima: Jozo Petrić je strijeljan kao borac Prvog splitskog partizanskog odreda, a Živko Petrić poginuo je na Sutjesci. Od devetnaest članova što uže, što šire familije Jelaska šesnaest ih je poginulo u partizanima i bombardiranjima. Kad se, dakle, Vicko Jelaska vratio u Split, njegova obitelj gotovo je potpuno nestala, ostao je samo sin teški invalid – svjedoči unuk Vinko.
Vicko se vraća zemlji, ali kao težak ne želi ući u seljačku zadrugu, budući da im se protivio dobar broj splitskih težaka, a on nije želio biti, kako je rekao, "rećam". Ponovno se oženio 1946. Terezom Bonačić i živi povučeno, ali 1949. opet strada.
- Udba ga hapsi pod optužbom da je informbiroovac, odnosno da se priklonio Staljinu a ne Titu. Vidio sam njegov dosje sa saslušanja i administrativnu odluku u Hrvatskom državnom arhivu, gdje stoji kako je u nekom društvu izjavio da je "Tito trebao otići u Bukurešt na Kominternu i pobiti Staljinove optužbe".
Dobio je četiri i po godine Golog otoka, od čega je dvije godine proveo u najstrašnijem odjeljenju, tzv. Petrovoj rupi, prošao je svirepu torturu, a sa 63 godine bio je jedan od najstarijih zatvorenika. Nakon dvije godine iz Beograda stiže poruka da se Vicka premjesti na lakše mjesto, odnosno u skladište, gdje je izdavao odjeću.
S Golog otoka vratio se u Split, potpuno bojkotiran od nekadašnjih drugova, prisiljen slušati laži o sebi. Ali ništa mu nije smetalo, vratio se težačkom životu, družio se s prijateljima s kojima se želio družiti, nije izgubio smisao za humor ni volju za životom. Premda je bio među prvim komunistima na ovim prostorima nikad nije išao u polje nedjeljom te na vjerske i državne blagdane, govoreći kako "triba poštivat osjećaje onih koji viruju."
Koja je bila titova uloga
Pisao sam o didi na društvenim mrežama, a njegovu biografiju i sva događanja rekonstruirao sam na temelju sjećanja njegovih prijatelja, povijesnih izvora i didinih priča. Nisam povjesničar i prepuštam njima da se bave tim povijesnim razdobljem, nisam čak ni želio rehabilitirati didu Vicka, antifašistu i komunista koji je za ideju bio spreman položiti život, ali i žrtvovati obitelj. Moja želja je bila da se rasvijetli njegov život i rad. Izbačen je iz Partije 1939., ali ona nikad nije izbačena iz njega.
Nikad nije spustio glavu, prkosan do kraja života vjerovao je u iste ideale kao i u ranoj mladosti: pravdu za radnike i dostojan život za sve ljude. Tito je sve činio da Vicka Jelasku u doba prijeratnog sukoba spasi za Partiju pa mu je slao emisare - Marka Oreškovića, Josipa Kraša, Radu Končara, Edvarda Kardelja i druge - međutim Jelaska je bio tvrdoglav, podržavajući Marića do kraja.
Je li ga i na koji način Tito spašavao ne znam, je li ga pomagao ne znam, po svemu čini se da nije, a Vicko je prvu mirovinu dobio kao predratni revolucionar po posebnoj odluci i zakonu koji je donijela savezna vlada 1963. godine.
A s Titom se nikad nije upoznao. Umro je 1968. u kući u kojoj se i rodio, jednako siromašan i bez ikakvih povlastica. Diga se, obuka, marenda, izaša prošetat, vratija se doma, prilega i partija...
I u takvoj, tihoj smrti nakon onako mučnoga života ima neke pravde. Kad smo došli na sprovod na Lovrinac, didin je kapsil bija pokriven crvenon zastavon sa srpon i čekićen, nikad nismo otkrili ko ga je pokrija – zaključuje Vinko Jelaska, koji je do mirovine radio u HEP-u, a bio je i sudionik Domovinskog rata, piše Slobodna Dalmacija.