"TEŠKO SE OPUSTITI...‘

Nakon bijega iz Kijeva Olena i Kateryna spas našle u Zagrebu: ‘Svi nam žele dobro, djeca već idu školu...‘

Kateryna Dolinska, sin Jarek, Olena Stepanova i kćer Liza

 Davor Pongracic/Cropix
Doselile smo se kod potpunih stranaca, ne govorimo hrvatski, ali našle smo posao, a djeca nam idu u školu

Kamo idemo? Tko će nas dočekati? Hoćemo li im se svidjeti? Hoće li se oni nama svidjeti? - rojila su se pitanja po mislima Olene Stepanove (45) i Kateryne Dolinske (43) dok su sa svojom djecom putovale iz Kijeva prema Zagrebu. Muževe i ostatak obitelji ondje su morale ostaviti. U Zagrebu su im smještaj ponudili potpuni stranci. Sada su ovdje više od tri tjedna. Smještaj polako postaje dom, a stranci postaju obitelj. Šogorice Karmen i Sanja iz obitelji Lekić između svojih stanova imale su još jedan u kojem nitko nije živio, nego je služio kao skladište. U nekoliko dana i uz pomoć obitelji, prijatelja i donacija opremile su ga za svoje gošće. Lekići ne govore ukrajinski, Olena i Kateryna ne govore hrvatski pa se ova, sada deveteročlana obitelj, sporazumijeva, kako naše sugovornice kažu, i rukama i nogama.

Karmen Berković Lekić (56) radi u otpremničkoj firmi, volontira u Noinoj arci, a otkad je počeo rat u Ukrajini, traži načine na koje može pomoći. Živi u Zagrebu u zgradi s tri stana. U jednom je ona sa svojom obitelji, a u jednom šogorica Sanja Lekić (50) sa svojom. Sveukupno ih je bilo petero, a imaju i dvije mačke i tri psa. U stanu na prvom katu živio je Sanjin otac. Preminuo je prije dvije godine i otad 70 kvadrata obitelji služi kao skladište.

image

Kateryna Dolinska, sin Jarek, Sanja, Olena Stepanova i kćer Liza, Karmen Brković Lekić

Davor Pongracic/Cropix

- Kad smo vidjeli da drugi ljudi primaju izbjeglice iz Ukrajine, rekli smo da ovo gore neće ostati prazno. Svi su nam govorili da nećemo uspjeti raskrčiti i pripremiti sve do subote, kad su one dolazile - prisjetila se Karmen. Stan je bio pun stvari koje se koriste sezonski. Obitelj je svoje stvari maknula iz stana te ga opremila svime potrebnim za život za dvije Ukrajinke i njihovo dvoje djece.

Sanja je odgojiteljica u vrtiću. Puno pomoći došlo je otamo. Roditelji djece su se okupili i podijelili stvari kad su saznali koji brojevi obuće i odjeće trebaju za Oleninu devetogodišnju kćer Lizu i Kateryninog sedmogodišnjeg sina Jareka.

Masovni angažman

- Koga god smo pitali, tu nije bilo 'nemam'. Samo su pitali što nam treba. Rekoh: 'Čekajte da dođu ljudi, da vidimo što nam treba'. Dobili smo madrac, deke, posteljinu, sve čisto i mirisno. Mi takvih stvari nismo imali jer sve što nam je viška dajemo u Noinu arku. Nismo nigdje posebno oglašavali, samo smo proširili glas među prijateljima. I svi su se angažirali. Isto smo tako sakupili pelene, higijenske potrepštine i ostalo za sirotište u Lavovu. Dopremili smo to organizaciji koja je išla tamo. Dovoljno je ljudima reći da nešto treba - opisala je Karmen prijašnju aktivnost u pomaganju Ukrajincima.

image

Kateryna Dolinska i sin Jarek

Davor Pongracic/Cropix

- Ljudi su jako senzibilizirani i svi se bolje osjećaju ako pomognu - nadovezala se Sanja.

S Olenom i Katerynom spojile su se preko Facebook grupe SOS Ukrajina, a posredovali su Katerynina sestrična Ana i njen muž Saša, koji su također iz Ukrajine, ali ovdje žive sedam godina.

Ukrajinke su inače kume, a nisu ni pomišljale iz Ukrajine ići u prvom valu bježanja, kada su ulice bile pune ljudi koji su krenuli prema granicama. Tada se nije moglo doći ni do vlaka. Odlučile su otići zbog straha za sigurnost svoje djece. Kažu da nije njih, ne bi ni otišle. Kad su krenule, 17. ožujka, volonteri su već bili na granicama i pomogli su im s ukrcajem u vlak pun žena i djece.

image

Kateryna Dolinska i sin Jarek

Davor Pongracic/Cropix

- Trebali smo ići do Užgoroda, ali zaustavili smo se u Lavovu. Nisu nam rekli zašto vlak tako dugo stoji. Tek kasnije smo saznali da se tada odvijalo raketiranje Lavova - pričala je Olena. Nakon toga stigli su do Užgoroda, pa do Berehova u blizini granice s Mađarskom, gdje su napokon djeca dobila hranu. Na granici ih je pokupio Romeo, gospodin koji ih je dovezao do Hrvatske. Za organizaciju puta najviše su zaslužni Ana i Saša. Kod njih su i prenoćili jer su stigli 19. ožujka kasno navečer.

- Sestrična me pozivala više puta da dođem turistički, a sada sam bila primorana doći - naglasila je Kateryna.

Onda su se Olena, Liza, Kateryna i Jarek pojavili na pragu Lekićevih.

- Kad smo odlučile da idemo, nismo ni razmišljale koliko daleko ćemo stići. Mislile smo da ćemo možda biti smještene u nekakav prihvatni centar. Rasplakale smo se kad smo došle ovdje. Naporno su sve pripremali za nas i umjesto nekakvog centra, dočekala nas je obitelj - rekla je Olena.

- Svi nam žele dobro i svi nam žele pomoći. Ali, teško je opustiti se. Djeca navečer plaču. Htjela bi vidjeti svoje očeve. Nama su muževi, roditelji i starija djeca u Ukrajini. Znale smo što znači napustiti Ukrajinu, ali nismo to smjele pokazati pred djecom. No, djeca sve skuže, ali im je teško objasniti - dodala je Kateryna.

Došli su s malim torbama i vrećicama u rukama. Sav strah od toga tko ih čeka s druge strane vrata nestao je kad su vidjele osmijehe na licima Lekićevih.

Jezik sporazumijevanja

- Odmah su nam sve objašnjavali, pokazivali, otvorili frižider, sve je bilo puno hrane. Mi smo bile suzdržane, ali djeca su djeca, oni su bez srama navalili i na hranu i na igračke. Sve su nam nosili na pladnjevima - pričala je Olena.

Novonastala obitelj komunicira mješavinom hrvatskog i ukrajinskog. Stalno komuniciraju i uče jedni od drugih. Velika pomoć su online prevoditelji poput Google Translatea. Ukrajinke pohađaju i online tečajeve i žele savladati hrvatski.

S papirologijom oko dolaska nije bilo problema jer su Ana i Saša znali kako ide i sve pripremili. Već su se upisale kod liječnice opće medicine. Kako prepričava Karmen, i liječnici je nejasno kakva je procedura posrijedi, ali je ponudila da se jave za sve što im treba.

image

Olena Stepanova

Davor Pongracic/Cropix

Liza i Jarek već idu u školu. Olena i Kateryna same su otišle upisati djecu.

- Vi ste prvi, još ne znamo kako sve ide, ali uzimamo vas - rekli su im u školi. Dali su im torbe, knjige, pribor, a roditelji su se skupili i Lizi poklonili role, a Jareku bicikl. Ostalu djecu iz razreda učitelji su pripremili i naučili nekoliko riječi na ukrajinskom - govorila je Olena dok je pokazivala crtež koji je dočekao Lizu od nove kolegice. Ćirilicom je ispisala: "Molim te, dođi. Sretna sam što si u mom razredu, Liza. Tvoja draga prijateljica Antea."

Na njihovoj nastavi nije fokus na strogom praćenju programa, već na uklapanju pridošlih Ukrajinaca u sredinu. Također komuniciraju uz pomoć Google Translatea, a učitelji dolaze pripremljeni. Na radne listiće pišu dvojezično. Uz to, Jarek u razredu sjedi s kolegicom koja govori ruski jer joj je majka Ruskinja. Ona mu pomaže u sporazumijevanju.

Pozivi u Ukrajinu

Liza i Jarek stalno su u pokretu i sudjeluju u raznim školskim aktivnostima. Nestrpljivo čekaju svaki polazak u školu. Liza se i poslije škole druži s kolegicama u susjedstvu, no mlađem Jareku je teže. Nakon nekoliko sati pada mu koncentracija, a navečer zaziva tatu.

Dokle god razgovaramo o gostoljubivim domaćinima, na licima Ukrajinki su osmijesi, zahvalnost i uzbuđenje. Čim tema postanu zbivanja u Ukrajini, nastane kratak muk, uzdasi, a pojave se i suze.

- Kad su došle, taman su najavljivali da će u Zagrebu biti probijanje zvučnog zida. Na licima sam im vidjela sve. Srećom, to se nije dogodilo - sjetila se Sanja.

Olena i Kateryna dvaput dnevno čuju se s muževima, ujutro i navečer, kako bi bile sigurne da su živi i zdravi te da djeca mogu razgovarati s njima. Ako u vijestima vide da je bilo napada, zovu ih čim se pojavi obavijest o završetku alarma za uzbunu.

Olena ima starijeg sina od 25 godina koji je ostao u Ukrajini. Kateryna ima 25-godišnju kćer.

- Njen muž je vojni obveznik. Otišla je kod svekrve na selo dalje od ratne zone, gdje je sigurnije. Kćer se bojala napustiti Kijev jer je opasno tamo se kretati, ali je ipak otišla na selo - ispričala je Kateryna.

image

Olena Stepanova i kćer Liza

Davor Pongracic/Cropix

U Kijevu je Olena bila krojačica. Tek je pokrenula vlastiti brend torbi koji je nazvala Step, prema svom prezimenu Stepanova. Kupila je dvije šivaće mašine i počela šivati za sebe i svoje poznanike. Rad se svidio ljudima pa je odlučila pokrenuti vlastiti brend. Kao i većinu svojih stvari, Olena brend nije mogla ponijeti sa sobom. Lekići su joj pronašli posao pekarice u Mlinaru. Strah stvara jezična barijera.

- Jedno je kad s nekim pričate ovako opušteno, a drugo kad ste u poslovnom okruženju i kad dođe mušterija. Tamo nemam prevoditelja. Najviše bih voljela da mogu raditi u struci, ali za početak mogu raditi bilo što. Treba postaviti neki temelj i stati na noge. A Hrvatska je puno skuplja od Ukrajine - objasnila je Olena.

Kateryna je radila u suvenirnici - draguljarnici i ima 20 godina staža. U posljednje vrijeme radila je gravure na ikonostasu. Također bi bila najsretnija da radi u struci. Trenutačno to pokušavaju dogovoriti preko grupe SOS Ukrajina, ali ako ne uspiju, u obzir dolazi, kao i kod Olene, bilo što.

Od ljudi u Hrvatskoj doživjele su samo gostoljubivost i susretljivost. Svi im žele pomoći, a nitko kao Karmen, Sanja i njihova obitelj.

- Nama je u biti neugodno. Došle smo ovdje, sve nas je dočekalo, sve nam daju, a nemamo kako uzvratiti. Jako smo zahvalne, ali ne znamo što da učinimo da im se odužimo. No na spomen oduživanja Karmen i Sanja odmahuju rukama.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
07. listopad 2022 20:35