StoryEditor
SREĆI NEMA KRAJA

NAKON PET GODINA KOD UDOMITELJA ČETIRI SESTRE SU DOČEKALE PRVI BOŽIĆ U NOVOJ KUĆI 'Opet smo zajedno! Majka nas je napustila, razdvojili su nas...'

 
 Željko Hajdinjak / CROPIX

Sestre Majhen na božićno su jutro skuhale kavu bez šećera, kakvu sve četiri piju, i lijeno uživale u svečarskoj blagdanskoj atmosferi. Domaće kolače na stolu koje su same ispekle, nisu ni pipnule jer “ovih smo ih se dana prejele”.

Kao “pod konac” okićena jelka i adventski vjenčić na staklenim stolićima njihova su božićna scenografija. Sve se četiri, još pomalo snene, muvaju u bijeloj, “ganc” novoj kuhinji, zaposlene oko kuhanja i serviranja kave. Dok jedna zakuhava, druga priprema šalice, ostale dvije sufliraju.

Bila je to njihova treća zajednička kava i prvo božićno jutro u obiteljskom domu nakon šest godina. Ono što je za većinu rutina, za Mihaelu (22), Klementinu (20), Barbaru (19) i Luciju (17) je doživljaj. Djevojke su posljednjih pet godina provele u udomiteljskim obiteljima, a otkad su se u ponedjeljak vratile doma, svaka je domaćinska sitnica za njih radost u kojoj žele zajedno sudjelovati. A, još lani u ovo vrijeme nisu mogle ni sanjati o povratku doma i zajedničkom životu.

Njihovu, tada još ruševnu kuću u jalžabetskom Novakovcu, 15-ak kilometara od Varaždina na putu prema Ludbregu, trebalo je iz temelja obnoviti, a djevojke tek izašle iz udomiteljskih obitelji teško bi si to priuštile. No, zahvaljujući Udruzi udomitelja Zipka, lokalnim i ponekom nacionalnom poduzeću, općini i dobrim ljudima, organizirana je Humanitarna akcija “Da kuća postane dom”, prikupljen je novac i čarolija božićnog jutra u novom/starom domu sretan je epilog tužne priče sestara Majhen.

Brižni otac

Kad ih je prije 15 godina napustila majka Andreja Križan, o njima su nastavili brinuti otac Josip i baka Terezija. Iako su živjeli skromno, cure se sjećaju da su imale sve što im je trebalo.

- Tata je bio sjajan čovjek. Dobro se brinuo o nama, volio nas i trudio se priuštiti nam što smo trebale. Iako je nakon smrti poslodavca kod kojega je odradio dugački zidarski staž, ostao bez posla i nije se uspio ponovno zaposliti, dobro se brinuo o nama, svojim curama - govori Mihaela, najstarija djevojka. Ona je zajedno s bakom, kuhala za sestre i, iako i sama tada tek jedanaestogodišnjakinja, zamijenila im, kažu one same, majku.

Varazdin, 251219.
Sestre Majhen iz mjesta Novakovec koje ponovo zive zajedno nako sto su bile po udomiteljskim obiteljima.
Foto: Zeljko Hajdinjak / CROPIX
Željko Hajdinjak / CROPIX
 

Život je u tad siromašnom ludbreškom kraju, a danas jednoj od najbrže rastužih gospodarskih sredina u Varaždinskoj županiji, za cure bio sretan. Odlazile su u školu, igrale se vani s djecom iz ulice bez kompjutorskih igrica, ljeti se brčkale u potoku, zimi s ostalom djecom molećivo gledale u nebo da padne snijeg. Kad im je 2010. godine umrla baka, snašli su se jer joj je Mihaela ionako puno pomagala pa je znala što i kako treba, ali kad je četiri godine kasnije preminuo otac, za njih je završio život koji su do tada znale. Razdvojili su ih i završile su kod rodbine.

- Nije nam bilo lijepo, nismo se mogle snaći s njima, a ni oni s nama. Za sve je bilo bolje da preselimo i smjestili su nas u udomiteljske obitelji. Nažalost, opet su nas razdvojili. Nas tri smo otišle jednoj teti, kako djeca zovu svoje udomiteljice, u lokalni Imbriovec, a Klementina u Varaždin. Jako teško nam je to palo. Teta Marija Mikac nam je od početka bila kao druga majka, a željela je uzeti i Klementinu. No, po zakonu nije mogla udomiti više od četvero djece. Iako je četvrta udomljena djevojčica imala brata, udomljenog u istom selu, a čiji su udomitelji željeli brinuti i o njemu, iz svima nepoznatog razloga varaždinski Centar za socijalnu skrb to nije dozvolio - govori Klementina, koja je tako bez sestara, kaže, strašno tužna završila u Varaždinu. Varaždinski im se Centar, kažu, još jednom značajno umiješao u život.

- Četiri godine nam nitko nije rekao da imamo pravo po ocu dobivati mirovinu, svaka po 510 kuna, što bi nam sigurno puno značilo. Tek lani smo sestra i ja saznale za tu mogućnost pa sad novac i dobivamo, a dobile smo i polugodišnje zaostatke, ali za punoljetne sestre je taj novac propao. Na Centru su nam rekli da smo trebali pitati. Kako bi četiri klinke mogle uopće znati njihova prava na centru za socijalnu skrb? - pitaju se djevojke, koje smatraju da bi trebalo poduzeti nešto da Centar mora brinuti o interesu djece i njihovim pravima.

Varazdin, 251219.
Sestre Majhen iz mjesta Novakovec koje ponovo zive zajedno nako sto su bile po udomiteljskim obiteljima.
Foto: Zeljko Hajdinjak / CROPIX
Željko Hajdinjak / CROPIX
 

Cure obožavaju svoju udomiteljicu Mariju Mikac.

- Nevjerojatna je to žena, koja se brinula o nama kako smo vidjeli da o drugoj djeci brinu majke jer naša se o nama nije brinula. Sve smo joj mogle reći, Klementinu je uvijek rado primala da bude s nama, plaćala nam školske izlete... - govori Lucija, sestre kimanjem glave potvrđuju.

Četiri djevojke uglas vele da nisu i ne žale za majkom.

- Teta Marija nam je sve dala, financijski i emocionalno. Mama dolazi baki tu u Jalžabet, ali nikad nije došla do nas. Jednom mi je na Facebooku poslala neke fotografije, a kad sam ja njoj čestitala rođendan i tek tako pitala gdje je, blokirala me. Valjda se bojala da ću se htjeti družiti. Vidjela sam je i na Elektri s kćeri, ali vjerujem da se pravila kako me nije prepoznala - kaže najmlađa Lucija.

Tvrdoglave i pedantne

Sve su sestre karakterno različite, ali vele da im to ne smeta za zajednički život. Luciju opisuju kao razmaženu i svadljivu (ona se smije), Barbara je navodno brbljava ali samozatajna, iako je za našeg posjeta jedva progovorila, a najstarije Klementina i Mihaela su, slažu se svi pa i one same, tvrdoglave i bolesno pedantne.

Ova je njihova osobina zaslužna da kuća blista. Donatori su ih pozvali da same odaberu namještaj, kućni tekstil i aparate bijele tehnike, a složile su se da osnova bude sivo-bijela.

Varazdin, 251219.
Sestre Majhen iz mjesta Novakovec koje ponovo zive zajedno nako sto su bile po udomiteljskim obiteljima.
Foto: Zeljko Hajdinjak / CROPIX
Željko Hajdinjak / CROPIX
 

- To je moderno, elegantno i dobra je osnova za kombiniranje sa svim drugim bojama. Tako kad sve donesemo svoje sitnice, neće biti šarenilo i kič - govore, međusobno se dopunjuju. Svjesne su, kažu, da će trebati mnogo kompromisa da zajednički život bude lijep, kao što su to željele u godinama udomiteljstva.

- Dogovorile smo se da odlučuje većina. Primjerice, bor smo željele zeleni, a Mihaela bijeli pa je popustila i sad imamo zeleni - smiju se. Tri djevojke vole meso, Mihaela preferira povrće i bila je vegetarijanka “ali me je teta zeznula”. Druge tri ne vole ljuto, ona voli.

- Prilagodit ćemo se - ponavljaju.

Iako su četiri djevojke u približno jednakim godinama, ali sve će djevojke, roditelji i braća znati koliko se djevojčice iz godine u godinu mijenjaju, njih se četiri u ova tri dana još nisu porječkale. Poslove su podijelile, starije dvije kuhaju, mlađe čiste kuću.

Cure ne brinu o financijama jer njih tri rade, a Lucija se još školuje. Ove su si godine priuštile i zajednički odlazak na more, tjedan dana u apartmanu na Viru. I same su namjeravale urediti kuću, redovito su dolazile i uređivale okoliš te rušile što se gotovo već urušilo samo. Danas koriste prizemlje kuće, u kojemu su kuhinja s dnevnim boravkom, dvije spavaće sobe i kupaonica, a potkrovlje još nije useljivo. Za obnovu cijele kuće trebalo je pola milijuna kuna, što nisu uspjele prikupiti pa iako imaju kompletan namještaj za uređivanje i tog djela kuće, useljenje na kat će pričekati dok same ne zarade dovoljno novca.

Dvije zajednice

Mihaela, Klementina, Barbara i Lucija sretno su završile svoju udomiteljsku priču. Većina mladih po izlasku iz udomiteljskih obitelji, zbog lošeg zakona, nema kamo. Teško je očekivati da će se bilo koja mlada osoba, a posebno emocionalno ranjiva kao ova skupina djece, bez straha i stresa odmah snaći u samostalnom životu. No, dok djeca u stabilnim obiteljima mogu birati kad će napustiti kuću, a uvijek se imaju kamo vratiti, udomljena djeca mogu kod teta provesti još godinu dana po završetku školovanja, a onda moraju otići. Zbog toga žene iz Udruge udomitelja za djecu i mlade Varaždinske županije Zipka, trude se senzibilizirati društvo za ove mlade ljude i u Varaždinu su, zahvaljujući njihovoj inicijativi, otvorene dvije stambene zajednice za mlade koji izlaze iz udomiteljstva.

U lijepoj obiteljskoj kući u Novakovcu danas žive tri sestre, dok je najmlađa Lucija tek napunila 17 godina i još će godinu dana provesti kod tete Marije do preseljenja doma. Željela bi studirati kriminalistiku ili biti teta u vrtiću. A čim stave ogradu, u dvorište će useliti i njihov pas, belgijski ovčar Dex. Njihova je kuća postala dom, kako su to zadnjih šest godina i željele.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. lipanj 2020 13:59