PREMINUO U 89. GODINI

NAPUSTIO NAS JE UGLEDNI NOVINAR I PUBLICIST FREDI KRAMER Gospodski glas Radio Zagreba koji je nogomet uveo u kulturu i enciklopediju

Fredi Kramer
 Tomislav Kristo / CROPIX

Čekala ga je na porti, što ponekad učini, ali u parlamentarnoj palači rijetko. Jest, u zagrebačkom Hrvatskom saboru znade se najaviti, pa čak i njegovi predsjednici odu s njom dok su na dužnosti, no ipak se teško sjetiti da bi nekome susret za koji se drži da je fatalan zakazala baš ondje, kao da je time nešto željela poručiti.

Kada ju je saborska straža uočila, bilo je kasno da ju se zamoli neka pričeka, a učinili su to oni koji dosta dobro znaju kako se s njome razgovara: liječnici, od kojih je netko uvijek u Saboru dežuran. Smrt međutim nije željela popustiti te će se pamtiti da je na mitski pločnik u sjeni zvonika Svetoga Marka, odakle je nekoć povela i Matiju Gupca, izvela Fredija Kramera, Zagrepčanca, ali i gospara, figuru koju bi se i inače teže zaboravljalo, jer se, na način kako to bude s mirisima u djetinjstvu, svojim glasom, melodijom koja se stopila s životnom partiturom, usjekao u epohu koja se upravo tu, na trgovima njegova djetinjstva za taj jezik i taj narod pokazala prevratnom.

Kramera se eto posljednji put čulo “uživo” u prostoru odakle se, tu iza ugla, prije gotovo stotinu godina, u desetljeću što prethodi njegovu rođenju, oglasio Radio Zagreb, stanica na kojoj se također, kao i na drugima s kojima dijeli semantičko polje, čekalo mnogo toga, ali je to s načinom na koji je Fredi Kramer “prenosio” događaje “s terena” bilo ljepše i smislenije, nekako kao iz vica “lakše se diše”.

Igra ne prestaje

Kada do smrtnog časa ipak dođe, bližnjima je, zajednici, stalo da se u oproštaju, kao ritualu i tekstu, čuje kako zapravo, nogometnim žargonom kazano, odlaskom spojke ne prestaje igra. I osobno sam se davno, gotovo u dječačkoj, nesvjesnoj dobi zatekao u ulozi takva glasnika. Ne doduše nacionalnog, nego maloga bratstva s granice. Opraštali smo se od staroga Konavljanina koji odlazi u narodnoj nošnji i sa simboličnim teretima, a auditorija se dojmilo što glas preuzima vrlo mlad čovjek, eto takav, sada mi je to jasno, koji s pokojnikom nije dijelio neposredno koliko predajno iskustvo. Taj mi je nastup onda priskrbio i nešto neugodnih iskustava, jer su se počeli javljati potencijalni “kandidati” za oproštaje, no sve sam to nekako potisnuo, dok u razgovoru s Fredijem Kramerom na tu temu prije pet-šest godina nisam prasnuo u smijeh. Sreli smo se nakon što sam bio ražalovan s dužnosti glavnog ravnatelja Leksikografskog zavoda, a Kramer mi je nimalo kurtoazno povjerio čuđenje nad tom okolnošću. U njegovoj je percepciji obnašanje takvih “dužnosti” podrazumijevalo “trajnost”, dok ide, a onda je dodao: “Baš šteta, nadao sam se da ćete mi jednom, kada odem, kao glavni ravnatelj govoriti na oproštaju.” Tu iz šale proizašlu figuru treba uzeti s oprezom, nema u njoj ceremonijala ni pompoznosti i nije riječ o tome da govornik uređuje vlastiti sprovod, već upravo o kulturnim rasporedima iz kojih se razgovorno i radno uvezuju naraštaji u kontinuitet koji nije mandatan i gdje se stoga neka od razrješenja poduzimaju jedino baš kad se mora. Barem je tako bilo u junaka njegove priče.

A Fredi Kramer javio se u mojoj priči kao junak upravo u ono lirsko, konavosko doba, kada su na južnom potezu, do kojega se još stizalo uskotračnom prugom, školski razredi bili prekrcani, a glavna tenzija za nedefiniranog odmora bila tiha inferiornost “naše” plave, Dinamove boje naspram njihove “bijele”, a zapravo “crvene” Hajdukove. Sam Kramer će se u nekom memoarskom detalju našaliti da je bio “najbolji” kada bi “prenosio” taj sraz a da Dinamo pobijedi. No iz moga sjećanja ne dolazi tako, jer Dinamo kao prvak nije pobijedio sve dok nisam odrastao i to osobno kao student proslavio ispod Maksimirske šume, odakle se Kramer redovito javljao u Konavle.

Nogometna kultura

Dapače, posebno su lijepe bile ne toliko one velike pojedinačne pobjede protiv Zvezde ili Hajduka, koliko očekivane kao kada bi došli Crvenka ili Sloboda iz Tuzle, pa se opušteno u sekundama prijenosne tišine pratio luk lopte koju bi Kramer najavio u rašljama.

Iz pravog, statusnog nekrologa, Kramer se već tada vidi kao “mnogo više” od radijskog reportera - redovit je u Wimbledonu i na Olimpijadama, u fabuloznost novinske reportaže uveo ga je Frane Barbieri u Vjesniku u srijedu, a u korisne prečace teniskog sparinga popeo se sam iz Draškovićeve (odakle je apsolvirao i pravo) na Šalatu, ali će svoju iznimnu socijalnu osjetljivost iskoristiti za nešto veliko upravo u nogometnoj kulturi, koliko god da se ona inače u nas pritom postupno urušavala. Jer, Fredi Kramer ide među one doista rijetke Zagrepčane iz priručnika, kakvi u zbilji ne postoje ili ih barem nije (više) moguće sresti. Diskretan a konkretan, poduzetan a neprimjetan, srdačan a nenametljiv, te pronicljiv na način da za probitak dobre stvari podijeli ili čak prepusti primat.

Zbližili smo se u doba kada sam s njegovim prijateljem i vršnjakom Tomislavom Ladanom pokušao u Leksikografskom zavodu obnoviti rad na enciklopedijama i leksikonima koji bi po roku i tipu izvedbe odgovarali zamisli takvih priručnika, naime da budu razumljivi a i potrebni po sebi. Samome Krleži je Kramer bio drag, vjerojatno i stoga jer je bio jedan od rijetkih poznavatelja zagrebačke sportske kronike, koji je na margini toga kalendara znao uočiti rezultate što ih je kao plivač gimnazijske dobi naš enciklopedist postizao na stazama postavljenim u Maksimirskom jezeru. No mnogo više od Krležinih simpatija za leksikografske poslove preporučivalo ga je ozbiljno autorsko i uredničko iskustvo. Priredio je niz monografija, ali i almanaha, pogotovo onih općih zagrebačkih, dok se još statistički i kulturni rast Holjevčeva Grada bilježio na taj, tobože prevladan, način. Predlagao je razrađen sportski preglednik, ali smo ga uspjeli nagovoriti na prividno “uži”, no svakako tečniji i jedinstveniji Nogometni leksikon. Tako se dogodilo da na ruševinama naše ambicije Leksikografski zavod spasimo od zaborava, da kao jedna od malih i čvrstih utvrda ostane kulturni dokument koji je poput svojedobno Pomorske enciklopedije opkoračio jezično i po kapacitetu graničan hrvatski krug. Kreirajući ga s profesionalnim leksikografom Klemenčićem i probranim krugom znalaca kao suradnika, Kramer je disciplini koja je izazvala suzdržanost kada se čulo da ide u “enciklopedijsku” obradu dao razmjer onoga što se u skučenom ambijentu propušta, da se u igri osjeti “više od igre”.

Skriveni detalji

Neće biti da je Nogometni leksikon najvažnija Kramerova knjiga, a ni djelo općenito. Jedno stoga što takvi probiri i superlativi kada je riječ o ozbiljnim životnim djelima i ne postoje, a drugo jer su skriveni u detaljima kakve je teško dokučiti, poput velike teniske smotre koju je pokrenuo i nad njome bdio dok se nije doista uvela (Istarska rivijera), da ju ne snađe sudbina Šalate.

Za ritam ovoga sjećanja mnogo je utoliko od nominalne nekrološke fraze važnije da me je Kramer poveo na zatvaranje kruga iz one škole na granici koje više nema. Dok smo se vozili na promociju Nogometnog leksikona u Split, slušali smo u autu kako Edo Pezzi govori o tome što zapravo znači ne samo pothvat koji smo izveli nego i sam taj mali put na Poljud koji se više u zbilji ne poduzima, ne samo “feratom” nego kada je o nogometu riječ ni uopće. Nogomet uvijek živi tek u sjećanju, stoga je VAR nemoguća misija, što se mislilo i za enciklopediju. A možda bi i bilo tako da nije bilo Fredija Kramera.

Na povratku smo ga ostavili preko Save, čini mi se u Savskom Gaju. Negdje sam pročitao da bi, kada bi dobio drugu priliku, želio biti arhitekt. Ne znam, ali ako Gore ima mogućnosti za takvo što, bilo bi ga dobro poslušati. Jer je ovdje, možda i ne znajući, bio upravo to - arhitekt.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
04. svibanj 2022 23:09