.jpg)
Hrvatski državljani koji žive i rade u inozemstvu za Jutarnji su podijelili svoja iskustva o životu pod restrikcijama.
TENA ŠTIVIČIĆ, dramatičarka i spisateljica, Glasgow
U Londonu sam živjela 15 godina, a nedavno sam se preselila u Glasgow. Broj zaraženih mijenja se iz dana u dan, kao i svugdje u svijetu. U ovom trenutku 1380 ljudi je pozitivno, a umrla je 41 osoba. Provodi se malo testiranja pa je teško procijeniti realnu brojku. Od prošlog ponedjeljka, s velikim zakašnjenjem, uvedene su prilično stroge mjere. Sve je zatvoreno osim osnovnih dućana, apoteka i poneke ključne ustanove, nakon što je postalo jasno da ljudi u velikim brojevima ignoriraju preporuke da se drže kuće.
Posebno je nesretna okolnost što je nakon dugih mjeseci neprekidne kiše, snijega, tuče i vjetra granulo sunce. U nedjelju prije zabrane plaže u Škotskoj izgledale su kao plaža u ‘Raljama’ prije nego što gradonačelnik pristane na zatvaranje. Život u Glasgowu mi se sad doista čini sretnom okolnošću jer se bojim da je London u vrlo teškoj situaciji. Ne mogu zamisliti kako se širenje virusa kontrolira u gradu od osam milijuna stanovnika gdje se transport odvija uglavnom pod zemljom.
Bavim se najviše trogodišnjim djetetom, kćerkicom Anjom. Čitamo knjige, crtamo, slikamo, rastežemo plastelin, vježbamo jogu, tj. ‘vježbamo jogu’. Gledamo Mary Poppins, Moanu, LaLaLand, Annie. Povremeno odemo u šetnju negdje u prirodu, ako uspijemo naći izolirano mjesto. Jako puno vremena provodim razmišljajući o tome što ćemo jesti, što je doduše tako i u normalnim vremenima. Navečer već rano padam s nogu od silnog roditeljstva. Što je dobro jer nema vremena ni za kakvu strepnju oko budućnosti.
Tena Štivičić s kćeri
Zadnjih dana čini se da je dosta popularna informacija o tome kako je Shakespeare napisao ‘Kralja Leara’ zatvoren u karanteni zbog kuge. To je lijepa i afirmativna informacija za čovječanstvo, ali za pisce slobodnjake poruka koja izaziva anksioznost. Sigurno mnogo pisaca fantazira o tome da izrone iz ove krize s remek-djelom, ali ono što mogu sa sigurnošću tvrditi jest da Shakespeare nije bio zatvoren u karanteni s malim Hamnetom, malom Judith i malom Susannom. Oni su bili na sigurnom u Stratfordu s gospođom Shakespeare. Uzgred, distanca London - Stratford je i inače optimalna distanca između pisca/spisateljice i djeteta kad je riječ o pisanju remek-djela, harala kuga, ne harala.
Naravno, ovih dana itekako sam svjesna koliko je i ova situacija bajna u odnosu na to da zvekne potres usred pandemije i da se nađem negdje na pomoćnom krevetu. Ne mogu zamisliti kako je sad svima onima u Zagrebu čije su kuće stradale.
Doista, za nas kreativce u mnogočemu je izolacija kakvu sad provodimo vrlo slična mom normalnom životu, uz tu jednu veliku razliku da u normalnim okolnostima rade vrtići. Moji prijatelji su razbacani po svijetu, u Londonu, Beogradu, Zagrebu, New Yorku, Los Angelesu pa večeri i inače češće provodim na telefonu s njima, nego u izlascima. Nije problem biti u izolaciji i pisati. Problem je trenutno ogromne, egzistencijalne i suštinske prirode. Što pisati sad? Još jedan dnevnik iz karantene? Počela sam i objavljujem ga na tenastivicic.com.
Ali kad ćemo ponovno u kazališta, tko će otkupljivati i postavljati drame i kad? Tko će ih i kad gledati? Kako će izgledati društvo nove ekonomske krize? Tko će plaćati karte za kazalište, kupovati knjige, ići u kina… Hoćemo li se vratiti u normalu ili će svijet biti trajno promijenjen? Kako će se i kad oporaviti slobodni umjetnici i koliko će ih preživjeti, hoće li biti dovoljno strukturalne podrške da im se pomogne da prežive krizu, ne kao pojedinci, nego kao sektor? To su stvari koje trenutno paraliziraju.
Ja osobno sam upravo završila jednu dramu, čija premijera je odgođena jer je kazalište u Londonu zatvoreno. Drugu koju sam pisala stavila sam na led dok ne naučim Anju čitati ili brojati do milijun. Trebala sam snimati kratki film u Herefordu s Brankom Katić. Potom sam trebala u Sloveniji održati dramsku radionicu. Trebala mi je i mama doći u posjet, što je propalo i što mi je najviše žao. A trebala sam i u Londonu posjetiti svoju frizerku, što nije zanemarivo.
Mislim da ima puno inicijativa za pomoć starijima i raznih lijepih gesta solidarnosti. Ali upravo sam pročitala vijest da je noćas netko probušio gume na šest ambulantnih kola u Kentu. Već me prilično dugo neka informacija nije ostavila tako bez teksta. Ovakva stanja izgleda paralelno izvlače i najbolje i najgore u ljudima. Nadam se da će prvi prevagnuti. Trenutno, kad pomislim da ne bih mogla vidjeti roditelje da se razbole, kad mislim na sve ljude koji su već nekoga izgubili, poruke o tome da se u gradovima ponovno čuje cvrkut ptica i da je zrak mnogo čišći nisu mi ni utješne ni simpatične. Mislim da je sad vrijeme za neke male poteze solidarnosti, kupovati po jedan artikl, a ne sve koji su na polici, ponuditi pomoć nekome tko je osjetljiviji od nas i prije svega savjesno se ponašati - držati se kuće i prati ruke.
Ovo će potrajati i sigurno će staviti na test sve naše sposobnosti izdržljivosti, tolerancije i dobre volje. Lako je pomagati drugima sedmi dan krize, ali trebat će to raditi i peti tjedan. I trebamo se sjetiti da su oni i inače ugroženi i slabi sad u još goroj situaciji. Sve žene i obitelji koje žive sa zlostavljačima, sad su s njima zatočene. Kako njih ne ostaviti na cjedilu? Za izbjeglice i beskućnike bit će još manje resursa i suosjećanja i bit će im neusporedivo teže. Ne znam, mislim da će trebati posegnuti stvarno u sve zalihe empatije i velikodušnosti.
LILI MATIĆ, IT sektor, London
Protekla dva tjedna, poput većine, radim od kuće. London sad drijema. Nije sve stalo, dostavljači, prodavači, medicinari, građevinari i danas putuju na posao u prenatrpanim vlakovima. Nakon što su se prošli tjedan zatvorili pubovi, pivo i vino postali su najtraženija roba. Supermarketi su sad malo bolje organizirani i nije moguće kupiti više od dva proizvoda iste vrste. Uz to imaju određene sate za kupovinu samo za starije i medicinare. Rijetko tko nosi maske. Radim u IT-u i navikla sam ponekad raditi od kuće. Cijela tvrtka radi od doma, a mnogima je to prvo iskustvo. Odjednom svi neprestano komuniciramo, više nego dosad. Neki mi se žale da videosastanaka ima više nego ikad.
Organiziraju se online pubovi, virtualni ručkovi, virutalno ispijanje kava i čajeva. Osjeća se nekakva nervoza gdje se s jedne strane želi osigurati da su ljudi OK, da ne izgube osjećaj pripadnosti timu i da je sve normalno koliko može biti. Pazi se na mentalno zdravlje, sve je prepuno savjeta o radu od kuće. S druge strane postoji opasnost da neki poput mene osjećaju da je svega malo previše. Postaje mi stresno razmišljati o dobrom razlogu za odbijanje virtualnih druženja, pogotovo s ljudima koji me do sad nisu niti pozdravljali.
Naravno, mi smo socijalna bića i socijalne interakcije nam itekako nedostaju. Ali nije virtualna kava sa strancima za svakoga, niti moram popiti pivo s 10 kolega s posla da se osjećam manje usamljenom. Tko voli neka izvoli i samo neka tako i nastavi. Ja bih radije radila svoj posao na miru i družila se s onima s kojima sam i prije bila dobra. Naprosto nisam ljubitelj društvenih mreža i virtualnih svjetova. Da, ima nas i takvih, još smo živi i relativno normalni, na zaprepaštenje svih mlađih od 35 godina.
Moram priznati da sam se i sama bojala za svoje mentalno zdravlje pri samoj pomisli da ću morati ostati u stanu sljedeća tri mjeseca. Ne zbog toga što bi mi nedostajala druženja, restorani, kazališta i pubovi. To me najmanje brinulo. Naime, danas je točno sedam mjeseci otkako mi je preminuo muž i život kakav sam znala promijenio se zauvijek. Imao je samo 50 godina i umro je tri mjeseca nakon što je prvi put osjetio bol u trbuhu. Nakon što sam ostala sama, trebalo mi je tri mjeseca da se vratim na posao. I taman kad sam pomislila da mi se pomalo vraćaju samopouzdanje i koncetracija te da mi svakodnevna rutina pomaže da se osjećam bolje, stigla je korona.
Lili Matić
Sad sam doma, radim, ne idem nikuda, nisam poludjela niti me ova situacija čini očajnom. Stan nikad nije bio uredniji, kupim si cvijeće svaki tjedan kao dio mog esencijalnog šopinga, ako poželim biti aktivna, perem prozore i čistim. Preživljavam najbolje što mogu sve dok se možda jednom opet osjetim živom. Zapravo, nikakva izolacija, osamljenost, nedostatak toaletnog papira ne može se usporediti s očajem, tugom i usamljenošću koje sam sam doživjela i preživjela otkako je Danny umro. Čini mi se kao da sam nekako bolje pripremljena jer sam dostigla dno koje mnogi, na sreću, nikad ne osjete. U usporedbi s time, nekoliko mjeseci života na čekanju je sitnica.
Žao mi je što neću vidjeti mamu, brata i prijatelje u Hrvatskoj za Uskrs. Žao mi je što ću i svoj rođendan provesti sama i što neću ići na koncert Parnog valjka.
I kad god mi bude malo teško, pomislim na one kojima je puno teže, na sve one bolesne koje najbliži ne mogu posjetiti u bolnicama, na starce koji nemaju nikoga, na one koji su izgubili posao, one koji nemaju doma. Za nas ostale koji imamo privilegiju obući čiste gaće svaki dan, okupati se, koji smo zdravi, na toplom, s internetom, TV-om, knjigama, najbližima oko nas, možda je vrijeme da radije naučimo biti zahvalni na onome što imamo, nego kukati za onim što trenutno ne možemo. Situaciju, nažalost, nitko od nas ne može promijeniti, ali možemo promijeniti način na koji o tome razmišljamo i nadati se da ćemo mi i naše obitelji biti dobro i da će za nekoliko mjeseci sve ovo biti samo prošlost koje ćemo se nerado prisjećati.
ROKO I JELENA PLEŠTINA, znanstvenici, Ženeva
Treći tjedan smo zatvoreni u svoja četiri zida, izlazimo tek sporadično. Supruga Jelena Vukajlović Pleština i ja živimo s djecom u Ženevi. Oboje smo doktorirali fiziku. Ona je zaposlena u Lake Diamondu, tvrtki koja se bavi primjenom dijamanata u visokim tehnologijama. Ja radim u istraživačkom institutu Nestlea, bavim se digitalnim nutricionizmom.
Moguće su razlike od kantona do kantona, ali škole su zatvorene u cijeloj federaciji, vrtići također, svi koji mogu rade od kuće. Otvoreni su samo dućani s hranom, rade uobičajeno radno vrijeme, od 8 do 19. Zaraženih je 15 tisuća, umrlih više od 300.
Švicarci se do te mjere drže uredbi da su u supermarketima dijelovi u kojima se prodaju neprehrambeni proizvodi, poput posuđa, igračaka i sličnog, ograđeni. U taj dio kupci ne mogu, to se sad ne prodaje.
obitelj Pleština
Opskrba je manje-više u redu. Zna ponekad pofaliti nešto svježih stvari, ali to su sitnice. U našem kantonu je donedavno vani, na okupu, moglo biti do deset ljudi, sad su to smanjili na pet. Uredba je izvješena u svim dječjim parkovima i svim javnim zonama, ima dosta komunalnih redara i policije koja patrolira, upozoravaju ljude.
Supruga Jelena je na porodiljnom dopustu, Lydia, mlađa kći, napunila je mjesec dana. Augustina ima tri godine, Ruđeru je deset, on je jedini školarac u obitelji. S djecom idemo na zrak po sat vremena dnevno.
Prvi tjedan karantene bio je i prvi tjedan lijepog vremena, nakon što je mjesec dana padala kiša. Tih dana se neki još nisu mirili s karantenom, znalo je oko ženevskog jezera biti grupnog roštiljanja i druženja i svega. Teško je ljudima palo da, baš sad kad je granulo sunce, ne mogu van. No drugi tjedan karantene svi su shvatili da je ozbiljno. Ne srećemo puno ljudi. Nema ih.
Puna dva tjedna sin ima nastavu od kuće. Škole su u Švicarskoj zatvorene u isto vrijeme kad i u Hrvatskoj. Možda smo mrvicu dugo čekali s tim mjerama, vagali smo dugo što ćemo, kako ćemo, a broj zaraženih već je bio počeo dosta rasti. Roko je već ranije počeo raditi od kuće, jer radi u IT-ju. U Nestleu su na vrijeme pokazali brigu, oni su vrlo rano uveli mjeru da polovica zaposlenih radi od kuće te da se mijenjaju svaki tjedan. A tko god može raditi od kuće tako i radi.
Prvi tjedan karantene je, kao i većini, bio malo kaotičniji. Tražili smo neki način da Roko može raditi, da Ruđer prati školu, da se starija kći može zabaviti, da svatko ima ono što mu je potrebno.
Tek drugi tjedan zaživio je školski program. Prvi tjedan smo se onda i mi u kući svi skupa tražili s ritmom, tko kad i što radi. Drugi tjedan je već bilo puno lakše, jer i djeca su prihvatila da je to tako, prilagodili su se.
Ustajemo u 7-7.30, svi skupa doručkujemo, Ruđeru u 9 počinje škola. Djeca moraju srediti svoje sobe. Nekad sam bio u izviđačima, uveo sam djeci izviđački stil, dolazim im svako jutro na pregled sobe, dajem ocjene…
Učiteljica Ruđeru sve piše u Google kalendaru, šalje materijale, videoisječke, nastava ovdje nije online, u smislu da im netko nešto predaje, već dobiju linkove na YouTubeu gdje trebaju nešto pogledati, preslušati. Kad naprave zadaću pošalju učiteljici.
Švicarci vole red i raspored, pa je i ovo sve strukturirano. Učiteljica šalje upute koji predmet i što točno treba raditi u točno određeno vrijeme. Primjerice, od 9 do 9.45 je francuski. Dobije lekciju koju treba napraviti, spoji se online, popuni neke vježbe, učiteljica može provjeriti jesu li točno napravljene. Zatim ide matematika. Pa tako redom dalje, kako koji dan.
U podne se ruča u Švicarskoj, pa smo i mi tako ovdje navikli. Djeca i inače imaju od podne do 14 pauzu za ručak, pa je imaju i sad kad su kod kuće. Ruđer ponovno, od 14 do 16 radi za školu. Djevojčice nakon ručka spavaju.
Nakon toga, dok je još sunca, idemo se prošetati, svi skupa. Odemo u šumu ili na jezero, negdje gdje nećemo sresti previše ljudi. Nema druženja izvan obitelji. Nema puno kretanja, nema druženja s prijateljima, nema gotovo pa nikakvih aktivnosti. Vani baš i nije previše zanimljivo, udahnemo svježeg zraka i to je to.
Učiteljica je napravila neku platformu koja je namijenjena samo njihovom razredu, gdje djeca mogu dijeliti razne fotografije, pokazati što rade doma, pitaju jedni druge kako su, na neki način se tu malo druže.
Ima i dobrih strana. Djeca imaju više pažnje, vidim da im i paše ta pažnja s naše strane, postaju malo poslušniji. Ovo je, doduše, tek drugi tjedan završio, čeka nas još puno. Jer kod nas je ovakvo stanje za sad predviđeno do 1. svibnja. Sad smo još u fazi medenog mjeseca. Prvi tjedan smo bili malo šokirani, sad je medeni mjesec, a vidjet ćemo za tri tjedna kako će biti, hoćemo li se krenuti čupati … I koliko god da to glupo zvučalo, i mi i djeca kad čujemo da je svima tako, da je pola svijeta u kući, sve ovo lakše podnosimo. Djeca znaju da to onda nije neki moj hir, već da su i njihovi prijatelji u kući.
Koristimo tehnologiju, navečer napravimo videopoziv, s prijateljima popijemo pivo. Šaljemo si poruke svaki dan. Treba nam taj socijalni dio, baš fali.
Preporuka je da stariji ljudi ne izlaze, pa je Roko u liftu ostavio poruku s brojem mobitela, ponudio se ako kome treba donijeti potrepštine. Neko vrijeme je ta cedulja stajala tamo, a onda je nestala. Poslije smo pročitali da je to ovdje protuzakonito, postoje centri gdje se stariji mogu obrati za pomoć, ne smiju građani samoinicijativno to nasumice raditi…
HRVOJE HRABAK, arhitekt, Reunion
Na Reunionu, malom francuskom otoku smještenom istočno od Madagaskara i 200 kilometara jugozapadno od Mauricijusa, u Indijskom oceanu, živim s obitelji već pet godina. Stanovnika je nešto manje od milijun, a zaraženih je oko 200. Vrijede iste mjere kao u Francuskoj, ali život je na otvorenome ipak nešto ugodniji u ovim novim europskim uvjetima života, nego u stanovima u velikim gradovima. Kuća u kojoj živimo u glavnom gradu Saint-Denisu ima veliki vrt.
Na otoku ne vlada panika, pridržavamo se mjera. Avionsku vezu s Parizom inače imamo pet do šest puta dnevno, pa u glavama ljudi postoji svijest da francuska prijestolnica nije daleko. Naravno, sad su ti letovi minimalizirani, samo za nužne potrebe. Izvjesno jest, s obzirom na česte kontakte s Parizom, da će broj oboljelih rasti.
Glavna prednost ovdje je tropski način života. Čitav dan se živi na otvorenome. Djeca su, dok s vama razgovaram, u vrtu. Ne smiju iz kvarta, no kako nam je u neposrednoj blizini ocean, znaju prošetati uz njega. Ovih je dana na otoku u prosjeku 29 Celzijevih stupnjeva. Ljudi su na ulici. Ne smijem prilaziti blizu svojem susjedu i s njim peći roštilj, no dozvoljeno nam je šetati, što često sa svojom djecom i činimo. Većina ljudi radi u kućama, a moram pohvaliti i gospodarsku politiku francuske vlade, koja onima koji nemaju poslove koje mogu obavljati online pokriva dio troškova preko burze rada.
Osamdeset posto otoka su nacionalni parkovi. Gdje god boravili, do parka ste na petnaestak minuta. Tropsko je voće dostupno svuda oko vas, možete ga slobodno ubrati pa voća ne nedostaje.
Hrvoje Hrabak s obitelji
Supruga Sonja je profesorica francuskog i predaje u srednjoj školi. Svoj posao obavlja online. Imamo troje djece, Gregoryja, Chloe i Nikolu. Već su veliki, sedamnaest im je, petnaest i dvanaest godina. I oni imaju online školu, sustav je dobar.
Supruga Francuskinja ranije je predavala u Francuskoj školi u Zagrebu, ali odučili smo otići prije pet godina jer nismo vidjeli daljnju perspektivu, niti poslovno niti politički. Djeca od rođenja odrastaju dvojezično.
Na čelu sam ureda L’Atelier s 50-ak arhitekata i inženjera. Dok građevinski radovi nisu stali, radili smo su prvu urbanu žičaru na otoku. Mali je otok pa nemamo specijalizaciju, radimo i hotele, stambene zgrade, bolnice. Tvrtku su osnovala dvojica suradnika, no kako rade i na Mauricijusu i u Parizu, meni su povjerili da budem šef ureda. Radim sve, od crtanja preko upravljanja uredom do odlaska na samo gradilište. I da sam išao nacrtati posao u kojem bih više uživao, teško da bih mogao zamisliti ovaj. Oduvijek sam volio tropsku arhitekturu. Kuće se grade na temelju bioklimatskog koncepta. Grade se kuće koje 'dišu', s jednostavnim i prirodnim sistemima ventilacije.
Posao funkcionira i u doba pandemije. Uspjeli smo organizirati na brzinu VPN mrežu tako da možemo raditi od doma. Ja jedini dolazim u ured, za što imam propusnicu. Propusnicu pokazujem kad me zaustavi policija i ustanovi da sam udaljen od svojeg mjesta stanovanja. Naša je kuća ispod brda, pa se moram spustiti u grad na radno mjesto. Ono što nam je sjajno, inače, za posao, činjenica je da smo najudaljeniji teritorij Europske unije, između Afrike, Kine, Indije. Tu je, kad pogledate, novi Put svile. Dobivamo narudžbe iz svih tih krajeva svijeta. Još imamo za odraditi neke poslove, no gospodarske posljedice bit će goleme za sva zanimanja, pa tako i za naše. Naše temeljno poslovanje nesumnjivo će se smanjiti.
U normalnom stanju života puno se druži. Jedni drugima odlazimo na večere, često se druže roditelji djece koja zajedno idu u školu. Promijenili smo i prehrambene navike, jedemo više ribe nego mesa. Jako su ukusne tune, koje se mogu nabaviti po dobrim cijenama. Na otoku ima i puno začina, jedan je od najboljih kurkuma. Kao digestiv se najčešće pije punč. Rum je, pak, jedan od glavnih proizvoda s otoka. Ima i nekoliko plantaža kave. Najpoznatiji je proizvod otoka vanilija. Prerađuje se, najčešće, burbon vanilija iz Indijskog oceana. Cvijet, inače, traje samo jedan dan. Stotine ljudi idu u šumu i oprašuju po tri stotine cvjetova na sat.
Dućani rade skraćenim vremenom. Ima dosta lokalne hrane na otoku, dio dolazi avionom, dio brodom. Što se tiče novog režima, do sad nismo osjetili neku veliku promjenu. Postoji dosta lokalne hrane, banane, papaja, ribe. Trgovačka mornarica plovi. Naravno, ne uplovljavaju turistički brodovi.
PETRA LALEVIĆ, odvjetnica, Pariz
Živim u Parizu, sama, a od 17. ožujka smo u karanteni. Dečko i ja živimo blizu i prvih dana karantene smo se viđali, ali sad više ne, on ima temperaturu i nismo sigurni je li obolio od koronavirusa. Svima je dosadno. Jer naučili smo biti puno vani, baviti se sportom, a sad nakon što odradim posao sjedim u kući i čistim ormare. Čujem se i s prijateljima. Šaljemo si smiješne fotografije, viceve, videošale. Trčanje mi je dugogodišnja navika, bitan dio života. Na internetu je formular koji moramo isprintati i ispuniti prije izlaska iz stana, svaki put kad izlazim. Prije nekoliko dana vlasti su i u taj formular unijele promjene - sad moramo točno napisati vrijeme izlaska iz stana. Prije je bilo dovoljno napisati datum, sad treba staviti i sat, jer dopušteno je biti vani u svrhu šetnje ili treninga samo sat vremena.
Također, radijus kretanja od stana je svega kilometar, osim ako ne morate negdje dalje iz nekog opravdanog razloga, hitnosti. U šetnji, za treninga trčanja i slično dopušteno je da bude samo jedan čovjek, nema druženja. Šetnja s obitelji je isto u redu, ali ostanete li duže od sata ili odete dalje od kilometra to se sankcionira, baš kao što se kažnjava i ako te zaustave redari ili policija, a nemaš onaj formular s interneta. Kazna je 135 eura, a uhvate li nekoga drugi put onda je kazna 1500 eura.
Petra Lalević
Oni koji ne mogu svoj posao raditi od kuće i dalje odlaze na posao, putuju samo oni koji imaju hitne razloge, neodgodive. Mogu izaći i na hitan liječnički pregled ili da bi pomogli članovima obitelji. Možeš van i ako imaš poziv za sud ili, pak, ako obavljaš neki posao za javno dobro. Makar, ja i sad od kuće radim gotovo pa puno radno vrijeme, imam puno posla. Budim se u 8, u 9 počinjem raditi, klijenti i dalje zovu. Nemamo više suđenja, ali dosta je podnesaka koje treba napisati. To radim cijeli dan, odgovaram na mailove, dosta ljudi nas kontaktira s pitanjem kako zatvoriti tvrtku. Prije nekoliko dana je odlučeno da se to dade napraviti internetom, oni koji moraju zbog koronavirusa i krize zatvoriti isplaćuju svoje radnike 70% od bruto plaće, to će pokriti država. Često ljudi zovu i provjeravaju sa mnom spada li njihova tvrtka u proglašene kriterije te mogu li to napraviti.
Doma vježbam jogu. Trčanje u krugu od kilometra nakon nekog vremena dosadi. Sreća je da živim na jugu, blizu Seine, imam pogled na Eiffelov toranj, trčim po mostovima. Pazim da se ne udaljim previše, jer na tom formularu moramo napisati adresu stanovanja. Jednom me zaustavio policajac, bila sam izašla trčati. Vrijeme je bilo jako lijepo, u tom me trenutku zvao klijent pa sam sjela na klupu i razgovarala. Upozorili su me da ne mogu dugo tamo sjediti. Najteže mi pada to što se ne smijem družiti s ljudima. A i razmišljam da nas nakon ovoga čeka jako puno posla - jer blokirana je aktivnost sudova, sad se sve gomila i bit će totalni kaos kad život ponovo krene.
Jer sve što je sad odgođeno bit će stavljeno u druge termine. Francuzi prilično poštuju karantenu, za sad je još sve u redu, ali tek je deset dana prošlo. Svaku večer u 20 izlaze na prozore i balkone i plješću, za sad su još na pozitivi, ljudi si pomažu, poštuje se sve, ali ako potraje predugo bit će teško, bit će kompliciranije držati sve ljude doma tako dugo. Dosad je u Francuskoj zaraženo 40.174 ljudi, a preminulo je 2606.