ca
UDRUGA PODRŠKA

Naši su najbliži psihički bolesne osobe: ‘Sin nam je počeo halucinirati, govorio je da je mutant‘

Psihička bolest, iako je bolest kao i svaka druga, još uvijek, nažalost, nosi određenu stigmu u društvu

Na Potoku mala kućica, u kućici zajednica koja dijeli tuge i veselja i međusobno se osnažuje. Zvuči naivno, kao početak neke bajke, ali tako to doista izgleda vanjskom promatraču. Potok je stari riječki kvart, nekada pretežno radnički, koji nosi ime po potoku koji izvire ispod stijena današnje Osječke ulice, a danas ga skrivaju asfalt i beton i svoje postojanje obznanjuje samo za jakih kiša, kada poplave prizemlja iznad njegovog korita.

Kućica o kojoj govorim izdvojeni je objekt Doma za odrasle osobe Turnić koji funkcionira kao Dnevni boravak, smješten pored stambenih zgrada, nasuprot niza garaža u jednoj od čudnijih riječkih ulica. U večernjim satima, ovdje se okupljaju korisnici Doma koji, zahvaljujući novim praksama rehabilitacije psihički bolesnih osoba, žive samostalno, u stanovima. S njima su psihologinje iz Doma, uče ih i pomažu im obavljati svakodnevne radnje, poput kuhanja. Za mog posjeta, pohali su meso i pripremali kolač od jabuka.

image
Riječke psihologinje Martina Blekić, Marija Bobanović i Tea Brec
Matija Djanješić/Cropix

Ono što se jako često događa u obiteljima psihički bolesnih osoba jest da roditelji, najčešće majke, sve rade umjesto njih i tretiraju ih kao malu djecu, iako imaju 30-40 i više godina. Ponekad roditelji nemaju strpljenja, ili se pak boje da će nešto krivo napraviti, pa im je tako lakše, preuzeti sve na sebe - objašnjava psihologinja Tea Brec.

Razlog našeg dolaska je okupljanje jedne grupe koja se ovdje sastaje svake treće srijede u mjesecu. Riječ je o udruzi Podrška koja okuplja članove obitelji psihički bolesnih osoba - roditelje, braću i sestre, djecu, supružnike... Grupu je pokrenula Lovorka "Lola" Pandur, bivša socijalna radnica u Domu na Turniću, danas umirovljenica, koja je još uvijek aktivna u udruzi. Imaju, kako nam priča, 40-ak članova, ali su im okupljanja i druženja prorijeđena zbog korone.

image
Lovorka Pandur
Matija Djanješić/Cropix

Postoje brojne udruge za druge bolesti koje su vrlo aktivne, utjecajne i vidljive, a mi smo još uvijek pomalo samozatajni. Psihička bolest, iako je bolest kao i svaka druga, još uvijek, na žalost, nosi određeni stigmu u društvu. Mnogi se toga srame, što je jedan od razloga zašto se pravovremeno ne dijagnosticira. Članovi obitelji su ti koji, zbunjeni i uplašeni, sjede u čekaonicama bolnica i čekaju da im se netko obrati, da im kaže što se događa, što da rade... Sustav nije dovoljno povezan, a obitelji su prepuštene samima sebi... Te hospitalizacije su traumatično iskustvo, uglavnom uključuju policijske intervencije, to je nešto što se ponavlja više puta. Za obitelji je to izuzetno teško, rastave braka u takvim situacijama više su pravilo nego iznimka - govori Lovorka.

Imaju, kaže, u grupi jednu gospođu koja je, tijekom svih tih teških godina, ostala sa svojim suprugom, no uoči našeg posjeta, ispričala se da ipak ne može doći. Udruga postoji od 2016. i članovi su međusobno razvili visok stupanj povjerenja, no ja sam netko tko dolazi izvana, pa je malo teže probiti led. No, probijaju ga Ivan i Marcela, sin i majka koji me poznaju - ona mi je bila profesorica u gimnaziji. Ivan izgovara moje ime i prezime čim ulazim i smije se. Njemu je 35 godina, ali izgleda mlađe. Prvi je put hospitaliziran sa 17, dijagnoza je shizofrenija. Izrazito je duhovit i vedar, šali se cijelo vrijeme na vlastiti račun.

image
Marcela Zagorac
Matija Djanješić/Cropix

Radi jako puno na sebi - Marcela mi otkriva da je nedavno u Zagrebu završio edukaciju za peer support. To je, u najkraćim crtama, model gdje osoba koja ima iskustvo psihičke bolesti pomaže drugim osobama koje se nađu u takvoj situaciji, a usavršili su ga u Skandinaviji. Već se neko vrijeme ta praksa provodi i kod nas, i daje bitno bolje rezultate nego što je bio slučaj nekada, kada su psihički bolesne osobe završavale u psihijatrijskim bolnicama na dugi vremenski period, a jedina pomoć koju su imali bile su velike količine teških lijekova koje su ih usporavale i bitno im narušavale kvalitetu života.

Iskustvo tog "starog" sistema imala je gospođa Sanja. Kako kaže Lovorka Pandur, ljudi im znaju reći - "gdje ste bili prije 30 godina". Gospođa Sanja je, prije točno 30 godina, imala prvu situaciju sa psihičkom bolešću u obitelji. Imala je svega 19, bila je studentica, kada se razbolio njezin brat blizanac. On se vratio iz vojske, iz JNA, u vrlo teškom stanju.

Vojska je, očito, bila okidač. Bio je u takvom stanju da ga nisu smjeli tamo ni držati, niti ga uopće pustiti takvog na ulicu - priča nam Sanja, ne ulazeći u detalje.

Ona je preuzela sve na sebe. Otišla je na Centar za socijalnu skrb, posredovala u njegovoj prvoj hospitalizaciji. Čini se, strašan teret na leđima jedne 19-godišnjakinje. Roditeljima su, priča, trebale godine da prihvate da je njezin brat bolestan. Dijagnoza je shizofrenija. Prema njenoj priči, veliki je problem i kada osoba sama ne želi prihvatiti da je bolesna, kada odbija uzimati lijekove. Ona je i dan-danas, s 59 godina, njegova skrbnica. Iako je, kaže, govorila da nikad neće imati djecu, jer briga o bratu bila joj je kao da ima dijete, uspjela je i zasnovati obitelj i roditi i imati profesionalnu karijeru.

Na žalost, nikada nije uspio postati samostalan. Čak sam mu i kupila stan, nadajući da će mu samostalan život pomoći, ali nije išlo - priča.

Nepriznavanje postojanja problema unutar obitelji je, kako mi govori psihologinja Tea Brec, vrlo česta situacija u obiteljima psihički bolesnih osoba. Jednako je teško i kada sama psihički oboljela osoba problem ne priznaje, jer nitko nikoga ne može prisiliti na liječenje. Opstanak svake obitelji u kojoj se javi psihička bolest je ugrožen, a ako nemaju pomoć sustava, pucanje je gotovo pa neminovnost. Utoliko su grupe poput Podrške značajne - nekima su jedina slamka spasa. Ljudi imaju osjećaj da nisu sami.

Ivan definitivno nije sam. Ima, kaže, krasnu obitelj koja je cijelo vrijeme uz njega, a to se i osjeti, i kada priča on, i kada priča njegova majka.

Svatko tko ima 35 godina iza sebe ima neku priču - kaže mi, a majka mu sugerira da mi ispriča što sve čita i prati.

"Liječiti se mora"

Ivan, naime, jako puno energije ulaže u vlastito napredovanje, kroz učenje, mentalnu i tjelesnu aktivnost.

Ima simpatičnih i edukativnih stvari o psihologiji i utjecaju psihe na čovjekov život. Čitam jako puno stranica kao što je oxfordska Akademija ideja, site za one koji žele znati nešto više o povijesti psihičkih bolesti i poremećaja. Tu se, među ostalim, može saznati da je toga oduvijek bilo, samo što se nekada nije zvalo tako kao danas. U srednjem vijeku bi se za nekoga koga je uhvatila shizofrenija reklo da je opsjednut.

Zatim, pratim Victora Oddoa, to je duhovni vodič za osvješćivanje. Pratim i Thenx, koji vodi Chris Heria, za vježbe, fitness... Uglavnom, jako puno stvari koje su namijenjene za "self improvement". Što se, pak, tiče "običnog" života, najviše mi paše kada s mamom ujutro idem kupiti spizu, ja to zovem spizolov. To mi ide i puno mi pomogne. Nisam nešto naročito jak, to mi je problem, jer da jesam, onda bi mogli nositi duplo više. Uglavnom, sve to je divno i krasno, ali liječiti se mora. Lijekove se mora uzimati, kao i za svaku drugu bolest - govorio.

Izuzetno mu je važno što nije isključen iz svakodnevnih aktivnosti, voli kada ima obaveze i kada ima posla.

Evo, danas smo išli platiti struju i nešto sam se uplašio, ali mama to nije osjetila uopće. Uplašio sam se da će biti nekih problema, tamo je security s pištoljem, moraš dezinficirati ruke... Plaha sam osoba dosta, i vrckasta. Vrckast i plah, što nije baš dobra kombinacija, jer kada ti "odvrckaš" svoje, onda te tvoja plaha strana lovi kao miša po mraku... Htio sam reći da moram pohvaliti mamu što je bila uz mene i u najtežim situacijama. Uz mene je i cijela moja obitelj, a imam ogromnu obitelj, čitava nas je vojska.

Danas, Ivan je itekako svjestan kako su se javili prvi znakovi bolesti.

Počelo je tako što sam bio mlad i nadobudni budući medicinski brat koji je želio diplomirati jednog dana na Medicinskom fakultetu, međutim, sa 17 godina sam počeo dobivati "halove", ne znam od čega, jer se drogirao nisam. Vidio sam iskrivljenu stvarnost, više nisam živio u realnom svijetu nego mi se sve ispremiješalo. Zbog toga što sam plah, to mi je još više stvaralo paranoju nego što bi trebalo. To je bio najteži moment.

Ovo ostalo, Rab, (Psihijatrijska bolnica, op.a.) meni je bila škola snalaženja u prostoru i vremenu. Ali, ovo je stvarno bilo teško i svi su se jako zabrinuli, a najmanje sam se brinuo ja. Ali, kada sam shvatio da je o meni riječ, onda sam počeo razmišljati i došao do zaključka da moram napredovati. Neki kažu da "self improvement" ne postoji. To nije istina, postoji u dozi u kojoj ti želiš da postoji. Ja uopće nisam bahat, nisam gramziv, skroman sam, koliko sam dobio, dobio sam, i što se tiče novca i što se tiče duha i što se tiče psihe. Koliko sam dobio, dobio sam - govori.

Njegova majka prisjeća se tih prvih dana, kada su suprug i ona uočili da nešto nije u redu.

Bio je lipanj, kraj drugog razreda medicinske škole, i on mene obavijesti da više ne želi ići u školu. To je, ustvari, krenulo od siječnja, on je pet mjeseci davao naslućivati da više ne želi. U školi su pristali da ga ispišu, nevoljko, ali su pristali. Rekla sam mu: "Sine, sada si kući, ne možeš ne raditi ništa. Znači, moraš peglati, prati, kuhati, kupovati i tako dalje". On je najviše volio vježbati i gledati filmove, ali svejedno je i peglao i kuhao i prao. Nakon ispisa iz medicinske, upisali smo ga u trgovačku školu, suprug i ja, dakle nešto što bi mogao završiti, a da ne traje dugo - govori Marcela.

"Mislili smo da se drogira"

Premještaj u drugu školu nije, na žalost, pomogao.

Došla je zima, a on u pola noći ide van. Jedanput, drugi put, treći put... Suprug mi kaže:"Znaš da Ivan izlazi noću van?" I dobijemo mi od Centra za socijalni rad poziv da se javimo. Došla sam kod gospođe, socijalne radnice, i ona kaže: "Dobili smo od policije pritužbu da vaš sin na Fiumari učestalo prelazi cestu, ne preko semafora nego amo-tamo, amo-tamo". Ja joj kažem, "moj sin je u bolnici". "Kako je u bolnici?" "Pa, zato što je počeo halucinirati." Govorio je da je mutant, pitao jesmo li mu mi roditelji. Suprug i ja smo se dogovorili da nazovemo hitnu, pitali su je li potrebna policijska pratnja. Rekli smo da nije agresivan, ali svejedno je došla i policijska pratnja i Ivan je tu noć završio u bolnici.

Dan kasnije, od Centra za socijalnu skrb smo dobili poziv da se javimo, tako da je policija obustavila postupak protiv nas roditelja. Mi smo reagirali mimo policije, zato što smo primijetili da noću izlazi. Ali, mislili smo, jer je išao od Škurinja prema Kozali, gdje narkomani stavljaju drogu pod jedan kamen, bili smo uvjereni da se Ivan drogira. U bolnici su izvršili ispitivanja krvi i ustanovili su da nema konzumacije nikakve droge. Rekli su da je to psihoza - govori.

To je, kaže, bila prva epizoda, ne i posljednja.

- Naravno da je to za sve nas bilo bolno. Prije toga, sin se oženio, a kći otišla živjeti sa svojim dečkom, tako da smo nas troje ostali sami. Mislimo da je to bilo bolno za njega, jer je on jako bio vezan uz brata i sestru, pogotovo što su njih dvoje u sobi toliko izvodili skečeve da se orila cijela kuća od toga. Najedanput je ostao sam. Svi smo kolektivno dolazili kod njega u bolnicu.

On je govorio: "Mama, mama, zašto sam ja ovdje, što se događa? Vodi me kući, vodi me kući." Međutim, doktor je rekao: "Nemojte se sekirati, sve će biti u redu, neće on dugo biti tu. Samo da mi izvršimo ispitivanja". Znala sam da liječnici moraju odraditi svoje, imala sam povjerenja u njih. Da nisam imala povjerenja, ne bih ni zvala hitnu, nego bih prikrivala, tajila, kao što mnogi rade - priča.

Psihologinja Marija Bobanović kaže nam da je Ivan jedan od suprotnih primjera od onoga što se najčešće događa, kada roditelj radi sve oko djeteta.

- Sve mora on raditi - smije se Marcela.

Nije da ona meni mora govoriti da radim, nego ja to sam želim. To mi je usađeno, imam osjećaj odgovornosti, imam empatiju, ja sam čovjek - uključuje se Ivan.

Prema Marcelinim riječima, Ivan je od 2005. do 2011. četiri puta bio hospitaliziran, s time da je 25. listopada 2011. izašao s Raba.

Tada smo zet i ja išli po njega, svečano. Svaki mjesec sam ga išla obilaziti, slala sam mu po njegovoj želji Nutellu. Nakon toga, stariji sin nam je pronašao doktora Igora Girotta. On je odličan doktor, imamo njegov broj mobitela, 365 dana u godini je dostupan, 24 sata na dan, što god bilo - govori.

Međutim, prema njezinim riječima, stvari su krenule nizbrdo na bračnom planu.

Moj suprug je naglo napredovao poslovno, ali je naglo nazadovao obiteljski. On je bio dobar suprug i otac 32 godine, ali sada ga više nije bilo u kući. Bio je liječeni alkoholičar i jedna mu je kolegica, kada je bio uzbuđen, jednom ponudila piće, da se smiri. To je bilo kada je Ivan završio u bolnici. I to je bilo dovoljno da on propadne u alkohol ponovno. Drugi put se oženio, ima dvoje djece, a ostali smo dobri. Javio mi se jednom, pitala sam ga, što se s njim događa. Imao je nekakav čudan glas, kao da iz tunela govori. Kaže: "Ja više ništa ne pamtim. Ja se ne mogu pripremiti za nastavu". To je bio naš zadnji razgovor. Petnaest dana nakon toga... izvršio je suicid. Bilo je to osam godina nakon rastave braka. Mi smo nastavili dalje - govori.

Marcela mi priča kako je podršku uvijek imala, i u svojoj obitelji i među prijateljima, susjedima...

- Ja nisam nikad ništa tajila. Ne da su svi u familiji znali i podržavali nas, nego u neboderu su svi znali, u školi su znali, učenici su znali. Ja sam njega vodila na maturalno putovanje moga razreda. Kako je moj suprug bio liječeni alkoholičar, prve riječi liječnika upućene našoj obitelji bile su: "Ne tajiti. Reći" - kaže Ivanova majka.

Iako je prošlo devet godina od zadnje Ivanove hospitalizacije, i on i majka svjesni su da se nova epizoda može ponoviti, a baš je zato važno da niti u jednom trenutku ne prestanu raditi na sebi i da ne oklijevaju kada treba zatražiti pomoć.

Podrška je zajednica u kojoj svi oni participiraju, zajedno s psihologinjama i s Lovorkom Pandur čija je energija, čini se, nepresušna. Ovdje se osjećaju sigurno, druže se, razgovaraju, imaju radionice, predavanja... Druže se čitave obitelji, zajedno sa svojim psihički oboljelim članovima.

Podrška obiteljima

Imali smo roštiljade, izlete, lani smo, za Božić, izašli svi skupa van, u restoran. Bilo me je strah koji će nas restoran uzeti, kako će na nas gledati, ali dogovorili smo to bez problema i još su nam dali i popust. Izašli smo i mi i naši korisnici od kojih neki godinama nisu napuštali stan. Bilo je predivno. Taj osjećaj prihvaćanja u zajednici je nešto što nas ispunjava, kao kad nam je, kada smo sjeli u pizzeriju nakon jednog izleta, jedna gospođa platila svima kavu - govori Lovorka.

Unatoč brojnim problemima, od onih birokratske naravi do onih emocionalnih, pa i psihičkih, svjesnost o potrebi podrške obiteljima psihički bolesnih osoba s godinama raste. Medicinski fakultet Sveučilišta u Rijeci privodi kraju Erasmus+ projekt "Podrška za članove obitelji psihički oboljelih osoba" koji je započeo 2018. godine. U sklopu projekta, osmišljeni su materijali i resursi koji su dostupni na njihovim web stranicama, a cilj je, kako navode, pomoći građanima da se lakše nose s teretom skrbi o oboljelom članu obitelji i pružiti im izravan i jednostavan pristup ne samo bitnim medicinskim informacijama nego i psihološkoj podršci koja im je prijeko potrebna.

Kako navode na web stranicama projekta, psihički poremećaji široko su rasprostranjeni u Europi i čine čak 22 posto europskog opterećenja bolešću. Takva je razina opterećenja povezana s visokom učestalošću problema u mentalnom zdravlju, koji se u većini slučajeva pojavljuju u ranijoj životnoj dobi, te njihovim učinkom na pojedinca, društvo i gospodarstvo, a otprilike polovica oboljelih ne prima nikakvo liječenje. Kad je riječ o skrbi za osobe s teškim psihičkim oboljenjima, ključnu ulogu imaju upravo članovi obitelji. Većina ovih ljudi živi sa stanjem svog oboljelog bližnjeg 24 sata, svaki dan u godini. Istraživanje provedeno u više europskih zemalja pokazalo je da njegovatelji osoba sa psihičkim poremećajima provode u prosjeku 6 do 9 sati dnevno u pružanju skrbi.

Uz to, čak 36 posto njih obavljaju sve zadaće sami, a unatoč tome što imaju neopisivo važnu ulogu, zdravstveni sustav ih ne uvažava dovoljno i njihove potrebe često su zanemarene.

Također, istraživanja pokazuju da su osobe koje brinu o srodnicima s kroničnim mentalnim poteškoćama i sami izloženi riziku od oboljenja. Iznimno zahtjevne situacije i težak teret skrbi za oboljelog člana obitelji donosi emocionalne i psihičke probleme, kao i probleme u tjelesnom zdravlju.

Nažalost, istraživanja u sklopu projekta pokazala su da se u svim zemljama Europske unije podrška njegovateljima svodi samo na financijska pitanja i pitanja osiguranja. Općenito, članovi obitelji psihički oboljelih osoba prepušteni su sami sebi i nemaju jednostavan i brz pristup društvenoj i psihološkoj podršci.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
21. studeni 2020 23:03