Može li netko istovremeno biti homoseksualac, borac za ljudska prava i ravnopravnost, ali i radikal, bijeli supremacist i rasist? Zašto ne? Pitanje je, uostalom, diskriminatorno jer pretpostavlja da su nečiji politički stavovi vezani uz seksualnu orijentaciju.
Na toj osnovi počiva priča o Renaudu Camusu, pioniru gej literature ranih osamdesetih, laureatu znamenite Academie Francaise, literarnog kružoka koji okuplja toliko probrano društvu da ih zovu "besmrtni". Autor kultne gej autobiografske novele "Trikovi" čitavog je života bio poznat po surovo iskrenim opisima seksa i ljubavi između dvojice muškaraca.
Njegova je knjiga, u kojoj opisuje nonšalantne susrete s muškarcima u zahodima noćnih klubova i ljigavih motelskih soba diljem Amerike, stekla kultni status među gej populacijom, da bi početkom ovog desetljeća na izmaku postao gorljivi rasist, zagovaratelj nadmoći bijelaca, ali i "čistke" u kojoj ne treba prezati ni od ubijanja kako bi se postigao sveti cilj bjelačke rase.
Kako je i kada točno do toga došlo teško je danas reći, no 72-godišnji Camus danas je poznatiji po svojoj supremacističkoj, nego rodnoj i spolnoj borbi. Među rasistima je kultni status stekao 2012. godine, podsjeća magazin The Nation u ovih dana objavljenom velikom eseju, napisavši djelo "The Great Replacement" koje ćemo, u nedostatku boljeg prijevoda, imenovati Velikom čistkom. U klasičnoj teoriji zavjere bijelu, kršćansku Europu preplavile su horde imigranata iz sjeverne i subsaharske Afrike, uništavajući korijene europskog društva kakvo poznajemo.
Iako mu to možda nije bio cilj, Camus je uskoro postao rodonačelnik ideje koja i danas hara umovima bijelih rasista. Na "čistku" su se pozivali supremacisti tijekom velikog prosvjeda 2017. u Charlottesvilleu, kao i muškarac koji je ubio 11 ljudi ispred sinagoge u Pittsburghu u listopadu 2018., a najviše se na njegovu teoriju pozivao Brenton Tarrant, hladnokrvni ubojica odgovoran za masakr u džamiji na Novom Zelandu.
Camus pritom nije pokazao ni trunke žaljenja zbog tih događaja ni svoje eventualne ideološke povezanosti s njima. Da, novinarima je iz svoje vile građene u 14. stoljeću u francuskom Plieuxu poručio da osuđuje svako nasilje, ali je odmah nadodao da "cijeni pozornost koju su njegovi argumenti dobili zahvaljujući tim događajima".
Pritom odmah valja reći da Camus nije prezreni, senilni starac koji trabunja o nadmoći rase. Bio je vrlo ozbiljan kandidat na nedavnim izborima za Europski parlament, a analitičari ga smatraju živućim pokazateljem radikalne promjene svijesti u nekad kulturnoj i tolerantnoj Europi uzrokovane migrantskim valom.
Kasnije se povukao iz utrke jer je, samo dan prije izbora, jedan od kandidata s liste na kojoj se i on nalazio završio u medijima s fotografijom na kojoj kleči pred svastikom jer je ona, kazao je, simbol svega protiv čega se borio tijekom života. Camus pritom s gnušanjem odbija argument da se promijenio.
- Ne, ja sam isti, uvijek vjeran govorenju istine. Moji 'Trikovi' bili su pokušaj da se svijetu kaže ono što je trebalo reći, a tako je i s 'Čistkom' - kaže Camus koji se ne smatra rasistom, radije borcem za istinu. Misija je velikog pisca, rekao je jednom, ići prema onom što nije rečeno, neotkrivenom dijelu diskursa. A to je, neumorno ponavlja Camus u intervjuima, da je Europa zahvaljujući migrantima u ruševinama te da ju je uništila politička korektnost i borba protiv rasizma pod svaku cijenu, pretvorivši nekad lijepo mjesto za život u "hipernasilni slum".
Upravo estetika Europe važan je dio Camusove "borbe", no Nation podsjeća da Camus ne uviđa ispravno. Tvrdeći da je Europu izmijenio migrantski val, ne uzima u obzir da demografske analize pokazuju kako je Francuska u kojoj živi značajne veće društvene promjene prošla u 20. stoljeću, postavši zemljom s najmultikulturalnijim društvom Zapadne Europe.
Camusu ovo nije prvi put da svojim radikalnim teorijama sablažnjuje onu tihu, tolerantnu većinu. Poznata je njegova "L'affaire" 2000., kada je objavio djelo "La Campagne de France", dnevničke zapise od 1994., u kojima se zgražao kako ima previše Židova na francuskom javnom radijskom programu posvećenom kulturi.
Kasnije će u ciničnoj i lažnoj isprici ustanoviti da je njegov jedini krimen to što je Židove nazvao rasom. Tako je "Afera" postala početak kraja Camusove popularnosti među Francuzima jer je francusko društvo sasvim ispravno krajnje negativno dočekalo takve komentare, no postala je i početkom Camusove popularnosti među nacionalističkom ideologijom zadojenom novom europskom desnicom.
I dok ga neki smatraju vodećim rasističkim umom današnjice, a on sam sebe borcem za istinu i očuvanje kulturalne svijesti Europe, ima i onih koji ga brane smatrajući kako je Camus tek plod rastućeg francuskog straha od gubitka identiteta uslijed globalizacije i multikulturalnosti.
Camus je svakako reakcionar, a ta se reakcionarnost očitovala u ksenofobiji, antisemitizmu, antiislamskom raspoloženju… No, je li baš i rasist? Ne, kažu analitičari, on ne pokazuje znakove uobičajenog rasizma. Njega bi se, tvrde, trebalo gledati kao logični i suvremeni nastavak duge tradicije fašizma - one linije koja nipodaštava nasilje, glamurizira smrt i po potrebi mijenja čovjeka u objekt koji je nekad nužno i ukloniti radi "veće svrhe".
Camus u "Čistki" imenuje one koji sudjeluju u pothvatu izmjene Europe i koji podupiru dolazak migranata kao Izmjenitelje, za koje kaže da su društvo ovaca zamijenili vukovima, a društvo estetike idejom smrti, nasilja i užasa. U inverziji teza bijela je rasa slabija i podložna uništenju od te snažne sile koja prodire s Istoka ne prezajući ni od čega da bi, umjesto integracije, zasijala kaos.
Kome se Camus obraća presudno je pitanje. Učenjaci ga preziru, intelektualci odbacuju, a tolerantni Europljani nad njime se zgražaju. Camus se, dakle, obraća sirotinji, neobrazovanoj radničkoj klasi koja srž svojih problema vidi u tome da su "oni uzeli naša radna mjesta", koja zgrčenih šaka i uz škrgut zubiju promatra kako migranti primaju socijalne potpore, ali i o mladićima koji se u svojim sobama oblijepljenim posterima radikaliziraju preko interneta. A to je opasnije od ičega. Jer, upravo to je biračko tijelo Marine le Pen, Viktora Orbána, naposljetku i samog Trumpa.
A njih je, što je velik problem, uvijek znatno više.