„Ovo je bilo za vas, moje princeze“, poručio je na društvenim mrežama supruzi i kćerima Ivan Rakitić neposredno nakon što je svojim golom s bijele točke u dvoboju protiv Danske odveo Hrvatsku u četvrtfinale Svjetskoga prvenstva.
„Volim te, ljubavi moja. S tobom je sve moguće!“, napisao je svojoj dragoj Raquel Mauri koja ga ovaj put s četverogodišnjom Altheom i dvogodišnjom Adarom nije bodrila s tribina. U tim povijesnim trenucima, kada su oči milijuna navijača, ali i njegovih suigrača bile usmjerene prema njemu on je, priznao je kasnije, u mislima bio sa svojom voljenom od koje se ne odvaja od 2011. kada je u njezinoj rodnoj Sevilli započela jedna od najljepših ljubavnih priča hrvatskog nogometa.
Napadač Barcelone s kojom je 2015. osvojio Ligu prvaka često voli istaknuti kako njegove blistave nogometne karijere sasvim sigurno ne bi bilo bez obitelji koja mu je na prvom mjestu. U tim danima slave prije tri godine otvoreno je kazao kako ga Raquele iznenađuje iz dana u dan svojom pozitivnom energijom kojom neopisivo zrači. Osim što brine da mu izvan terena ništa ne nedostaje, atraktivna Andalužanka, pohvalio se Ivan, je i izuzetno brižna majka koja uz sve to dolazi na gotovo sve njegove utakmice. Uz njega je i progovorila hrvatski dok on španjolski već priča gotovo kao svoj jezik.
Roditeljski dom
Jedan od ključnih Dalićevih izabranika svoju privrženost obitelji objašnjava odgojem koji je dobio u roditeljskom domu. Odrastao je u skromnoj gastarbajterskoj obitelji u švicarskom mjestu Möhlin od jedva desetak tisuća stanovnika. Njegovi roditelji – Kata iz Žepča i Luka iz Sikirevaca u Slavoniji – tamo su trbuhom za kruhom doselili 1985. godine, a 10. ožujka 1988. su dobili sina Ivana uz kojeg imaju i četiri godine starijeg Dejana koji se također bavio nogometom i Nicole koja je osam godina mlađa od svog slavnog brata. Već u dobi od četiri godine Ivan je s bratom trenirao nogomet u lokalnom klubu i zabijao golove. Brat Dejan je zbog ozljede sa 17 godina prestao igrati i posvetio se Ivanovoj karijeri te mu postao menadžer. Otac građevinar koji je s vremenom osnovao svoju malu građevinsku tvrtku i majka koji je cijeli radni vijek provela kao radnica u tvornici čarapa, svom su sinu, tvrdi on, usadili najvažniju ljudsku osobinu, a to je poštenje.
Roditelji Ivana Rakitića.
Uz njih je naučio da se sve u životu može postići samo ustrajnim radom i da se iza svakog uspjeha krije mnogo krvi, znoja i suza. Tako je tajnu svoje briljantne nogometne priče sažeo skromni 30-godišnjak kojem, čini se, slava nije udarila u glavu, a status svjetske zvijezde potvrdio je prelaskom iz Seville u Barcelonu 2011. godine. Veznog igrača jednog od najuspješnijih klubova na svijetu može se susresti kako se u parku igra sa svojim djevojčicama ili kako šeće psa. Usput će se rado fotografirati s obožavateljima koji ga salijeću gdje god se pojavi, no on je svjestan da je to dio njegova života, a njegova je supruga jednom prilikom kazala kako bi on da nije nogometaš vjerojatno bio fotomodel. Ne krije Ivan da se voli lijepo odjenuti, do savršenstva dotjerati frizuru, ukrasiti se narukvicama, naušnicom i satom te da osim mladenačke moderne odjeće u ormaru ima i nekoliko Armanijevih odijela.
Život sa stilom
Život sa stilom ne mora se uvijek voditi na jako visokoj nozi pa i dan danas najradije ljetuje u Zadru gdje ima rodbinu, a koristi i svaku priliku da posjeti roditelje u Švicarskoj ili s njima ode u Slavoniju i Bosnu gdje beskrajno uživa u maminoj kuhinji, a posebno domaćim kolačima. Kada mame nema u blizini osladi se popularnom Domaćicom, svojim omiljenim keksom, a ni u kuhinji nije potpuni amater jer se zbog nogometa kao tinejdžer odselio od roditelja i bio prisiljen naučiti kuhati i brinuti o vlastitom kućanstvu. Obožava obiteljska okupljanja i rođendanske proslave, a kako je odgojen u katoličkom duhu i danas redovito odlazi u crkvu u kojoj, kaže, pronalazi duhovno ispunjenje jer smatra da je za vrhunskog nogometaša psihička spremnost podjednako važna kao i fizička kondicija.
Ivan Rakitić pozira sa obožavateljicama
Za hrvatsku je reprezentaciju debitirao u rujnu 2007. u utakmici protiv Slovačke, a nekoliko je dana kasnije u hrvatskom dresu zabio četiri gola Andori. To proljeće 2007. godine bilo je ključno za njegovu karijeru jer nakon dvije godine igranja u švicarskom Baselu, prešao u veliki njemački klub Schalke iz Gelsenkirchena u koji je s bratom i ocem doputovao s tek navršenih 19. godina.
U razgovoru koji smo vodili u lipnju te godine za Globus, prvi njegov veliki intervju u hrvatskim tiskovinama, Ivan je otkrio kako je njegov otac igrao za juniorsku momčad Čelika i mladu reprezentaciju bivše Jugoslavije, no morao je odustati od nogometa jer mu je obitelj bila jako siromašna te je otišao zarađivati na gradilišta u Švicarskoj.
Ivan Rakitić, Eduardo de Silva, Robert Kovač, Dario Srna.
„Jako sam sretan i ponosan što sam postao profesionalni nogometaš jer sam time napravio nešto što nije uspjelo mom ocu. Njemu sam time na najbolji način vratio sve ono što je on za mene učinio. Od kada znam za sebe imao sam loptu u rukama. Od svoje četvrte godine treniram nogomet i oduvijek sam govorio da želim postati nogometaš. U školi su mi se neki zbog toga smijali. San mi se ostvario sa 16 godina kad sam potpisao za Basel FC. Cijeli sam život posvetio nogometu. Zbog nogometa sam mnogo izostajao iz škole. Upisao sam srednju školu za građevinskog crtača, ali sam od nje nakon pola godine odustao jer je moj život nogomet. Nakon zdravlja, najvažnija stvar u životu mi je lopta.“, kazao je plavokosi mladić koji uz hrvatsko ima i švicarsko državljanstvo.
Premda svojim domom uz Barcelonu smatra i švicarski gradić u kojem mu žive roditelj i u kojem je sagradio kuću, njegova je jedina domovina bez i malo dvojbe uvijek bila Hrvatska. Osjeća se kao Slavonac i gotovo svake godine posjećuje rođake u Sikirevcima, a ne propušta reći i kako mu je Bosna u srcu.
Žuti kao uzor
Odgojen je tako da je od malena s ponosom isticao da je Hrvat i stoga za njega te 2007. nije bilo mnogo dileme hoće li se odazvati pozivu tadašnjeg izbornika Slavena Bilića. I više puta je ponovio kako se zbog toga nikada nije pokajao. Mogao je zaigrati i pod švicarskom zastavom i mnogi su mu to u Švicarskoj zamjerili zbog čega su i on i posebno njegovi roditelji doživjeli neugodnosti pa i to da im je odbijen zahtjev za švicarskim državljanstvom iako tamo žive i rade više od tri desetljeća. U to vrijeme nogometni mu je uzor bio njegov ujedno i tada najbolji prijatelj, Mladen Petrić, a od starijih igrača Rakitić je kao svog idola uvijek izdvajao Roberta Prosinečkog.
Kada je tek došao igrati u Sevillu u kafiću nasuprot hotela u kojem je živio ugledao je predivnu konobaricu. Tek nakon sedam mjeseci nagovaranja Raquel, koja je od njega dvije godine mlađe, pristala je s njim izaći na večeru. I od tada su nerazdvojni.
